Koliko je tužbi protiv novinara dosad dobila Tanja Belobrajdić, bivša supruga zapovjednika Vojno istražnog centra Lora Tome Duića, osuđenog za ratne zločine nad civilima, koju su neki od zatočenika tog mučilišta optužili da ih je osobno zlostavljala? Tužbe je dobila jer protiv nje nema pravomoćne sudske presude, a novinari se, tome usprkos, uvijek iznova drznu upozoriti na svjedočenja koja je terete. Činjenica je, međutim, da hrvatsko pravosuđe žrtve nikad nije saslušalo. Pa kako je onda moguće da novinari na sudu ispaštaju kada na ta svjedočenja podsjete? Moguće je, jer takva je logika nacionalističke istine.

Za rata, Tanja Belobrajdić bila je vojna policajka 72. bojne Vojne policije, postrojbe odgovorne za vojni zatvor Lora u Splitu, te supruga zapovjednika zatvora Tome Duića. Na splitskome suđenju optuženicima za ratne zločine u Lori 2002, svjedočila je u korist bivšeg supruga, koji je, zajedno s još sedmoricom čuvara, pravomoćno osuđen za ratne zločine. Sedam godina kasnije, 2009, Dalmatinski komitet za ljudska prava iz Splita, na temelju svjedočenja 24 bivša zatočenika tog zatvora, podnio je kaznenu prijavu protiv Tanje Belobrajdić za ratne zločine.

Na temelju ispitivanja Belobrajdić i njezinih ratnih drugova, Županijsko državno odvjetništvo u Splitu kaznenu je prijavu odbacilo, a proces odlučivanja, kako je otkrio tjednik Novosti, vodila je tadašnja zamjenica splitskoga Županijskoga državnog odvjetnika, koja je na suđenju za Loru branila jednoga od optuženih. Prema navodima nevladinih organizacija, Državno odvjetništvo RH naložilo je Županijskome državnom odvjetništvu u Splitu da preispita odluku o odbacivanju prijave, ali do javnosti nisu doprle informacije da se to i dogodilo. Nijedan, dakle, od 24 svjedoka, koji tvrde da ih je Tanja Belobrajdić osobno zlostavljala nije dobio priliku da njegove optužbe budu provjerene u regularnome sudskom postupku. I sad nastupa cinični obrat u kojem na scenu stupa nacionalistička »istina«: umjesto da učine sve kako bi optužbe provjerili i ustanovili činjeničnu istinu, a potom, ako treba, sankcionirali svakoga tko je, i ako je, na bilo koji način prekršio zakon, hrvatski sudovi kažnjavaju novinare kad podsjećaju da mučna kontroverza nikad nije raščišćena.

Naime, 2015. godine, Tanja Belobrajdić objavila je roman »Crni kaput« u kojemu, među ostalim, opisuje i mučenja hrvatskih zatočenika u srpskim logorima. Društvo hrvatskih književnika (DHK) njezin je prvijenac odlikovalo nagradom »Slavić«, dok je na vinkovačkim »Danima Josipa i Ivana Kozarca« nagrađen »poveljom uspješnosti za roman s tematikom Domovinskog rata«. Autorica, pak, na sud je poslala one koji se nisu skanjivali podsjetiti na optužbe, ali i ustvrditi kako scene mučenja opisane u romanu podsjećaju na zvjerstva nad žrtvama u Lori.

Prije godinu dana, 13. srpnja 2018, Tanja Belobrajdić dobila je pred Općinskim sudom u Zagrebu sudski spor protiv tjednika Novosti i novinara Viktora Ivančića, zbog njegova teksta »Kolac balade«, objavljenog u Novostima 7. svibnja 2016. U tom je tekstu Ivančić podsjetio na svjedočenja protiv Belobrajdić, ali je sutkinja Dijana Mađerčić njegov tekst ocijenila kršenjem presumpcije nevinosti, jer protiv Belobrajdić ne postoji pravomoćna sudska presuda. Nepravomoćnom je presudom »Novostima« naloženo da tužiteljici ima biti isplaćeno 35 tisuća kuna naknade za duševne boli.

Proteklog tjedna scena se ponovila: zbog teksta »Zločin i nagrada Tanje Belobrajdić«, objavljenog 20. studenog 2015. na portalu H-alter.org, Općinski sud u Zagrebu nepravomoćno je presudio u korist iste tužiteljice, naloživši H-alteru da joj plati 30 tisuća kuna. Zanimljiv je dio obrazloženja presude, u kojemu je sutkinja Andrea Krstanović Čada ustvrdila kako autor teksta, Demian Vokši, »nije poduzeo sve potrebne mjere za provjeru informacije, te objava nije bila u javnom interesu«.

»Nije bila u javnom interesu«? Otkad govor o ratnim zločinima nije u javnom interesu? I tko ima mogućnosti, ali i zakonsku obvezu, da poduzme »sve potrebne mjere za provjeru informacije« – novinari ili tužiteljstva? Je li posao novinara da upozoravaju na poznate činjenice, donose zaključke i zahtijevaju razjašnjavanje, što Demian Vokši u svom članku svakako jest učinio, ili je njihov posao da zaključe kako »objava nije u javnom interesu«, pa da jednom za svagda začepe gubicu?

Što se sustava tiče, odgovor je jasan: osim što Belobrajdić, nerazjašnjenim kontroverzama usprkos, sudske sporove dobiva jedan za drugim, predsjednica Republike početkom ove godine uručila joj je državno odlikovanje. Jer, kaže u objašnjenju, »za dignitet Domovinskog rata zalaže se kroz književnost kojom se uspješno bavi«, a pritom »nije evidentirana kao počinitelj kaznenih djela«