Ne, nikako nije trebalo biti tako, ali »zahvaljujući« birokratskoj krutosti kako Hrvatske tako i Europske unije prema »trećim zemljama« i njihovim stanovnicima, iznimno stručna i jednako toliko simpatična obitelj Timothya Tima Whitfielda, supruga Kirsten Andrea i sin, 14-mjesečni Hudsnon Ted, rođen u Hrvatskoj, u pulskom rodilištu, s nemalo prtljage, kovčezima prepunim tuge sutra će s »Marca Pola«, venecijanske zračne luke poletjeti prema Johannesburgu, prema Južnoafričkoj Republici.

Tim i Kirsten – ugledni enolog s diplomom južnoafričkog Stellenboscha, jednog od najznačajnijih vinarskih fakulteta na svijetu što se nalazi na krajnjem jugozapadu te goleme zemlje u regiji Western Cape čiji je glavni grad Cape Town, kao i menadžerica specijalizirana za pokretanje i osmišljavanje ekonomskog poslovanja restorana – stigli su u Istru prije nepune četiri godine.

S obzirom da nema te djelatnosti u kojoj Hrvatska nema deficit kadrova, sa zadovoljstvom je prihvaćena Timova odluka dolaska na posao te izazov da postane enologom koji će istarskom vinarstvu omogućiti lakše obavljanje standardnih poslova koji se pred tu granu znanosti postavljaju, ali i iskorake u neka nova područja s obzirom na kraj iz kojeg dolazi, onaj koji je europska vinska scena prije više od pola stoljeća definirala kao »novi svijet«.

Veleposlanstvo u Budimpešti

Svakako, odmah se uključio i u rad Vinistre, pa tako, s obzirom da je došao u dobi ispod 30 godina, i u rad najmlađe garniture istarskih enologa i uopće vinogradara i vinara.

Tim sa suprugom Kirsten Andreom i sinom Hudsonom Tedom

– Posao sam u Istri prihvatio prije svega kao vinar s višegodišnjim radom u mojoj zemlji, ali i kao osoba koja ima iskustva u cijelom lancu vrijednosti vina, od razvoja vinograda do izvedbe u podrumu i plasmana na tržište.

Dakako da sam prije svega fokusiran na vino i njegovu kvalitetu, ali jasno mi je da bez komercijalnog elementa i tržišnog učinka nema ni zadovoljstva u vinogradu ili vinariji.

Dolazak u Istru prihvatio sam s velikim zadovoljstvom jer riječ je o međunarodno poznatoj regiji, baš kao što sam uživao i u otkrivanju Hrvatske, i ne samo kad su vina u pitanju.

Općenito, supruga i ja odlično smo se snašli i vrlo brzo stvorili krug poznanstava i prijateljstava, unutar struke – posebno s ljudima iz Vinistre, ali i s čitavim nizom osoba s kojima smo surađivali na području ugostiteljstva i turizma, premium smještaja, na jahtama i u vrhunskim restoranima u čije smo poslovanje integrirali naša vina, pojašnjava nam Tim početak svog istarskog vinskog putovanja razgovorom u Staroj školi, sasvim osebujnom restoranu u Krasici.

S obzirom da im se u Istri dopalo, kako naglašava, sve što su zamišljali dok bi razgovarali o svojoj budućnosti, odlučili su se i na najsudbonosniju odluku svakog para – rođenje djeteta.

Iako su kao stanovnici države izvan Europske unije bili prisiljeni na propisanu proceduru permanentnog produžavanja svojih dozvola boravka i rada, nije ih to ni najmanje smetalo. Kao ni to što su po većinu potrebnih »papira« morali odlaziti u Budimpeštu gdje je Bujama najbliže južnoafričko veleposlanstvo.

– Naš se Ted rodio prošlog ljeta, danas mu je 14 mjeseci i bilo bi logično da automatski dođe do hrvatskog državljanstva. Bilo bi, ali i nije bilo to baš lako izvesti.

