Netko će, pročitavši knjigu, sigurno reći da sam prestroga prema Hrvatskoj. Umjesto da se divim njezinoj ljepoti, kulturnom i povijesnom nasljeđu, ja tražim probleme i u svakoj cjelini uvijek nalazim rupu (ako sam Poljake naučila riječi fjaka i vukojebina, evo i vama jednog poljskog izraza). No moj su se interes i simpatija uvijek tako manifestirali, ne samo prema Hrvatskoj – htjela sam znati više, zaviriti dublje, otkriti još nešto.

Kažem interes, a ne ljubav, jer vjerujem prije svega u ljubav prema ljudima, a ne prema apstraktnim pojmovima kao što su domovina, država ili zemlja. A što su mi ljudi u Hrvatskoj više prirastali srcu, to su me, naravno, više živcirali određeni ekonomski i društveni problemi«, dio je uvoda u knjigu »Fjaka: Hrvatska – pogled izvana«, poljske balkanistice, novinarke, prevoditeljice i autorice Aleksandre Wojtaszek, koji pojašnjava autoričinu perspektivu koja našu zemlju promatra iz perspektive nekoga tko godinama proučava njezin jezik, književnost, kulturu i društvo, povezujući osobna iskustva s pričama o hrvatskoj povijesti i identitetu.

Vedra i vrlo komunikativna autorica svoju je knjigu u prijevodu Adriana Cvitanovića i izdanju Disputa predstavila i na nedavno završenom Vrisku, a za naš list, između ostalog, govori o nastanku svoje knjige i pitanjima koja ona nameće, žanru znanstvene fantastike, kao i odnosu prošlosti i budućnosti.

Prvo ono klasično pitanje – otkud ovakva knjiga; jeste li ideju baš o ovakoj knjizi imali ranije, pa se knjiga dogodila intencionalno ili se ideja razvila neplanski, ranijim pisanjem kakvog materijala, koji je na kraju okupljen u cjelinu?

– Ovu sam knjigu pisala deset godina, a da toga nisam ni bila svjesna. Zvuči kao floskula, ali kad me Czarne, jedna od najvažnijih poljskih izdavačkih kuća za non-fiction, zamolila da napišem knjigu o Hrvatskoj i kad sam sjela sastaviti koncept, shvatila sam da je dobar dio te knjige već tu.

Postojao je samo jedan problem: bila je samo u mojoj glavi, a nikako na papiru. Onda sam sljedeće tri i pol godine beskrajno putovala po Hrvatskoj, razgovarala s ljudima, provjeravala neke svoje pretpostavke i preispitivala vlastite stavove, a na kraju – pisala, brisala i ponovo pisala. Za svaku knjigu, pa i reportažnu, to je ipak ključan proces jer bi tekst na kraju trebao biti pametniji od svojeg autora.

Kako biste opisali vašu knjigu – je li to priručnik o Hrvatskoj za početnike, jesu li to putopisnice o »maloj zemlji za veliki odmor«, »kratka povijest jednog kraja, kratka povijest jedne čežnje« i/ili »balada o ruševinama«?

– Vjerujem da ima svega pomalo. Početna je zamisao bila vrlo jednostavna: u Poljskoj praktički ne postoje knjige o Hrvatskoj koje nisu ili znanstvene studije ili turistički vodiči, što mi je bilo dosta neobično jer, recimo, imamo barem nekoliko vrlo zanimljivih reportažnih knjiga o Rumunjskoj.

Zato sam od početka htjela prikazati što raznolikiju sliku Hrvatske. Ali to nikako nije putopis u kojem opisujem samo lijepa mjesta i zanimljive avanture. Više bih rekla da je to autorska reportažna priča o Hrvatskoj, s primjesama eseja, sastavljena od različitih mjesta, ljudi i tema.

Stalo mi je do novinarske perspektive: pokušaja da se zaviri ispod površine, da se vide proturječnosti i različiti problemi. Upravo zato mi je bilo i važno da knjiga ostane heterogena, jer mislim da je svaka zemlja puno zanimljivija kad je ne pokušavamo svesti na jednu priču.

