U Utopiji novac ne postoji. Svi proizvodi ljudskog rada zajednički su i dijele se prema potrebama. Vladari se biraju između onih najobrazovanijih
Ove godine navršila se 500. godišnjica »Utopije« Thomasa Morea, jednog od najistaknutijih renesansnih humanista, pravnika, teologa, filozofa, govornika, pjesnika i povjesničara. More je svetac i mučenik Katoličke crkve, kao i zaštitnik političara. Za Henrika VII. bio je poslanik u Parlamentu, a 1529. postaje lord kancelar Engleske. Kad je More odbio položiti mu zakletvu, Henrik VIII. optužio ga je za izdaju i dao smaknuti. Njegova »Utopija« napisana 1516. spada u najvažnija klasična djela političke misli, i pored Machiavellijevog »Vladara« smatra se jednom od dviju knjiga koje su odredile nastanak i razvoj moderne političke znanosti.
Djelo je to u kojemu More iznosi ideju o nepostojećem otoku na kojemu je izgrađeno idealno političko uređenje, u kojemu ne postoji privatno vlasništvo, nema bogatih i siromašnih, gdje svi članovi društva uživaju jednaka prava i obveze prema svojim sposobnostima, a društvo je organizirano na racionalnom principu svrsishodnosti društvenih funkcija, utemeljeno na načelima razboritosti, vjere i morala. U tom smislu »Utopija« se može čitati kao idealizirana opreka ili jetka satira Europe Moreova doba, a postaje aktualna i u kontekstu današnjih društava.
Puni naslov djela je »O najboljem državnom uređenju i o novom otoku Utopiji«. U njemu pripovjedač Rafael Hitlodej opisuje društveno i političko uređenje imaginarne otočne zemlje Utopije. Opisujući idealnu zemlju, More je pribjegao književnoj vrsti romana u prvom redu kako bi slobodnije raspravio kontroverzna društvena i politička pitanja. Zbog prirode Moreovog spisa ponekad je teško razlučiti njegove satirom prikrivene zamjerke postojećim uređenjima od njegove vlastite idealne vizije. Budući da se čini slabo vjerojatnim da bi More, pobožni katolik, zamišljao pogansku, protokomunističku Utopiju kao konkretan model za političku reformu, neki su smatrali da je on svoju »Utopiju« utemeljio na načelima biblijskog komunalizma opisanog u Djelima apostolskim.
Nema rata
More je detaljno opisao organizaciju idealne države. Državu čine ukupno 54 grada, a izvan gradova nalaze se poljoprivredna gospodarstva. Broj je stanovnika ograničen. Dani se u takvoj državi svi provode jednako: radi se šest sati dnevno, ustaje se u 4 ujutro, a liježe se u osam navečer. Teške i grube poslove obavljaju robovi, koji dolaze iz redova prijestupnika ili stranaca. Privatnoga vlasništva nema, jer gdje ono postoji, ondje nema poštovanja prema općem dobru. Osim toga, razlika u bogatstvu razjedinjuje zajednicu i kvari običaje. Ukidanjem privatnog vlasništva postigla bi se jednakost svih, a gdje nema privatnog vlasništva ni krađa nema smisla.
Riječ utopija dolazi iz grčkog: ou – ne + topos – mjesto; dakle mjesto kojeg nema, nepostojeće mjesto. Opći je naziv za neostvarivu zamisao, najčešće državu, društveno uređenje ili svijet budućnosti. U znanosti o književnosti to je naziv književnog djela, najčešće romana ili rasprave, koji opisuje zamišljeni ideal društvenog uređenja, ali i projekciju mogućeg negativnog stanja do kojeg bi razvoj suvremene civilizacije u budućnosti mogao dovesti (tzv. antiutopija ili distopija). Djela takvih značajki prisutna su još u antici, od kojih je najglasovitija Platonova »Država«. Primjeri antiutopija su »Mi« Jevgenija Zamjatina, »Vrli novi svijet« Aldousa Huxleya i »1984.« Georgea Orwella.
