Nije trebalo dugo čekati da se originalna, necenzurirana verzija inkriminiranog dokumentarnog filma »15 minuta – Masakr u Dvoru« u režiji danskog autorskog tandema George Larsen & Kasper Vedsmand, pojavi na You Tubeu.

Riječ je o verziji koja je lani prikazana na Sarajevskom filmskom festivalu. Tada joj se dogodila svjetska premijera i nikome očito ta verzija nije bila sporna, niti je bilo tko reagirao na nju, već je trebalo čekati jednu zakašnjelu kaznenu prijavu da HAVC pribjegne metodi autocenzure i zatraži od danskih koproducenata da montažnim intervencijama »izbrišu« problematične dijelove film.

No u filmu koji smo vidjeli na You Tubeu (vjerujemo da je to doista njegova originalna verzija) nigdje nije izravno navedeno da su hrvatski vojnici počinili zločin. Štoviše, Bruno Čović iznio je svoju verziju (»Moji ljudi nisu bili u okruženju, ali ni u Dvoru«), dok danski zapovjednik tvrdi suprotno od njega, referirajući se na svoj dnevnik, dakle, da je Hrvatska vojska bila oko Dvora tog 8. kolovoza, posljednjeg dana operacije Oluja.

Fokus na danskim vojnicima

I general Mile Novaković koji je zapovijedao srpskim snagama u Dvoru želi sa sebe isprati krivicu (»Prostor škole nas nije interesirao«). Jer, vojnici iz danskog bataljuna koji se vraćaju na mjesto užasa (»Više nisi isti čovjek kad se vratiš«), očito ne znaju o kome se doista radi. Vidimo ih na arhivskim snimkama kako se ležerno sunčaju u gaćama kao da su na odmoru i kupuju hot dog na štandu nalik onom na rock koncertima. No, oni se »nekih stvari ne mogu sjetiti jer su iščezle«, ili pak navode da su morali slijediti ratne naredbe.

Da bi pradoks bio veći, film se uopće ne bavi time tko je počinio zločin, već je u njegovu fokusu moralna odgovornost danskih vojnika. Zašto onda tražiti od Danaca da interveniraju u postprodukciji kako bi izbacili inkriminirane scene (jedini propust je vjerojatno taj da u potpisu Novakovića nije navedeno da je u Hrvatskoj osuđen kao ratni zločinac) i zašto se i zbog čega HAVC uopće morao ispričavati hrvatskoj javnosti, kad upravo Danci u filmu postaju ti koji su igrali »pasivnu igru«?

Isto tako, ne vidimo ništa sporno da se u filmu spominju srpske žrtve Oluje, koje u footageu vidimo kako u izbjegličkoj koloni napuštaju svoja sela. Osim toga, jedna žena u tom istom filmu kaže da su dvije žrtve bile »moje Hrvatice iz Petrinje« (12 bolesnika bilo je evakuirano iz petrinjske psihijatrijske bolnice u školu u Dvoru, gdje se dogodio zločin).

Pitanja bez odgovora

No dok se oko filma digla tolika (nepotrebna) prašina, nitko ne postavlja pitanje zbog čega slučaj Dvor ostaje zauvijek obavijen velom misterija i zašto se još uvijek ne zna tko stoji iza pokolja devetero psihijatrijskih bolesnika i invalida u zgradi osnovne škole u Dvoru na Uni?

Postoje svjedoci, postoje snimke, točno se zna broj žrtava masakra i kako su ubijeni. Ali ne zna se tko ih je masakrirao. Zato umjesto bilo kakve relevantne recenzije filma, valja citirati ingenioznog Borisa Dežulovića koji u tekstu »Nema zemlje za starce«, objavljenom u zadnjem broju tjednika Novosti, kaže da je »zloglasna jedinica Nepoznatih Počinitelja, najsvirepija vojska svih naših ratova, likvidirala devetero Nepoznatih Žrtava iz malobrojnog i neistraženog balkanskog plemena o kojemu naše antropologije do danas ne znaju gotovo ništa«, jer žrtve »nisu naši, nisu Hrvati, Srbi ili Bošnjaci, već duševni bolesnici i invalidi, nesretnici u čijim kartonima u rubrici ‘krvna grupa’ ne stoji nacionalnost«.

Zato slučaj filma »15 minuta – Masakr u Dvoru« po mnogočemu podsjeća na slučaj uklanjanja televizijske emisije »Montirani proces«. Jer, kao što nam ne treba istina o masakru u Dvoru, tako nam očito ne treba ni satira. Ova je država naime groteskna satira i bez satire.