Na kraju sam shvatila još jednu važnu stvar: nemoguće je u jednoj knjizi obuhvatiti sve relevantne teme vezane uz jednu zemlju. Kad sam prihvatila tu neminovnost poraza, bilo mi je puno lakše.

Prestala sam pokušavati napisati neku vrstu »potpune Hrvatske« i dopustila si da u knjigu uđu i teme koje su meni osobno važne ili zanimljive, primjerice znanstvena fantastika ili jugoslavenska glazba.

Otpor prema kapitalizmu

U poveznici s time, možete li pojasniti simboliku naslova vaše knjige; s jedne strane fjaka kao jedno stanje ugodne bezvoljnosti, prepuštanja trenutku, koja je specifična za jug Hrvatske, s druge strane sadržaj knjige koji upućuje na neke proturječnosti u društvu, kulturi, kao i one ne sasvim svijetle točke našega društva? Zašto fjaka u naslovu?

– Moram priznati da sam se dosta mučila s naslovom. Upravo je problem s Hrvatskom u tome što je toliko raznolika da je teško pronaći jednu riječ ili rečenicu koja bi opisala cijeli taj prostor.

A onda mi je pala na pamet fjaka. S jedne strane, fjaka mi je strašno simpatična kao svojevrsna umjetnost življenja koju bih voljela da Poljaci i druge sjevernije kulture usvoje.

Ima nečeg prelijepog i gotovo filozofskog u tom »u’vatila me fjaka«: ne da mi se ništa raditi, sjedit ću i gledati u daljinu. Sviđa mi se što se u toj maloj riječi može prepoznati i neka vrsta otpora prema današnjem kapitalističkom svijetu u kojem bi čak i odmor trebao biti produktivan i nekako »iskorišten«.

Ali u knjizi fjaku koristim i kao metaforu, i tu ona dobiva svoju tamniju stranu. Mene je zanimala mogućnost da se to »ne da mi se« pretvori i u nešto drugo: u stav da se ništa ne isplati pokušavati jer se ionako ništa neće promijeniti, da je lakše jednostavno se prilagoditi.

Upravo mi je ta dvojnost bila zanimljiva za knjigu o Hrvatskoj. Izvana imamo sunce, more, odmor, bezbrižnost, a kad malo zagrebemo ispod te površine, pojavljuju se puno složenije priče, društvene napetosti i problemi.

U knjizi i u intervjuima višekratno ste spominjali da su vam prijatelji također pričali o Hrvatskoj, pa i o politici; s obzirom na njihova oblikovana stajališta glede određenih tema i problema u nas, u kojoj ste se mjeri uspjeli otrgnuti toj njihovoj perspektivi?

– Trudim se prije svega slušati ljude koji u Hrvatskoj žive i to iz što različitijih sredina i društvenih slojeva, nipošto samo intelektualce ili političare. Na kraju, domaći ljudi su najbolji stručnjaci za svoju zemlju.

No poanta novinarstva je u tome da ono što čujemo preispitujemo, provjeravamo i suočavamo s drugim pričama i perspektivama. To se odnosi i na vlastitu koju treba bez prestanka revidirati.

Naravno da su na mene utjecali i prijatelji, kao i svi ljudi s kojima sam razgovarala. Mislim, međutim, da se u knjizi više osjeća generacijska nego perspektiva nekog konkretnog kruga ljudi: mnogo je u njoj problema i razmišljanja moje, milenijalske generacije.

Od negativnih reakcija na vašu knjigu ističe se ona hrvatskog novinara koji živi u Poljskoj, Gorana Andrijanića, koji za Misao ističe da »indoktrinirana hrvatskom ljevičarskom ojkofobijom«, u Vukovaru »Wojtaszek razgovora s vukovarskim braniteljem, a potom i s Vukovarkom kojoj je otac ubijen, a mati silovana pred njom. Autorica nakon emocionalnog šoka u svom komentaru dodaje kako je ‘skeptična’ prema takvim svjedočanstvima i odmah spominje slučajeve Aleksandre Zec i Josipa Reihla-Kira, kako bi uravnotežila narativ o ‘nacionalističkom ludilu’«. Mislite li da živimo u nacionalističkom ludilu? Jeste li skeptični prema sjećanjima onih koji su rat osjetili na svojoj koži?