U Utopiji novac ne postoji. Svi proizvodi ljudskog rada zajednički su i dijele se prema potrebama. Vladari se biraju između onih najobrazovanijih. Utopija je ustrojena kao predstavnička demokracija. Državni se poglavar putem posrednih izbora bira na doživotan mandat, a u slučaju nedolična ponašanja može biti smijenjen. Vanjska politika svedena je na minimum i nema rata, osim obrambenoga. Moreov pristup pitanju vjerske snošljivosti liberalan je. Utopljani su tolerantni prema različitim vjerskim praksama. Diskriminirani su, međutim, ateisti: premda im je dopušteno da nesmetano zastupaju svoje stajalište, ne uživaju status građana i ne mogu ući u vladu. Prema Moreu, naime, tko ne vjeruje u Boga ili u zagrobni život bilo kakve vrste, taj ne priznaje nikakav autoritet ni načela izvan sebe samoga, te se drugi nikada u njega ne mogu uzdati.
Prvo izdanje »Utopije« uključivalo je i detalje o utopijskoj abecedi, pismu koje bi zamijenilo (ili šifriralo) slova latiničnog pisma. Tu je abecedu More zamislio kao način da Utopljani budu u još većoj mjeri sebi dovoljni i odvojeni od izvanjskog svijeta. Kako čitamo u Leksikonu Marina Držića, u natuknici koju su priredili Damir Grubiša i Milovan Tatarin, Niccolò Machiavelli u svojoj se korespondenciji koristio pojmom »države koje nisu nigdje postojale« da bi označio misaone konstrukcije idealnih država o kojima su raspravljali klasici političke i društvene misli. Prva klasična utopija, iako još ne pod tim imenom, Platonova je »Država«, u kojoj je opisana idealna država, strogo uređena po načelima razuma, kojom vladaju filozofi, a svaka društvena klasa ima svoje mjesto u hijerarhiji političke organizacije. U tom smislu pod pojmom utopije podrazumijeva se i idealno zamišljena stvarnost, idejna konstrukcija koja nema empirijske osnove u ljudskoj praksi, niti se ikada pojavila u povijesti.
Borba za primat
U pejorativnom smislu, utopijom se nazivaju i maštarije, izmišljotine i fantazije, kao i književne konstrukcije o izmišljenim svjetovima u kojima vladaju harmonija među ljudima, blagostanje, pravda i mir. Za razliku od starog vijeka, u srednjem vijeku ulogu idealnoga svijeta dobiva vjerska konstrukcija o Božjem carstvu, koju sv. Augustin prikazuje kao Božju državu, suprotstavljenu Zemaljskoj državi, ali se takva konstrukcija, iako sadrži utopijske elemente, ne može nazivati utopijskom jer je smještena u sferu uvjetne realnosti vjere, pa je za vjernike doista i stvarna. Humanizam ponovno otkriva antički svijet, pa tako i Platonovu utopijsku konstrukciju idealne države. Suprotstavljajući se skolastičkome mišljenju, građanski humanizam ističe ponajprije pragmatičnu zbilju komunalne politike u kojoj nema previše mjesta utopijskoj spekulaciji. No, u borbi protiv srednjovjekovnog opskurantizma s pojavom sekularizma i novoga racionalizma, u kojemu je središnje mjesto pragmatičko poimanje svijeta, javljaju se i prve utopijske ideje koje se u sukobu s političkim realizmom renesanse oblikuju u različitim medijima: u filozofiji, primjerice kod Nikole Kuzanskoga koji postulira, u prijedlogu za reformu Svetoga Rimskog Carstva, poluutopijski poredak koji obuhvaća cijelo čovječanstvo svijeta, u kojem su politika i religija prestale biti razarajuće snage. I Dante Alighieri u djelu »O Monarhiji« zamišlja novu, univerzalnu monarhiju u kojoj vladaju mir i harmonija, a to je moguće postići samo prevladavanjem borbe za primat između papinske i carske vlasti te izgradnjom univerzalne, svjetske monarhije u kojoj vladaju mir, harmonija i pravda među podanicima.
