Nada Matošević Orešković: Promjene Zakona o kazalištu nisu ni temeljite ni cjelovite

Stavka koja uopće ne postoji u Zakonu, a tiče se svih nacionalnih kuća, je pitanje beneficiranog radnog staža. Baletni i operni umjetnici nakon nekih godina naprosto više fizički ne mogu raditi, a to zakonom nije regulirano. Nacrt predviđa da je intendant dužan preraspodijeliti takve djelatnike. To lijepo zvuči na papiru, a u praksi je u većini slučajeva neizvedivo

Ministarstvo kulture objavilo je Nacrt prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kazalištima, oko čega se povela elektronička javna rasprava. Kazališni djelatnici i ustanove uglavnom su se negativno očitovali o predloženim promjenama, dok dosta kazalištaraca smatra da bi trebalo izraditi potpuno novi Zakon, a ne unositi površne promjene u postojeći. 

  Ovim povodom razgovaramo s Nadom Matošević Orešković, intendanticom HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. 

 Kakvo je Vaše mišljenje o predloženom Nacrtu i jeste li se uključili u javnu raspravu? 

  – Žao mi je što se rasprava nije vodila na drugačiji način. Možda je u Ministarstvu kulture trebalo održati sastanak sa svim intendantima i ravnateljima kazališta, pa i umjetnicima koji rade u kazalištu. Tako bismo iz prakse iznijeli probleme s kojima se svakodnevno susrećemo i koji nam stvaraju prepreke u radu, a možda bi se nekim izmjenama to moglo poboljšati. 

  U javnoj raspravi na internetu očitovali smo se da ne podržavamo izmjene predložene Nacrtom. Smatramo da nisu temeljite ni cjelovite, jer se dotiču samo određenih problema. U tom smislu ne možemo dati podršku Nacrtu. Moj je stav da treba organizirati zajednički susret i uzeti si malo više vremena, a ne samo ovaj kratki rok koji nam je bio na raspolaganju.  

Prekratak rok za goruće probleme

S druge strane, Hrvatska već ima Zakon o kazalištima po kojemu se radi i ne vidim čemu žurba. Neke veće europske zemlje uopće nemaju Zakon o kazalištima, nego imaju neke druge sustave prema kojima se rukovode. Mislim da još uvijek ima vremena da se sve vrati na početak, da se sjedne i razgovara. Predloženi rok je prekratak da bi se sva pitanja raspravila i da bi se donijelo najbolje moguće rješenje i bolji Zakon od postojećeg. 

 Što bi po Vama trebalo mijenjati u sadašnjem Zakonu o kazalištima? Koji su gorući problemi?

  – Prvi problem je već sam status kazališta, a u primjeru Rijeke to je nacionalno kazalište. Nije dovoljno razjašnjen odnos prema nacionalnim kazalištima, što se odnosi i na njihovo financiranje. Tako u Zakonu stoji da se kazalište može financirati »i« iz budžeta Ministarstva. Moje je mišljenje da bi to trebalo biti nešto što se podrazumijeva. Nije problem samo u statusu kazališta, nego i to što nisu postavljeni standardi u pogledu načina rada, broja zaposlenih, obveza koje kazališta moraju ispunjavati, broja premijera i repriza, značenja pojedinog kazališta za lokalnu, regionalnu i nacionalnu razinu.  

 Druga velika stavka koja uopće ne postoji u Zakonu, a tiče se svih nacionalnih kuća, je pitanje beneficiranog radnog staža. To je jedan od ključnih problema. Baletni i operni umjetnici nakon nekih godina naprosto više fizički ne mogu raditi, a to zakonom nije regulirano. Nacrt Zakona predviđa da je intendant dužan preraspodijeliti takve djelatnike. Međutim, to lijepo zvuči na papiru, dok je u praksi gotovo u većini slučajeva neizvedivo. Osim toga, ni Zakon o radu ne garantira da će netko pristati na novo radno mjesto. 

  Kad je riječ o Kazališnom vijeću, njegova uloga ni u dosadašnjem Zakonu o kazalištima nije bila dovoljno precizirana, a sad se dodatno komplicira tako da se na neki način na mala vrata ponovno uvodi samoupravljanje, s ulaskom člana iz redova svih kazališnih djelatnika, a ne samo iz redova kazališnih umjetnika. Mislim da se time vraćamo u prošlost, umjesto da idemo naprijed. Moj je stav da sam osnivač kazališta ima dovoljno mehanizama za kontrolu onoga što intendant i kazalište rade, pa u tom smislu ne bi trebalo dodatno širiti ovlasti Kazališnog vijeća. Jedno od niza pitanja koja se u Zakonu ne spominju su i audicije, što bi također trebalo dodatno razraditi. 

