Čini mi se da smo zajedno, i muškarci i žene, u velikoj gabuli što se tiče razumijevanja sebe, drugih, odnosa i svijeta. I umjesto da se kao ljudska bića ujedinimo i napravimo svijet i nas ugodnijim, mi i dalje stojimo u svojim muškim i ženskim rovovima i pucamo jedni po drugima
Prvijenac Tanje Mravak dugo se čekao: sinjska se autorica i prije ukoričenja nametnula kao uočljiva figura na maloj, ali dinamičnoj kratkopričaškoj sceni. Njezina su povremena bljeskovita pojavljivanja u periodici, a potom i u dvjema antologijama, bila osvježavajuća; novocarverovske priče govorile su o sitnim krahovima i tihim razočaranjima u odnosima. Na istom je tragu i njezin prvijenac »Moramo razgovarati«, koji je od kritike dočekan gotovo s ovacijama.
S Tanjom Mravak razgovaramo o šumovima u priopćajnom kanalu, o divljoj Dalmatinskoj zagori i pitomim muškarcima, o sveopćem unižavanju autora u izdavačkom procesu.
Zašto smo na ukoričenje čekali ovako dugo?
– Ne znam točno zašto ste toliko čekali, možda bih i požurila da sam znala da netko čeka. Ali zapravo zato što sam učila pisati, oblikovati likove i situacije, dočaravati emocije i stanja. Dugo mi je trebalo da uspijem izaći iz priče, objektivno je sagledati i gledati na nju kao na materijal koji se oblikuje. To je i proces osobnog sazrijevanja, priznavanja grešaka i promašaja u pisanju. I nisam žurila, nije mi nigdje bila »priša«.
Strepila sam od prijema moje knjige u Sinju. Bezrazložno, na kraju se pokazalo. Udruga Skup me i prije objave rezervirala za promociju, gradonačelnik financijski potpomogao, a vlasnik pivnice ugostio me kao zvijezdu. Komentari ljudi jako su me iznenadili. Prilazili su mi kao nekom bliskom, nekom tko razumije njihove muke. To je bilo jako dirljivo. Neki su, doduše, pitali gdje se može kupiti mirisna krema koju spominjem u priči. Bilo je i onih koji su knjigu pročitali ne bi li o meni saznali kakve pikanterije.
Moram reći, kad već spominjem Sinj, da u njemu postoji nezanemariv broj ljudi svih generacija koji itekako odudaraju od uvriježene slike tvrdog i zaostalog mentaliteta Dalmatinske zagore. Problem je što su takvi uglavnom tihi i neprimjetni.
Nepoželjna iskrenost
Koliko je ustvari nastajala knjiga?
– Teško je reći, bilo je perioda kad nisam pisala, lakše mi je govoriti o vremenu nastajanja pojedine priče. A i to se razlikuje od priče do priče. Neke su doživjele vrlo malo ili nimalo preinaka, neke su temeljito više puta preinačene, a neke su pored sve muke odbačene bilo od moje, bilo od urednikove ruke. Ali da se ne izvlačim, pisati sam počela negdje tijekom 2005.
Tada nisam razmišljala o objavljivanju. Tek kad je broj priča kojima sam bila zadovoljna prešao otprilike deset, a i kad su učestalo dolazila pitanja o objavi, počela sam razmišljati o nekom paketu kojeg bih bila spremna isporučiti javnosti. Osim toga, način na kojim se bavim svojim primarnim poslom zahtijeva dosta vremena i, što je možda i važnije, mentalne usmjerenosti.
Komunikacija, odnosno nedostatak komunikacije i različiti šumovi u priopćajnom kanalu – to su teme koje se ponavljaju kroz gotovo sve priče u »Moramo razgovarati«. Odakle takav strastven interes za manjkavosti komunikacije?
– Razgovor se često stavlja na prvo mjesto kad govorimo o načinima komunikacije iako komuniciramo cijelim svojim bićem. I upravo razgovor, kao temelj komunikacije, nudi najviše mogućnosti za njenu sabotažu. Postoje i škole koje uče kako komunicirati, a da ne kažete istinu. Iskrenost se kao vrlina jako cijeni, ali nije uvriježena ni na osobnoj, ni na profesionalnoj, ni na državnoj razini. U kraju iz kojeg dolazim, a to je Dalmatinska zagora, iskrenost je uglavnom nepristojna i nepoželjna.
Živeći u takvom okruženju ljudi često izgube mogućnost prepoznavanja, a onda i verbaliziranja vlastitih emocija što u dodiru s drugim osobama proizvodi komunikacijsku, blago rečeno, zbrku. To je jako tužno gledati, a i proživljavati. Sjećam se da sam u doba puberteta, gledajući odrasle oko sebe, mislila kako emocije nestaju negdje oko dvadesetpete godine i jedva čekala to stanje da se više ne mučim svojim jadima. Činilo mi se da su emocije rezervirane za film ili roman. O takvim ljudima i odnosima, koji ne dopuštaju curenje emocionalnih informacija, moglo bi se reći, strastveno razmišljam.
