José Carreras / Reuters
Nakon što sam se oporavio od leukemije, u meni se rodila ideja da pomognem onima koji su u sličnoj situaciji – odlučio sam osnovati zakladu, a prvi slavni koncert »Tri tenora« održan je da bi se prikupio novac za tu zakladu. Uspjeli smo do sada prikupiti više od 250 milijuna eura za borbu protiv leukemije
Veliki španjolski tenor José Carreras nastupit će 23. srpnja u 21 sat u pulskoj Areni u sklopu svoje, vjerojatno posljednje, svjetske turneje. Zajedno s maestrom Carrerasom u Areni će nastupiti i vrsna sopranistica Martina Zadro, violončelistica Ana Rucner te Orkestar opere HNK-a Ivana pl. Zajca iz Rijeke pod ravnanjem maestra Davida Gimeneza.
José Carreras nastupa u sklopu turneje »A Life in Music«, a cilj koncerta je prikupiti sredstva koja će biti donirana Dječjem odjelu KBC-a Rijeka i Centru za rehabilitaciju Veruda u Puli. Koncert će se održati pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović.
Ovo događanje podržali su, kao glavni sponzor, Bina-Istra, te gradovi Pula, Rijeka i Opatija, Istarska i Primorsko-goranska županija. Bina-Istra je s partnerima već osigurala donaciju od 500 tisuća kuna, a sav dodatno prikupljeni novac od donacija/ulaznica pridodat će se početnom iznosu donacije.
Maestru Carrerasu to je treći nastup u pulskoj Areni, nakon 1998. i 2006. godine, a uoči koncerta dao je intervju za Glas Istre i Novi list.
Tri tenora
Ovo je treći Vaš koncert u pulskoj Areni. Kakvim ćete se repertoarom predstaviti publici?
– Mislim da koncert »A Life in Music« donosi zanimljiv program jer će na repertoaru biti arije iz opera, opereta, mjuzikla, ali i druge pjesme. Nadam se da će se publici svidjeti naš odabir, smatram da je primjeren za Arenu i taj predivan ambijent.
Već ste nastupali u Areni 1998. i 2006. godine. Jesu li Vam ti koncerti ostali po nečemu u sjećanju?
– Smatram se sretnom osobom jer radim ono što najviše volim – pjevam. Svaki koncert je za mene poseban, a prije koncerta u predivnoj Areni – mogu biti malčice nervozan, ali nakon prve note osjećam se izvrsno.
Nastup u Areni zaista je nešto posebno. To je nevjerojatno fantastičan ambijent s izvrsnom akustikom. Publika je bila divna prema meni, na čemu sam zahvalan. Sjećam se posebno onog trenutka kada je mjesečina obasjala Arenu prilikom izvedbe zadnje pjesme – bilo je to naprosto čarobno.
Vjerujte, maksimalno ću se potruditi da opet priuštim publici divnu večer. To je moj posljednji nastup u Puli…
Posebni su mi bili i koncerti s mojim kolegama Lucianom Pavarottijem i Placidom Domingom. Sjećam se nastupa 1990. godine na finalu Svjetskog nogometnog prvenstva u Rimu, nakon čega smo nastupili još tri puta: u Los Angelesu (gledale su nas dvije milijarde ljudi diljem svijeta), Parizu i Tokiju. Održali smo i nekoliko koncerata na stadionima.
Bilo je to svojevrsno natjecanje među nama, no iznad svega bila je posebna radost dijeliti radost i užitak nastupa s kolegama. Moram reći da mi prijatelj Luciano silno nedostaje, nije on bio samo jedan od najvećih tenora, bio je i sjajan igrač pokera…
Prije 25 godina osnovali ste zakladu – José Carreras International Leukemia Foundation. Prvi slavni koncert »Tri tenora« održan je da bi se prikupio novac za zakladu i na taj su vam način Placido Domingo i Luciano Pavarotti zaželjeli sretan povratak. Od tada učestalo nastupate humanitarno i pronosite ideju dobročinstva diljem svijeta. To vaše zalaganje u današnjem je svijetu potrebno više nego ikada. Imate li povratnu informaciju koliko ove vaše ideje humanosti imaju odjeka među publikom?
– Nakon što sam se oporavio od teške bolesti, leukemije, u meni se rodila ideja da napravim nešto i za druge, da pomognem onima koji su u sličnoj situaciji. Tako sam odlučio osnovati zakladu. Vjerujem da smo na taj način pomogli i znanstvenicima i klinikama u njihovom radu, kao i samim pacijentima. Uspjeli smo prikupiti do sada više od 250 milijuna eura za borbu protiv leukemije. Naša je želja da jednog dana leukemija bude u potpunosti izlječiva. Naravno, dobivamo puno pozitivnih povratnih informacija, a najviše će nas veseliti kad pobijedimo ovu bolest.