Da bi se došlo do njegovih inicijalnih dokumenta morali smo s njime u Budimpeštu do koje nismo mogli jer nismo imali njegove dokumente s kojima bismo mogli do Mađarske.

I on je kasnije bio prisiljen na privremene dokumente, a ono što nas je definitivno usmjerilo na kupovanje avionskih karata u jednom smjeru je činjenica da, iako dakle rođen u Hrvatskoj, nije mogao imati potpuno zdravstveno osiguranje.

Ma koliko mi bili zaljubljeni u Hrvatsku, koliko god uživali u Istri i njenim ljudima, igrati se sa sigurnošću djeteta nije u domeni razmišljanja ni jednog odgovornog roditelja. Da, jako nam je žao, ali u ovom trenutku nismo imali izbora, pojašnjava nam Tim.

Transkontinentalna suradnja

Iako je priča silno ražalostila istarsku stručnu javnost i njihove brojne prijatelje, iako su se na njezinom pozitivnom rješenju angažirali stručni ljudi gradova Buje i Umag, da o ključnim ljudima Vinistre ni ne govorimo, objasniti da je ostanak obitelji Whitfield u stručnom, ali i demografskom interesu Hrvatske nije bilo moguće, pozitivnih pomaka nije bilo. Birokracija se i ovog puta pokazala kao struktura od neprobojnog materijala.

Južnoafrikanac zaljubljen u Istru

– Ne, nimalo ljutnje s naše strane nije bilo jer razumijemo i poštujemo pravnu legislativu zemlje u koju smo se naselili. Dakako, jako nam je žao napustiti svu ovu ljepotu, ali nekako se nadamo da ovo ipak ne mora biti i naš definitivni rastanak.

Znate, iako je malo kome to u vašoj zemlji poznato, naše dvije države baštine jako veliki broj sličnosti. Od mentaliteta i stila života, posvećenosti i nekim drugim aktivnostima izvan samog posla kojim se bavimo, do onih vinogradarskih i vinskih.

Hrvatska, a obišao sam sve njezine dijelove i kušao većinu njezinih vina, zemlja je nevjerojatne raznolikosti, kao i autohtonosti. Hrvatske vinarije su prije svega posvećene kvaliteti dok su količine, pa i iz razumljivih razloga u drugom planu.

Kad govorimo o »novom svijetu«, Južnoafrička Republika je sa svojim vinima na sličnom putu osim što su kod nas količine neupitne. Ali ne da bismo stvarali masovnost, nego kvalitetu.

S obzirom da istinski volim ovaj vaš kraj, zajedno sa suprugom i vodećim ljudima Vinistre, enolozima moje ili slične dobi – obitelj Rossi i Gianna Kozlović prije svih – kao i čelnim osobama po meni najvažnije hrvatske vinske asocijacije – predsjednikom Lukom Rossijem te direktorom Ivanom Marićem došli smo do jedne zanimljive ideje, zagonetan je Whitfield.

Koje? Odgovor nam daju same zakonitosti postojanja i funkcioniranje naše planete. Iako se dvije jako udaljene države nalaze u istim ili sličnim vremenskim zonama, polutke su im dijametralno suprotne.

U Hrvatskoj je berba grožđa posao koji se dominantno obavlja u rujnu, podrumi su u punom pogonu do Martinja koje je upravo iza nas da bi se kasnije, do orezivanja u vinogradima imalo uglavnom mirno doba. Sve se to događa i u Južnoafričkoj Republici, ali od – ožujka do svibnja.

Pogodila nas je birokratska nepravda obitelji Whitfield – Ivan Marić

– Jako nas je pogodila birokratska nepravda koja se dogodila obitelji Whitfield iz niza razloga, prvenstveno onih ljudskih, ali i zbog činjenice sa smo u Timu dobili uistinu vrhunskog enologa.

Unatoč udaljenosti koja nas dijeli, on je istinski brzo postao dio našeg podneblja, da ne govorimo o tome koliko su nam tako stručni ljudi potrebni da bismo razvijali naše vinograde i vina.

