Jezična igra

Javna ignorancija

   Sinan Gudžević ispisao je prvo slovo toga posla. I on je, dakako, svjestan ledene javne ignorancije Ferala. »Kao ni sam Feral, tako ni ovu Feralovu pjesmaricu nije zapala milost ne samo državnih medija ni recenzenata, već ni onih koji važe za nezavisne ili ’slobodnije’. Niti jedna emisija niti jednog kanala hrvatskih televizija i niti jednog od hrvatskih radija, niti jedna rubrika za kulturu nekojeg od dnevnih listova nije objavila ni vijest o izlasku ove knjige«, piše u prvome eseju posvećenom »Haiku haiku jebem ti maiku«. Tek, citira Katarinu Luketić, koja je u recenziji u Zarezu napisala da se Feralova pjesmarica »može čitati kao kronika hrvatskoga besmisla, odnosno kao naglavce okrenuta hrvatska laž ili pak novo uspostavljena povijesna istina«. Pa dodala: »Kao nadareni homo ludens, majstor karnevala ili pak uspješni remiks-maker, Lucić razobličava ovdašnje nacionalno i vjersko bjesnilo; primitivizam, udvornički mentalitet, konvertitstvo, glupost, lopovluk i bezobzirnost vladajućeg političkog i intelektualnog šljama«.

   Gudžević će u prvome eseju, »O živima sve najgore«, ponuditi teorijsko-povijesni uvod u satiru i parodiju, te raspraviti terminološke razlike. Smjestit će – a to nam se čini naročito važnim – Lucićeve pjesmotvore u tradicijski kontekst, gaseći time negativnu auru nekakvoga manje važnog jezičkog eskcesa, kakva im je, zajedno s cijelim Feralom, ostala nakon svih onih užasnih napada s najviših političkih mjesta, koji su neprijeporno najboljim novinama u zemlji priskrbile – kako vidimo, trajno – odij »sumnjivoga lica«. Gudžević, pak, Lucićevim pjesmama – a posredno i cijelome Feralu – vraća pravu vrijednost, da budu prepoznate kao najbolje i najživotnije što je ovdašnja kultura u posljednjih četvrt stoljeća dala. Ovako kaže Gudžević, bez trunke ironije, pišući o »Bezgaćima povijesne zbiljnosti«: »Lucićev rad na ovoj čudovitoj knjizi je impresivan, njegova pjesnička inspiracija i istraživačka akribija na takvoj su visini da bi mogli biti kriterij za bolje književnoistraživačke institute. Rezultat je vjerojatno jedna od najboljih i najzahtjevnijih parodijskih knjiga koju je svijet dobio, računajući od prvih paroda Hegemona i Polemona u petom stoljeću prije našeg računanja vremena«.

   Urednička boljka

   Sinan Gudžević i ovom se knjigom potvrdio kao sjajan pisac. Njegov je jezik kristalno jasan a čvrst, duhovit ali discipliniran, a njegova teorijska obaviještenost impresivna. Rezultat je uzorna književnoznanstvena i jezička analiza dijela velikog gradiva. Ali nije bez mane: prekratka je. Gudževićeva četiri eseja ne obasižu ni stotinu stranica; usporedi li se taj obujam s materijalom koji analitičara preplavljuje, nesrazmjer vrišti. Ali dobro, sreća da smo dobili i ovo. Gudžević Sinan, naime, velika je boljka književnih urednika: briljantan pisac, ali teško piše, pa su mnogi sate potratili mozgajući kako Gudževića prišarafiti, pa da štogod isporuči. Kruno Lokotar napokon je uspio, premda se iz kompozicije knjige dade naslutiti da je kliještima iz autora čupao eseje. Autoru zato molba: »Piši više, Sinane Gudževiću!«; a čitatelju naglasak s kraja ove kratke, ali duhovite, inteligentne, tužnovesele i važne knjige: »Univerzitetski profesori, filolozi, sociolozi, povjesničari, pravnici i filozofi, prije svih drugih, imaju u Lucićevim čitankama savršenu građu za seminare za svoje teme. Mogli bi se odvažiti da napokon ohrabre nekog od svojih studenata da se pozabave Lucićevim pjesmama i okolnostima u kojima su nastajale i ne prestaju da nastaju. Bahtin bi, da je živ, možda u Lucićevom parodiranju čitanke vidio početak nastajanja nove vrste koja će domoljubnu i otadžbinsku čitanku jednom vrgnuti u ropotarnicu. Čas nije nepogodan da se i ljudi na fakultetima kojima su i usta i bilježnice puni raznih dekonstrukcija stvaralački pozabave jednim blistavim primjerom za to čime se bave«.