– Nisam skeptična prema patnji tih ljudi niti dovodim u pitanje ono što su proživjeli. Da jesam, njihova svjedočanstva ne bi zauzela tako važan dio knjige. Skeptična sam prema nečemu drugom: prema tome da se iz pojedinačnog, koliko god potresnog iskustva izvodi jedna opća interpretacija rata i povijesti.

Upravo mi smeta ta vrsta ucjene – kao da se ne može istodobno uvažavati i empatizirati s nečijom osobnom pričom, a onda razmišljati i o njezinoj kontekstualizaciji, individualnoj i kolektivnoj odgovornosti ili o tome kako nastaju nacionalne priče u kojima se povijest pretvara u sukob sila svjetla i mraka.

Spominjanje Aleksandre Zec i Josipa Reihla-Kira za mene ne poništava ničiju patnju u Vukovaru, nego upravo pokazuje da stvarnost ne stane u takvu jednostavnu podjelu.

Kontroverzni fragment

Fraza »nacionalističko ludilo« u knjizi se, osim toga, ne pojavljuje kao opis suvremene Hrvatske, nego u kontekstu Jugoslavije početkom devedesetih i ratova na ovim prostorima.

Time nigdje ne tvrdim da su svi bili jednako krivi niti da je odgovornost za ratove bila jednaka. Govorim o vremenu snažne nacionalističke mobilizacije, propagande, stvaranja neprijateljskih slika drugih i nasilja koje je zahvatilo Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Srbiju. Za današnje stanje neka svatko procijeni sam.

Ova pitanja zapravo dobro pokazuju zašto mi je teško polemizirati s tekstom gospodina Andrijanića i sličnim ideološki motiviranim tekstovima. Problem nije u tome što se politički ne slažemo, nego u ciljano zlonamjernom načinu čitanja i okorjelosti određenog viđenja stvarnosti.

»Ojkofobija« je upravo takva etiketa. Koliko god mi to uspijevalo ili ne, ja se bar trudim preispitivati vlastite pozicije i suočavati ih s drugim narativima i upravo je taj navodno kontroverzni fragment pokušaj toga. U toj kritici ne vidim isti pokušaj dijaloga, nego prije potvrđivanje unaprijed postavljene slike.

Kad već spominjemo Josipa Reihla-Kira, jeste li popratili medijsku i javnu buru u nas nakon dokumentarca »Mirotvorac« Ivana Ramljaka, za koji su mnogi tvrdili da se radi o filmu koji zbog poruke koju prenosi nije povijesno točan. Redatelju se, između ostalog, zamjeralo to što od brojnih intervjua s različitim sugovornicima, koji su precizno ukazali na složenost problematike, mnogi nisu uvršteni, što gledatelja, navodi na određen zaključak. S obzirom na taj slučaj, mislite li da bi umjetnik koji se bavi određenom povijesnom temom trebao zatražiti i uvažiti i stav povijesnih stručnjaka? Koji je onda odnos fikcije i fakcije u umjetničkom djelu te koliko je važna temeljitost i objektivnost u obradi neke povijesne teme koja kao kakav istinosni dokument u konačnici dočekuje širu publiku?

– Odnos fikcije i faktografije jedno je od najsloženijih, ali i najvažnijih pitanja dokumentarističkog žanra, bilo da govorimo o filmu ili knjizi. Ako radimo dokumentarno djelo, sklapamo neku vrstu pakta s publikom: ona nam vjeruje da ne izmišljamo činjenice, da provjeravamo izvore i da naši sugovornici zaista govore ono što im pripisujemo.

Zato mislim da je kod povijesnih tema važno konzultirati stručnjake i ozbiljno raditi s izvorima. S druge strane, ne vjerujem da umjetnik, novinar, pa ni povjesničar može biti potpuno objektivan.

Već sam izbor teme, sugovornika i materijala jest interpretacija. Hayden White je, među ostalima, pokazao koliko i historiografija koristi narativne strukture. Ali iz toga ne proizlazi da su sve interpretacije jednako dobre ili da činjenice nisu važne.