Nevjerojatno nam djeluje da se nije u stanju u ovakvim slučajevima učiniti izuzeća jer njegovim odlaskom najviše gubi Hrvatska. Na žalost unatoč svim našim naporima, pomaka nije bilo i sutra oni putuju.

No, s obzirom da je Tim izuzetno pozitivna i proaktivna osoba, došli smo na ideju, i to s pravnom podlogom te utemeljenošću, da nastavimo suradnju na jedan drugačiji i znatno slojevitiji način.

Naši stručnjaci, pa i ljudi koji bi se bavili berbom odlazili bi u Južnu Afriku na kraju zime i početku proljeća kako bi obavili njihovu berbu, njihov tim predvođen Timom kod nas bi bio u rujnu i listopadu, pojašnjava nam Ivan Marić.

Gen V projekt

A da sve nije ostalo samo na zanimljivoj priči, potvrdio nam je i Tim Whitfield koji polako slaže sustav sa, sasvim sigurno, globalnim odjekom.

– Koliko mi je poznato ovakav oblik suradnje kakav navodimo nema nitko unutar država »novog svijeta«, još manje u slučaju njihovog povezivanja s europskim vinskim regijama i državama.

Postoje istina neki oblici suradnje između Južnoafričke Republike i Čilea, no naša je, a kad kažem naša mislim na Vinistru, ideja da na taj način značajno podignemo znanstvenu suradnju, da se povežu vaš zagrebački Agronomski fakultet kojeg iznimno cijenim kako ja tako i najšira stručna javnost i Stellenbosch na kojem sam diplomirao, da produbljujemo naše spoznaje i permanentno radimo na unaprijeđenju vinogradarstva i vinarstva naših država.

Da, nedostajat će mi život u vašoj lijepoj zemlji i taj specifični mentalitet koji imate, ali i ta permanentna suradnja i međusobno posjećivanje vrijednosti su koje se itekako treba cijeniti i veseliti im se, jasan je Whitfield.

Stvarati kvalitetu, ne masovnost

Fokus suradnje za koju nije isključeno da će se realizirati već kroz nekoliko mjeseci bio bi na – Gen V projektu, specifičnom Vinistrinom ogranku koji okuplja najmlađe vinare, one koji s mnogo strasti razmjenjuju iskustva i dogovaraju – budućnost.

Kako je poznato predsjednica Gen V – Generacije Vinistra, je Gianna Kozlović, s kojom Whitfield i inače surađuje, a članovi su ne samo djeca i nasljednici uglednih istarskih vinara nego i profesionalci koji su se svojim radom već istaknuli u sektoru, kao i generacija koja tek ulazi na vinsku scenu – uključujući i mlade ljude bez obiteljske tradicije u vinogradarstvu.

Dakako u njenom osnivanju i radu participirao je i sam Whitfield kao što smo već naveli u uvodnom dijelu.

Tko zna, možda, mada toga nije ni najmanje svjesna kao što joj to nije bila ni namjere, ovog puta je »slavna« hrvatska birokracija možda učinila i jedan jako zanimljivi, kvalitativni pomak.

A do tada, do prve južnoafričke berbe s Vinistrinim supotpisom – Whitfieldi sretan vam i miran put do domovine. I svakako ne zbogom, nego – doviđenja.

Cijena rada deset puta jeftinija u Južnoafričkoj Republici

Najveći jaz između Južnoafričke Republike i Hrvatske, kad su vinogradarstvo i vinarstvo u pitanju, svakako je u cijeni rada. Razlika je oko – deset puta! U istri ste sretni ako vam netko radi za 15 eura po satu, dok je u Južnoafričkoj Republici taj iznos oko 1,7 eura, najviše dva.

Dakako da se u konačnici taj element reflektira i u samoj cijeni vina, na kao i u svemu prihvaćenost najviše ovisi o kvaliteti proizvoda, naglašava Tim još jednom izrazivši pohvalu pristupa obje regije, hrvatske u kojoj je radio i južnoafričke u kojoj je ponikao čiji je fokus – isključivo kvaliteta.