 Personalizirana odredba o intendantima

Predloženo je da se ugovori o radu na određeno vrijeme za kazališne umjetnike zaključuju u trajanju do pet godina. Što bi to značilo?

  – Smatram da je to bolje riješeno u dosadašnjem Zakonu. Za soliste je to dvije godine na određeno, a za ansambl četiri godine. Novi prijedlog o radu na određeno do pet godina nije dovoljno jasno obrazložen. 

 Nacrt se dotiče i zadaće, ovlasti i obveze intendanta, naročito HNK Zagreb. Kako gledate na predložene promjene? Hoće li se one reflektirati i na ostale HNK-ove, pa tako i na riječko kazalište?

  – Na kazalištu i kazališnim vijećima je hoće li primjenjivati odluku koja se odnosi na zagrebački HNK. Moj stav o samo dva mandata za intendanta je negativan jer to ne postoji nigdje u svijetu. Ima primjera gdje intendanti i više od dvadeset godina vode neku instituciju. Ako netko radi dobro, nema razloga da ga se mijenja. Osnivač kazališta ima načina da zamijeni nekoga ukoliko misli da ne radi kako treba. Mislim da je odredba koja se tiče intendanta i HNK Zagreb previše personalizirana i da joj nije mjesto u Zakonu. 

 Hrvatska narodna kazališta često se nalaze na udaru zbog znatnog dijela kulturnog proračuna koji se izdvaja za njihovo djelovanje i programe. Stječe se dojam am da percepcija javnosti o HNK-ovima i nije najbolja. Kako vi gledate na tu situaciju?

– Nažalost, živimo u vrlo teškim vremenima. Kad vidimo da je broj nezaposlenih na burzi veći od 370.000, onda može izgledati obijesno da se raspravlja o novcima koje dobiva kultura. Međutim, moramo biti svjesni da je kultura dio našeg identiteta i da bez kulture ne postojimo kao nacija. 

  Kultura, a pogotovo kazališna umjetnost, nije jeftina, posebno opera i »bijeli« balet. Mogu razumjeti da nekome sa strane tko se bori za svakodnevno preživljavanje to može djelovati nerealno. No, mislim da je izuzetno važno u krizi sačuvati institucije kulture, makar i sa smanjenim financiranjem. Iz postojanja institucija proizlazi i izvaninstitucionalna kultura, a i samostalni umjetnici oslanjaju se na institucionalnu kulturu. Barem je u Rijeci to vidljivo. 

  Kad je riječ o novcima s kojima raspolažu HNK-ovi, često se govori u kompletnim sumama koje obuhvaćaju i plaće zaposlenika. Treba razlučiti što su plaće, što materijalni troškovi, a što je novac za stvaranje programa. Naravno da je zaposlenički kadar taj koji stvara programe i plaće u tom smislu i jesu djelomično programska sredstva, ali ukupni budžet moramo znati pravilno raščlaniti kako bismo ga mogli pravilno interpretireati.  

Pomlađivanje ansambala

Da li se kazalište s predznakom »narodno«, u sklopu kojega djeluje i po nekoliko umjetničkih grana, može raditi s manje novca i manje zaposlenih? 

  – Programi se s manje novca ne mogu raditi. Već ni sada ne možemo ispuniti zacrtani program i stalno reduciramo i premijerni i reprizni program. Onda se postavlja pitanje zašto imamo toliki broj zaposlenih kad nemamo dovoljno novca za program? Pitanje broja zaposlenih također je relativno. Primjerice, u Grazu opera i balet broje isti broj ljudi kao i riječko kazalište, a mi imamo još i Hrvatsku i Talijansku dramu. 

  Riječki HNK ima jako dobru iskoristivost svojih zaposlenika koji doista svakodnevno rade svoj posao, i rade ga na visokoj profesionalnoj i umjetničkoj razini. S odlaskom dijela zaposlenika u mirovinu neke će se stvari promijeniti. Do 2015. godine broj zaposlenih trebao bi se smanjiti s 310 na 302. Na radnim mjestima gdje je to neophodno uzet ćemo, naravno, nove djelatnike, a na ostalim mjestima gdje to nije nužno, angažirat ćemo vanjske umjetnike. 

 Kakva je situacija u pogledu pomlađivanja ansambala HNK Ivana pl. Zajca? Hoće li biti novih zapošljavanja?  

– U ovom trenutku to je moguće jedino redovnim odlaskom djelatnika u mirovinu. Nama će se kroz nekoliko godina dogoditi velika smjena generacija u orkestru i zboru, dok se u Hrvatskoj drami to već sada događa. 

  Doći će do osvježenja u kadrovima. Novi umjetnici i djelatnici općenito trebali bi donijeti i novu energiju. Novom zapošljavanju sasvim sigurno posvetit ćemo posebnu pažnju. Nekada smo se u Rijeci susretali s manjkom stručnog kadra, a sada to, na sreću, više nije slučaj. 

