Iako sviram na jazz festivalu, ja nisam jazz glazbenica... Jazz je ušao u moj život da mi pruži slobodu, ali u osnovi obuzeta sam ritmom i osjećajima koji donosi moja omiljena brazilska glazba
Ali kad ste djelovali s triom u kojem su svirali kontrabasist Eddie Gomez i udaraljkaš Don Alias u vašoj je glazbi bilo mnogo elemenata jazza…
– Svirajući s njim provela sam predivne trenutke. Prije više od trideset godina bila sam privilegirana jer sam svirala s drugim vrhunskim kontrabasistom, Niels-Henningom Orstedom Pedersenom iz Danske.
Predivno iskustvo! Kad sam prvi put došla u Dansku, pitali su me znadem li za nekog danskog glazbenika. Odgovorila sam: »Da, znam za Pedersena«. Pitali su me želim li svirati s njim, i odmah sam pristala. Godinu dana poslije našla sam se s njim u studiju gdje smo snimali zajednički album.
Za mene glazba nije nešto što nastaje zato jer netko to radi zbog novaca. Važna je prigoda u kojoj svirate s nekime s kim želite. Ne volim ljude iz glazbenog svijeta…
Sramežljiva osoba
Ne?
– Ne. Ne želim da bilo tko svira sa mnom, ali kad se radi o nekome koga volim, dozvolim da se to ostvari. S Eddiem Gomezom sviram više od dvadeset godina…
Ili on svira s vama…
Nije li čudno što ste svirali s Nielsom, budući da ste posve različite osobnosti – on je bio miran i tih, a vi ste žena snažne ekspresvnosti…
– Ljudi kažu da sam teška, vrlo… bla, bla, bla, no ja sam jako sramežljiva osoba. Jako sremežljiva! Taj stav, koji ljudi vide, obrambeni je gard. Imam 63 godine, a glasovir sam počela svirati kao dvanaestogodišnjakinja. Tada mi je otac govorio: »Želiš li da te ljudi cijene, ti moraš cijeniti druge«.
On je preminuo, ali njegove su mi riječi ostale u mislima do današnjih dana. Neizmjerno cijenim glazbenike, osobe s kojima surađujem, s kojima sam u bilo kakvoj vezi, ali očekujem da i oni cijene mene. Tako je i s novinarima. Želi li mi netko nešto reći, može mi prići i posvetit ću mu svoje vrijeme, no, postavi li mi pitanja na koja ne želim odgovarati, vrata su mu zauvijek zatvorena.
Ritam i osjećaji
– Stariji smo. Sjajno se nadopunjujemo. Oboje smo južnoamerički glazbenici – on je rođen u Puerto Ricu. Na drukčiji način pristupa glazbi, jer on je istinski jazzist, a ja nisam istinska jazzistica. Na mene je utjecala jazz glazba, ali zapravo nisam jazz glazbenica. Moja najomiljenija glazba je brazilska. Jazz je ušao u moj život da mi pruži slobodu, ali u osnovi obuzeta sam ritmom i osjećajima koji donosi moja brazilska glazba.
No, nije li upravo jedan jazz glazbenik iznimno važan za vašu karijeru – Charlie Byrd?
– Oh, da. Charlie Byrd je odgovoran za moju karijeru u Americi. Slušao me na koncertu u Australiji, snimio moj nastup i dao snimku Carlu Jeffersonu, direktoru diskografske tvrtke »Concord Records«. Jefferson me nazvao – tada sam živjela u Francuskoj – i ponudio mi da objavim album za kuću.
Rekla sam: »Zašto ne!« Mislila sam da planira samo snimanje jedne ploče i bye-bye, ali taj je album publika i kritika jako dobro prihvatila te sam snimila drugi, a potom je Jefferson rekao: »Dođi u Sjedinjene Države, ja ću te sponzorirati!« Tada ste za odlazak u SAD trebali imati nekoga tko će garantirati za vas.
Nikad nisam svirala s Charliem Byrdom, ali bio mi je poput drugog oca. Bila sam pod njegovom zaštitom. Rekao je da mogu svirati u njegovom klubu u Washingtonu kad god poželim. Tamo sam nastupila tri ili četiri puta.
Nije li Byrd bio vrlo važan za predstavljanje brazilske glazbe široj svjetskoj javnosti.
– Bio je jedan od prvih koji su bossa novu predstavili u SAD-u. Prije Antonija Carlosa Jobima i bilo koga drugog. Snimio je album s nekoliko brazilskih pjesama, što je u to doba bilo jako čudno. U SAD-u je bilo potpuno nepoznato i čudno da bijelac, koji inače svira čisti jazz, svira takvu glazbu.
Poput kraljice
Rekao mi je da sam jedinstvena, da nitko ne stvara glazbu sličnu mojoj, da se razvijam u pravom smjeru. Ukazao mi je na ono za što sam nadarena, u čemu se ogleda moja osobnost. Tada mi se sve to činilo pretencioznim, ali bila sam predšasnik u takvim nastojanjima – kao žena koja vodi svoj sastav, a dolazi iz strane zemlje i još, k tome, svira s velikim jazz glazbenicima.
Glazba zbližava ljude. Svaki put kad sviram, za me je kao prvi put. Nastupam za drukčije ljude, na različitim prostorima, u raznim situacijama, što uvijek veliko zadovoljstvo. Pripremam se za to da budem sretna. Nastojim prenijeti svoju radost na ljude koji slušaju moju glazbu. Zato sam sretna osoba. Zato još uvijek sviram.
