ZAGREB S jedne strane stoje psiholozi koji već dugo preporučuju glazbenu igru kao poticanje djetetova svekolikog psihofizičkog razvoja.

Glazba je, pokazuju mnoga neurološka istraživanja, demokratski jezik koji hrani ne samo djetetovu finu motoriku, nego i sposobnost koncentracije te stvara čitav niz verbalnih kompetencija rane dječje dobi. S druge strane stoji pitanje kako pristupiti glazbi koja već nije »dovršena«, spremljena u songove, kompjutorske aplikacije, zauzdana određenim izvedbenim žanrom? Postoji li glazba koja je ujedno i igra? Glazba s repom ili divlja glazba? Glazba koju stvaraju djeca?

Predstava »Ritam Tam« kompozitorice i dramaturginje Ivane Đule, redateljice Renate Carole Gatice, koreografkinje Ane Mrak i scenografkinje Zdravke Ivandije Kirigin, u produkciji Studija za suvremeni ples i Gradskog kazališta Trešnja, vraća nam povjerenje u kazalište za djecu upravo kao domišljatu »dramu« ritmova i zvukova, a ne samo njihovu pasivnu pozadinsku potrošnju.

»Ritam Tam« je dječak s dugačkim, raskošnim repom iz crteža Marine Mesar (OKO). Na sceni kazališta Trešnja, Tam se pojavljuje posredstvom četvero plesača (Martine Tomić, Dine Ekštajn, Ane Vnučec, Branka Bankovića) i jedne iznimno fokusirane i nesentimentalne, a opet komunikacijski tople glumice (Zrinka Kušević).

Specifičan ritam

Ovih petero izvođača svojim nas glasom i pokretom upoznaju s Tamovim putovanjem kroz različita prizorišta (drvene kocke slažu se jedna na drugu tako da tvore razne pejzaže šume, grada i svemira), kao i s Tamovim putovanjem od noći do noći. Uspavanka u izvedbi dječaka Petra Vrbanića uokviruje putopis ili različite doživljaje ritmova – od kockica koje se ponavljaju na podu pozornice, plesnih pokreta koji često doslovno ilustriraju rimovani tekst, slaganja kocaka uslijed čega nastaje specifični ritam u prostoru ili pak pažljivo orkestriranih recitativnih i pjevanih dionica predstave.

Nije jasno zašto su djeca kao ciljana publika ove izvedbe smještena u gledalištu, a ne na pozornici, jer bi im mogućnost sudjelovanja u predstavi bilo kakvim korištenjem drvenih štapića ili čak običnih olovaka kojima se može slijediti Tamov ritam zasigurno povećala užitak u prijateljevanju s glazbom. Čvrsta rampa između publike i izvođača potakla je nastavnice nižih razreda i vrtića da tijekom predstave stalno »smiruju« djecu koja se nastoje uključiti u ritmove izvedbe, umjesto da dozvole maloj publici instinktivnu suigru s izvođačima, ohrabrujući mališane da bilo koji dio svog kazališnog stolca ili tijela upotrijebe kao instrument.

Tim više jer je staro ime za bubanj »membranofon«, dakle glavni lik je instrument koji postoji zato da njegova vibracija prijeđe granicu razdvajanja primatelja i pošiljatelja glazbene poruke. Ima, doduše, bizarnih socijalnih situacija kad ljudi nepomično sjede na rock-koncertu samo zato što su u Lisinskom, ali nema nikakvog razloga da u Trešnji dječja publika ne bude s izvođačima na sceni. Naprotiv, zadatak je kazališta poput Trešnje da stvara prostore što intenzivnije interakcije s mališanima i da kultivira publiku sudionika, a ne distanciranih promatrača. Znakovito je da su mnoga djeca poslije predstave napuštala kazalište pjevajući Tamovu melodiju, dakle definitivno su prešla rampu i ponijela sa sobom repatog prijatelja.

Živa izvedba

Još jedna vrlina prestave »Ritam Tam« neprestano je spajanje jezične i glazbene igre, s vrlo istančanim senzibilitetom za brojalice i morfološke nizove riječi (koautorica teksta je i Milica Kostanić), zbog čega bi bilo vrijedno predstavu snimiti na nosač zvuka i koristiti u nastavi u ranim fazama poticanja čitanja i pisanja.

Ipak, ono što transgeneracijski osvaja publiku nisu ni nastavna korisnost ni didaktička promišljenost. Glavni adut ove skromne produkcije njezina je predanost živoj izvedbi, detaljima slike i zvuka te pripovijedanju kao sviranju i pjevanju. Na sceni vlada diskretna nježnost u ophođenju s predmetima, s linijama crteža ili s razbarušenom kosom plesačice koja može postati valoviti (ob)lik svemirskog čudovišta.

Glumica Zrinka Kušević sugestivno dopire do djece svojom unutarnjom posvećenošću priči, dakle bez ikakve navijačke agresije »profesionalnih animatora« sklapa s mališanima onu vrstu savezništva koju je možda najtočnije usporediti s namigom oka. Riječ je o izvedbi koja na mnogo načina pruža dobrodošlicu djetetu, osluškujući ga i uvažavajući, mameći u kuću stvaralaštva i nagovarajući da pronađe vlastite unutarnje ritmove. I ne samo u domaćim uvjetima, takva je estetika otvorenosti i protočnosti različitih kanala igre rijetko i moćno autorsko postignuće.