  Ansambl Baleta pravi je primjer pozitivnog trenda pomlađivanja i fluktuacije kadra, pa tako od ove godine imamo pet novih mladih plesača.  

»Zajc off« i koprodukcije

Kakvi su vam okvirni planovi u sljedeće dvije kazališne sezone? Koji su naglasci repertoarne politike?

  – U svim umjetničkim granama sve se više okrećemo koprodukcijama. To je i financijski lakši put, a i omogućuje jednoj predstavi da živi dulje, na više mjesta i da se za nju više čuje. Koprodukcije imaju svoje prednosti, ali i mane. Nedostatak je što se mora pristati na neke kompromise, ali dugoročno gledano to je jedan od načina da kazališta opstanu. 

  Kad je riječ o Hrvatskoj drami, u nedostaku druge scene neko vrijeme posvećivali smo se velikim naslovima na velikoj pozornici. Zbog toga ću u naredne dvije sezone više pažnje posvetiti »Zajc off« sceni za koju nam prostor omogućava Grad Rijeka u HKD-u na Sušaku, te praizvedbama suvremenih domaćih i svjetskih autora. Namjeravam uključiti novu generaciju hrvatskih mladih redatelja u »Zajc off« poput, na primjer, Helene Petković. 

  Talijanska drama ima specifične zadatke s obzirom na svoju publiku, a riječ je o kombinaciji programa u Rijeci i na turneji te edukacijskog programa za škole.  

  U Operi nastavljamo s koprodukcijama. Slijedi nam predstava »Marco Polo«, a u suradnji sa šibenskim kazalištem u Brittenovoj godini planirano njegovu operu »The Turn of the Screw«. U Baletu imamo kombinaciju klasike i neoklasike sa suvremenim plesom i autorskim projektima. Planiramo novi pristup velikim klasičnim baletnim djelima poput »Orašara«, koja bi bila iščitana na novi način i prilagođena našem relativno malom baletnom ansamblu. 

  Nastavljamo i s programom na koji sam možda i najviše ponosna, a to su predstave za djecu i mlade. U tom segmentu se najbrže vide rezultati i bilježimo kontinuirano povećanje dolazaka mlade publike. Uz gostujuće predstave specijaliziranih dječjih kazališta, tu su i naši edukacijski koncerti koje priređujemo svake sezone. Pokušavamo se držati naših osnovnih smjernica koje imamo kao nacionalno kazalište, a s druge strane zadovoljiti i ukus šire publike izvođenjem »lakših« žanrova, poput mjuzikala i opereta. Želja nam je uključiti sve relevantne umjetnike koji djeluju u Hrvatskoj, ali i ne zatvoriti vrata za goste izvana.

_____________________

Frljić u HNK-u 

  Iz Grada Rijeke stigla je inicijativa da Oliver Frljić predstavu o Aleksandri Zec postavi u Rijeci. Je li taj projekt ponuđen riječkom HNK-u?

  – Ne, nismo imali nikakve razgovore u tom smislu. Međutim, mi smo već ranije s Oliverom Frljićem dogovorili da će u Hrvatskoj drami režirati »Alisu u zemlji čudesa«. Veseli me i suradnja s Anicom Tomić, Tomijem Janežičem, Januszom Kicom te drugim već prokušanim redateljskim imenima. 

_____________________

    Retrospektiva ljetnih noći 

  Riječke ljetne noći ove godine obilježavaju desetu godišnjicu, opet sa smanjenim sredstvima. Što možemo očekivati?    

– Riječke ljetne noći su ove godine zamišljene kao svojevrsna retrospektiva posljednjih deset godina. Sredstva su nam jako ograničena i zbog toga u ovom trenutku još nemamo do kraja definirani program. Razmišljamo o tome čega ćemo se morati odreći. Tako ćemo za otvorenje festivala pokušati uprizoriti »spektakl« u vlastitoj produkciji. U svjetlu ulaska Hrvatske u Europsku Uniju i otvorenje Riječkih ljetnih noći bit će u tom znaku. Za program ćemo iskoristiti neke predstave iz ove sezone, poput plesne predstave »Shut Up and Dance«, a na programu će se iznova naći i »Lukrecija o’ bimo rekli Požeruh«, »Baba Jaga je snijela jaje«, »Gostioničarka Mirandolina«, »Cavalleria rusticana«… 

  U program će se uključiti i Talijanska drama, a namjeravamo pojačati i koncertni dio programa u smislu raznolikijih koncerata u raznim ambijentima. Probat ćemo složiti zaokruženu programsku cjelinu. Lani smo dobili pohvale da unatoč manjim sredstvima nismo razočarali publiku. Nadam se da će tako biti i ove godine.