Kaže Debeljak da mu se smučilo kad je dubinski snimao stanje u Uljaniku. Smučilo mu se od silnog nereda, dugova, raznih tužbi, smučilo mu se od poreznih nadzora za koje će tek stići kazne i kojekakvih drugih muljanja. Došlo mu je da se okrene i ode. A kako je nama? Da se napravimo blesavi i kažemo – nećemo platiti
Nakon višemjesečnih nagovora, pregovora, traženja partnera i pregledavanja ponuda iza zatvorenih vrata, ministar gospodarstva Darko Horvat još uvijek ne zna je li odabrana dobra ponuda za strateškog partnera Uljanika i »3. maja«, jer ni on sam ne zna imaju li Tomislav Debeljak i Brodosplit dovoljno novaca ili uopće ikakvih novaca.
Ako bi Hrvatska trebala platiti više od 10 milijardi kuna za spašavanje Uljanika, onda je upitno ima li cijela priča ikakvog smisla. Pulski brodograđevni eldorado dolazi na naplatu svima nama, a da istovremeno apsolutno nitko zbog onoga što se dogodilo nije odgovarao, jer izvidi DORH-a i Uskoka nemaju opipljivog rezultata i upitno je hoće li ih ikada i imati.
Priča o Uljaniku u stvari je priča o »muljaniku«, jer tamošnjim muljažama nema kraja. Nakon što je odabran novi strateški partner, i to u postupku koji se može nazivati svakakvim, ali nipošto transparentnim, odgovore na ključna pitanja ne znaju ni javnost ni Vlada. A ključno pitanje jest tko će osim države upumpati milijarde u pulski škver. Ako tko zna koje po redu restrukturiranje mora ići isključivo na teret državne kase, a po svemu sudeći čini se da je tako, onda je stvar dugoročno besmislena.
Tomislav Debeljak već danima govori kako on niti može, niti hoće pokrivati i najmanji dio duga Uljanika i po tome se ni malo ne razlikuje od Danka Končara, strateškog partnera, koji to ni po čemu nije bio osim po silnoj želji da drugi plaćaju račune, a on odlučuje o svemu i vodi biznis.
Nema biznisa, privatnog ili državnog, u bilo kojoj zemlji na svijetu, kojemu ne bi dobro došla petoljetka ili desetljetka na državnim jaslama, a plan Vlade, Uljanika i Debeljaka svodi se upravo na to. Država podnese teret dugova i tako omogući da imamo brodogradnju bez jasne garancije da se za 5 ili 10 godina sve ovo neće ponoviti, pa će ponovo trebati upumpavati državne novce.
Šlamperaj iz prošlosti i silna politička neodgovornost svih hrvatskih Vlada prema brodogradnji ne može se ignorirati. Da, ova zemlja je željela brod kao važan izvozni proizvod, ali je isto tako bila nesposobna razviti prateću industriju s kojom bi udio domaćeg proizvoda u brodu bio maksimalno moguć.
U takvim uvjetima nikada nismo ni mogli ozbiljno govoriti o strateškoj industriji koja samostalno može funkcionirati na tržišnim osnovama i tu se apsolutno ništa nije promijenilo. Osim cifri, a one kažu da bi Hrvatska, ako »muljanik« prođe, ukupno trebala izdvojiti oko 45 milijardi kuna za svoju »stratešku« industriju. Od samostalnosti do danas.
Najjači argument za još jedan krupan državni intervencionizam u pokrivanju dugova krije se u dilemi – što je manje loš izbor? Platiti oko 5–6 ili više milijardi kuna koliko bi državu navodno koštao stečaj, koji bi, opet navodno, značio likvidaciju kad se podvuče crta ili platiti još koju milijardu više pa nastaviti po starom.
A to po starom podrazumijeva da država ponovo neće kontrolirati kako se državni novac troši. Jer su mogli i morali, kao i lokalni IDS, galamiti i reagirati još 2017. godine, kad je bilo jasno da brodovi u Puli kasne, a jamstva prijete državnoj kasi.
Tada bi šteta bila manja. Umjesto toga, oni su držali Uljanikove menadžere kao kap vode na dlanu, one iste kojima ni vlas s glave nije pala zbog ove katastrofe. Gledali su skrštenih ruku i kako se nenamjenski troši novac za restrukturiranje »3. maja«, koji je kolateralna žrtva muljanja, ali zbog toga danas nema poseban tretman, što je u najmanju ruku nepravedno.
Kaže Debeljak da mu se smučilo kad je dubinski snimao stanje u Uljaniku. Smučilo mu se od silnog nereda, dugova od kojih neki nisu ni fakturirani, raznih tužbi, smučilo mu se od poreznih nadzora za koje će tek stići kazne i kojekakvih drugih muljanja. Došlo mu je da se okrene i ode.
A kako je nama? Da se okrenemo i odemo, napravimo blesavi i kažemo – nećemo platiti. Jer, svaki zaposleni građanin ove zemlje treba iskeširati posredno oko 3 do 5 tisuća kuna za održavanje mulja. Nas se ne pita. Niti nam se može smučiti.
Nama će reći da spašavaju radna mjesta, a to što gotovo niti jedan menadžer iz brodogradnje nije otišao gol i bos, već dobro potkožen, u skupom autu, s vilama, bazenima, stanovima i kojekakvom drugom imovinom, to bi trebali zaboraviti. Pa nije taj beskrajni brodograđevni »muljanik« pao s Marsa. Ništa tu nije slučajno. A posebno ne oni koji su se u brodogradnji obogatili. A njihove račune plaćamo.