Objektivnost je možda nedostižna, ali poštenje prema činjenicama nije. »Mirotvorca« još nisam gledala, pa ne mogu procijeniti jesu li konkretni prigovori filmu opravdani. A sama etiketa »antihrvatski« koju sam vidjela u medijima mi o kvaliteti ili povijesnoj vjerodostojnosti nekog djela ne govori mnogo.

“Nisam naivna, ne mislim da će književnost promijeniti svijet”

Posebno je zanimljiv dio u kojem spominjete Franju Tuđmana i Josipa Broza Tita, pa na konstataciju Marka Kostanića iz Novosti koji je Tuđmana okarakterizirao kao »krutog dosadnjakovića«, odgovarate da vam smeta kod ljudi »kad su dosadni, uvjereni u svoje viđenje stvarnosti i nemaju smisla za humor«. S druge strane, ranije spomenuti hrvatsko-poljski novinar ističe da »Wojtaszek u prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu ‘ne može vidjeti čovjeka’«, dok »sasvim drukčije piše o Titu koji je prikazan kao veliki državnik i nenadmašeni ljubavnik brojnih žena«. Jasno je da ste više kritični prema Tuđmanu, za kojeg se pitate i što mu Hrvatska duguje, nego prema Titu, no ako Tuđmanu zamjerate političku krutost ili pak nedostatak humora/karizme, zašto su Titova karizma, žene i državnički imidž unatoč diktaturi i zločinima režima kojem je bio na čelu toliko naglašeni?

– Ne mogu se složiti s tvrdnjom iznesenom u pitanju. U knjizi sama priznajem da mi je Tuđman, zbog svega što simbolizira u Hrvatskoj devedesetih, postao toliko politička figura da ga je teško vidjeti kao čovjeka.

I upravo zato ga pokušavam skinuti s monumenta: detaljno pišem o njegovu djetinjstvu, siromaštvu, smrti majke, odnosu s ocem, odlazim u njegovu školu i rodno mjesto i pokušavam rekonstruirati njegov životni put.

Isto tako, kad pišem o Titu, njegove žene i ljubavnice ne prikazujem kao dokaz njegova šarma, nego te odnose promatram iz feminističke perspektive i nalazim ih prilično problematičnima.

Zato mi se čini da se ovdje radi o vrlo selektivnom čitanju knjige. U knjizi ne skrivam da, uz političke progone i zločine socijalističkog režima, u jugoslavenskom projektu vidim i snažnu emancipatorsku komponentu – modernizaciju, socijalnu pravdu, obrazovanje ili prava žena.

Tuđmanov politički projekt procjenjujem prije svega kao projekt suverene hrvatske nacionalne države, ali uz snažnu težnju prema etničkoj homogenizaciji. Možemo se sporiti s tim mojim interpretacijama, ali to je ipak sasvim druga rasprava od tvrdnje da jednoga prikazujem kao čovjeka, a drugoga ne.

Mračna povijest

Nedvojbeno je da mnoge zemlje imaju mračna razdoblja u povijesti o kojima se nerado govori. U jednome dijelu ističete da su NDH i ustaše »ispisali jednu od najmračnijih stranica u hrvatskoj povijesti, s kojom se Hrvati nisu nikad suočili«. No upravo o tome razdoblju postoji velik broj radova, a nerijetko ga u javnom diskursu određeni političari instrumentaliziraju za svoje političke ciljeve, dok se neka druga mračna razdoblja hrvatske povijesti dovoljno ne problematiziraju. Primjerice, reakcije dobrog dijela naše političke scene na brojne žrtve komunističkog režima koje se iskapaju su izostale. S obzirom na to, koliko je bitan način na koji se jedna nacija odnosi prema vlastitoj povijesti? Može li jedna nacija, određeno društvo, graditi (zdravu/bolju) budućnost, ako se tako selektivno pristupa vlastitoj prošlosti, ili, citirat ću dio iz vaše knjige, možemo li se »okrenuti prema budućnosti (…) dok prošlost ne bude rasvijetljena i pročišćena od laži«?

– Ne mislim da se u Hrvatskoj o žrtvama komunističkog režima uopće ne govori. Posljednjih se godina sustavno istražuju masovne grobnice, ekshumiraju i pokapaju žrtve, obilježavaju se Bleiburg i Križni put, Goli otok i druga mjesta stradanja.