U gabuli
Junaci vaših priča su deziluzionirani ljudi koji su dignuli ruke od odnosa, odustali od iskrenosti, pristali na okrutnost svakodnevice i svojih bližnjih. Odakle vam inspiracija za cijelu tu galeriju poraženih žena i muškaraca, i bezizlaznih situacija koje malodušjem podsjećaju na Carvera?
– Evo jedne scene od nekidan, s tržnice. Gospođa od nekih četrdesetak godina, ispucalih dlanova s neisperivim tankim tragovima zemlje u tim pukotinama, prodaje selen, peršin, mrkve, salatu, kupus, par domaćih jaja. Hladno je, naročito za Split. Do mene stoji muškarac, neuredno odjeven, nepočešljan, zapušten. Crveni mu se nos. Pita: »Pošto jaja?«. »Dvi kune«, odgovara žena.
»Dvi kune?! Ma ajde bogati zajebaji ti nekog drugog, ima u dućanu po kunu«, on će. »Ima«, kaže ona »al ovo su domaća, kokoši mi po vrtlu šetaju, nisu u kavezu ko beštije.« »Isusa ti«, kaže on »od kad ste dobile emancipaciju ništa van se više ne smi reć.«
Eto, odatle mi inspiracija. Meni je to tužno. On nema novca, možda nema ni posla i jadan je zbog toga, a jedina mu je obrana od takvog stanja napad na tu vrijednu i vjerojatno nimalo emancipiranu ženu. Sad mi je više žao njega nego nje, bez obzira na to što moja prva misao ne bi to odavala. Čini mi se da smo zajedno, i muškarci i žene, u velikoj gabuli što se tiče razumijevanja sebe, drugih, odnosa i svijeta. I umjesto da se kao ljudska bića ujedinimo i napravimo svijet i nas ugodnijim, mi i dalje stojimo u svojim muškim i ženskim rovovima i pucamo jedni po drugima.
Par je esencija
A ove poveznice s Carverom, stoje li? Je li vam Carver literarni uzor?
– Ono što volim kod kratke priče je sabijenost atmosfere. Nije mi uzor ni jedan pisac posebno, bar ne svjesno. Uzor su mi svi koji uspijevaju stvoriti atmosferu, koji svojim izražajnim sredstvima oforme i predoče emociju. Kako u književnosti tako i u drugim vrstama umjetnosti. Tome težim.
Kad pišem priču koju želim ispričati imam nju i imam jezik kojim je pričam. Vjerojatno postoje određene neurološke veze između pročitanog i napisanog, ali, možda je ovo malo pretenciozno reći, priča koju pišem jedini je uzor za pisanje.
Zašto parovi?
– Par je esencija, koncentracija odnosa. U običnom razgovoru za ručkom, koji ne donosi nikakve informacije o paru (već recimo o tome je li juha slana ili nije), možemo iščitati cijelu povijest njihovog odnosa, njihovo trenutno stanje, njihovu želju za ostajanjem ili napuštanjem veze, njihovo mirenje s naizgled bezizalaznom situacijom. Par je uvijek neka borba nadmoći. Čini mi se da nigdje nema toliko borbe za sebe kao u paru.
U kaosu
Je li vam, kao autorici koja je uvrštavana u antologije, bilo ispod časti objaviti knjigu bez honorara, u natječaju skrojenom za početnike?
– Na natječaj me nitko nije prisilio. Svojom sam voljom poslala priče preuzimajući tim činom odgovornost za možebitnu nagradu, a to je objava knjige. Uostalom, bila sam početnik. Nisam još imala objavljenu knjigu. Sudjelovanja na natječajima i uvrštenja u antologije bila su dio mog postajanja autoricom. A da bih voljela da je objava popraćena kakvim obilnim honorarom, voljela bih. Svaki rad treba biti plaćen.
U kaotičnoj situaciji kakva je danas u izdavaštvu, gdje se ne zna što koliko košta i što koliko vrijedi, svatko se snalazi kako najbolje zna i u tom procesu nužno dolazi do razjedinjavanja. A nažalost i do manjka motivacije. Nikome se ne da dugo boraviti u kaosu, bez materijalne satisfakcije i poštenog ljudskog i profesionalnog odnosa. Ne mogu se požaliti na ljudski odnos prema meni, dapače, ali voljela bih da stvar s honorarima malo bolje štima. To nije samo pitanje novca nego i korektnog odnosa. Moram reći da ovdje više govorim o ljudima koji žive samo od pisanja, nego o sebi. Osjećam i razumijem njihovo nezadovoljstvo.