Tribina B
DARKO PAJIĆ Beskrajni brodograđevni "muljanik"
Darko Pajić
13. veljača 2019 14:59
Snimio Sergej DRECHSLER
Kaže Debeljak da mu se smučilo kad je dubinski snimao stanje u Uljaniku. Smučilo mu se od silnog nereda, dugova, raznih tužbi, smučilo mu se od poreznih nadzora za koje će tek stići kazne i kojekakvih drugih muljanja. Došlo mu je da se okrene i ode. A kako je nama? Da se napravimo blesavi i kažemo – nećemo platiti
Nakon višemjesečnih nagovora, pregovora, traženja partnera i pregledavanja ponuda iza zatvorenih vrata, ministar gospodarstva Darko Horvat još uvijek ne zna je li odabrana dobra ponuda za strateškog partnera Uljanika i »3. maja«, jer ni on sam ne zna imaju li Tomislav Debeljak i Brodosplit dovoljno novaca ili uopće ikakvih novaca.
Ako bi Hrvatska trebala platiti više od 10 milijardi kuna za spašavanje Uljanika, onda je upitno ima li cijela priča ikakvog smisla. Pulski brodograđevni eldorado dolazi na naplatu svima nama, a da istovremeno apsolutno nitko zbog onoga što se dogodilo nije odgovarao, jer izvidi DORH-a i Uskoka nemaju opipljivog rezultata i upitno je hoće li ih ikada i imati.
Priča o Uljaniku u stvari je priča o »muljaniku«, jer tamošnjim muljažama nema kraja. Nakon što je odabran novi strateški partner, i to u postupku koji se može nazivati svakakvim, ali nipošto transparentnim, odgovore na ključna pitanja ne znaju ni javnost ni Vlada. A ključno pitanje jest tko će osim države upumpati milijarde u pulski škver. Ako tko zna koje po redu restrukturiranje mora ići isključivo na teret državne kase, a po svemu sudeći čini se da je tako, onda je stvar dugoročno besmislena.
Tomislav Debeljak već danima govori kako on niti može, niti hoće pokrivati i najmanji dio duga Uljanika i po tome se ni malo ne razlikuje od Danka Končara, strateškog partnera, koji to ni po čemu nije bio osim po silnoj želji da drugi plaćaju račune, a on odlučuje o svemu i vodi biznis.
Nema biznisa, privatnog ili državnog, u bilo kojoj zemlji na svijetu, kojemu ne bi dobro došla petoljetka ili desetljetka na državnim jaslama, a plan Vlade, Uljanika i Debeljaka svodi se upravo na to. Država podnese teret dugova i tako omogući da imamo brodogradnju bez jasne garancije da se za 5 ili 10 godina sve ovo neće ponoviti, pa će ponovo trebati upumpavati državne novce.
Šlamperaj iz prošlosti i silna politička neodgovornost svih hrvatskih Vlada prema brodogradnji ne može se ignorirati. Da, ova zemlja je željela brod kao važan izvozni proizvod, ali je isto tako bila nesposobna razviti prateću industriju s kojom bi udio domaćeg proizvoda u brodu bio maksimalno moguć.
U takvim uvjetima nikada nismo ni mogli ozbiljno govoriti o strateškoj industriji koja samostalno može funkcionirati na tržišnim osnovama i tu se apsolutno ništa nije promijenilo. Osim cifri, a one kažu da bi Hrvatska, ako »muljanik« prođe, ukupno trebala izdvojiti oko 45 milijardi kuna za svoju »stratešku« industriju. Od samostalnosti do danas.
Najjači argument za još jedan krupan državni intervencionizam u pokrivanju dugova krije se u dilemi – što je manje loš izbor? Platiti oko 5–6 ili više milijardi kuna koliko bi državu navodno koštao stečaj, koji bi, opet navodno, značio likvidaciju kad se podvuče crta ili platiti još koju milijardu više pa nastaviti po starom.
A to po starom podrazumijeva da država ponovo neće kontrolirati kako se državni novac troši. Jer su mogli i morali, kao i lokalni IDS, galamiti i reagirati još 2017. godine, kad je bilo jasno da brodovi u Puli kasne, a jamstva prijete državnoj kasi.
Tada bi šteta bila manja. Umjesto toga, oni su držali Uljanikove menadžere kao kap vode na dlanu, one iste kojima ni vlas s glave nije pala zbog ove katastrofe. Gledali su skrštenih ruku i kako se nenamjenski troši novac za restrukturiranje »3. maja«, koji je kolateralna žrtva muljanja, ali zbog toga danas nema poseban tretman, što je u najmanju ruku nepravedno.
Kaže Debeljak da mu se smučilo kad je dubinski snimao stanje u Uljaniku. Smučilo mu se od silnog nereda, dugova od kojih neki nisu ni fakturirani, raznih tužbi, smučilo mu se od poreznih nadzora za koje će tek stići kazne i kojekakvih drugih muljanja. Došlo mu je da se okrene i ode.
A kako je nama? Da se okrenemo i odemo, napravimo blesavi i kažemo – nećemo platiti. Jer, svaki zaposleni građanin ove zemlje treba iskeširati posredno oko 3 do 5 tisuća kuna za održavanje mulja. Nas se ne pita. Niti nam se može smučiti.
Nama će reći da spašavaju radna mjesta, a to što gotovo niti jedan menadžer iz brodogradnje nije otišao gol i bos, već dobro potkožen, u skupom autu, s vilama, bazenima, stanovima i kojekakvom drugom imovinom, to bi trebali zaboraviti. Pa nije taj beskrajni brodograđevni »muljanik« pao s Marsa. Ništa tu nije slučajno. A posebno ne oni koji su se u brodogradnji obogatili. A njihove račune plaćamo.