Sa sedam godina zabavljali ste majčine klijente u kozmetičkom salonu. Kasnije ste upisali kemiju. Kada ste shvatili da je glazba vaš život?
– To se dogodilo još u djetinjstvu, kad sam s roditeljima gledao film »Veliki Caruso« s velikom tenorom Mariom Lanzom. Od tada sam znao da želim biti pjevač, štoviše, ne samo pjevač već tenor! Kemija je bila samo malena međuigra.
Tenori imaju najljepše arije
Taj Vaš humanitarni angažman pomaže popularizaciji opere i klasične glazbe?
– Mislim da su koncerti »Tri tenora« uvelike doprinijeli popularizaciji klasične glazbe među širom publikom. Taj koncert bio je prvi sjajan umjetnički doživljaj koji je učinio ovu vrstu glazbe popularnom.
Prosječno nastupate na pedesetak koncerata godišnje. Je li teško slijediti takav tempo, iziskuje li to brojna odricanja?
– Puno putujem tako da sam više na putovanjima nego kod kuće. No, volim to, jer volim boraviti u različitim zemljama, susretati ljude od Azije do Europe, stjecati nova iskustva. Naravno, to nekada zna biti teško, ali volim ono što radim. U ovom trenutku sam u Beču gdje igram glavnu ulogu u operi »El Juez«, koja je vrlo uspješna. Nakon Španjolske, nastupali smo u St. Peterburgu, potom u Beču. Naporno je to, ali sjajno!
Kao dječak pjevali ste sopran, no nakon 18. godine vaš se glas definirao kao tenor. Prva vam je tenorska uloga bila ona Gennara u Donizettijevoj operi »Lucrezia Borgia«?
– Hvala Bogu, postao sam tenor. Nakon razdoblja mutiranja, dječaci nikada ne znaju kakav će im biti glas. Činjenica je da su tenorima namijenjene najljepše arije – oni mogu biti romantični junaci, a glas tenora je mladenački, sviđa se ljudima. To nije onaj uobičajen muški raspon glasa – više je od baritona.
Među vašim brojnim suradnjama izdvaja se ona s maestrom Karajanom, s kojim ste imali poseban odnos. Od njega ste sigurno i puno naučili?
– On je bio sjajan. Pjevati uz njegovo dirigiranje bilo je kao da radite u nekoj drugoj dimenziji! Uspostavljao je odnos velikog povjerenja s umjetnicima s kojima je radio, a bio je vrlo marljiv. To je zahtijevao i od drugih. Imao je odličan smisao za humor. Rezultati rada s njim bili su vrlo značajni. Sjećam se izvedbe »La Boheme« u bečkoj operi, gdje smo dobili ovacije od čak 45 minuta nakon završetka… S njim sam naučio i da je disciplina svakako vrlo značajna u ovom poslu.
Kako čuvate glas, radite li vokalne vježbe svakodnevno?
– Pa, sa sobom nosimo naš »instrument« 24 sata dnevno. On može biti ugrožen mnogim stvarima: zagađenjem, klimom, začinima… Zato treba biti pažljiv. Vrijeme vježbanja ovisi o broju izvedbi. Ponekad je glasu potreban odmor, nekada izazovi…
S mislima na majku
Kako se pripremate uoči koncerata? Imate li neki poseban ritual?
– Imam određenu rutinu koju slijedim. Kao prvo, nastojim odspavati najviše što mogu. Za ručak jedem jednostavna jela bez ikakvih začina, primjerice pečenu piletinu s kuhanom rižom ili špagete »in bianco« (samo s maslinovim uljem i parmezanom). Ako je lijepo vrijeme idem prošetati. Imam generalnu probu, pijem običnu vodu, a ponekad kavu. Prije samoga izlaska na pozornicu na trenutak pomislim na moju majku – i krećem – a u pauzama ponekad pojedem bananu… Ništa posebno…
Postoji li nastup koji vam je posebno drag?
– To su koncerti »Tri tenora«.
Imate li vremena za sebe, obitelj, hobije? Što radite u slobodno vrijeme?
– Živjeti životom tenora ne ostavlja puno vremena za obitelj i prijatelje. Kada sam bio mlađi, bilo je još teže. To je putovanje svijetom i pjevanje – i prekrasno je. To je život koji sam odabrao kada sam odlučio biti tenor. Još od doba djetinjstva. Danas nastojim provoditi što više vremena s obitelji – posebno s preslatkim unucima.