Svaki čovjek koji je ubijen bez suđenja, mučen ili progonjen zaslužuje da mu se vrate ime i dostojanstvo, bez obzira na to tko je zločin počinio i pod kojom zastavom.

Mogu smatrati da je socijalistička Jugoslavija bila veliki emancipacijski i društveni projekt, koji je milijunima ljudi donio obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, socijalnu pravdu ili prava žena, i istodobno smatrati da su politički progoni, izvansudska ubojstva i logori zločini.

Jedno ne poništava drugo. Ali to ne znači ni da sve povijesne režime i ideologije moramo proglasiti jednakima kako bismo svim njihovim žrtvama priznali jednako ljudsko dostojanstvo.

NDH je bila fašistička država u kojoj su rasni zakoni i sustavni progoni Srba, Židova, Roma i političkih protivnika bili dio samog poretka. Ne govorim da ne postoje istraživanja ili ozbiljna historiografija na tu temu, nego o društvenom i političkom suočavanju s tom prošlošću.

Možemo imati tisuće stranica povijesnih istraživanja, a istodobno u javnom prostoru iznova raspravljati o tome je li jedan ustaški pozdrav prihvatljiv u određenim okolnostima, relativizirati karakter NDH ili pokušavati ustaštvo ugraditi u neku širu, navodno legitimnu domoljubnu tradiciju.

Druga je stvar ne samo piše li se o tome nego i kako – u brojnim se radovima, primjerice, otvoreno negira karakter Jasenovca kao logora smrti. Iako taj dio na kraju nisam uvrstila u knjigu, tijekom istraživanja razgovarala sam s Igorom Vukićem iz Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, koji je, ohrabren mojom šutnjom, iznosio bizarne teze, poput one da je logorašima u Jasenovcu bilo toliko dobro da su im se ondje čak liječili zubi.

Ali da, to je prije svega pitanje političke instrumentalizacije povijesti. Važan okvir za takvu politiku sjećanja postavio je već Tuđman: od poznate tvrdnje da NDH nije bila samo kvislinška tvorevina nego i izraz težnje za hrvatskom samostalnošću, do njegove ideje da Jasenovac postane spomen-područje svih hrvatskih ratnih žrtava, pa se tako napravi potpuna relativizacija u ime neke tobožnje nacionalne pomirbe.

Mislim da se to već moglo zaključiti, ali još jednom ću podcrtati: za mene je govor o »dva totalitarizma« oblik povijesnog revizionizma zato što izjednačava dvije ideologije koje su u samoj svojoj biti temeljito različite.

Fašizam polazi od ideje nejednakosti: od hijerarhije među ljudima, nacijama i, u slučaju nacizma, rasama; isključivanje određenih skupina iz zajednice nije njegova devijacija, nego sastavni dio njegove ideologije.

Komunizam u svojoj ideološkoj osnovi polazi od suprotne ideje – ukidanja klasnih razlika, društvene jednakosti i emancipacije. Zato kategorija »dva totalitarizma« nije nevina: ona uzima sličnosti u metodama vladanja i od njih pravi znak jednakosti između samih ideologija.

A to jednostavno nije točno. Fašizam je bio radikalno antikomunistički pokret i izgrađen je, među ostalim, upravo na odbacivanju jednakosti, socijalizma i komunizma.

Utopijske vizije

Kad već govorimo o političkim sustavima, često i intencionalno postavljam ovo pitanje sugovornicima različitih profila, pa me zanima i vaše mišljenje glede toga. Naime, u knjizi eseja »Utopijske vizije« jedan od autora, Edward Rothstein, utopiju i distopiju izjednačuje, pa tvrdi da su upravo iz utopijskih ideja proizašli najveći užasi prošloga stoljeća, a svi ti rajevi (utopije), zapravo su varijante pakla; biste li se složili s time?

– Nikako. Utopija i distopija polaze od sličnog misaonog procesa: pokušaja zamišljanja drukčijeg društvenog i političkog poretka. Ali rade to na potpuno različite načine.

Distopija uglavnom uzima negativne pojave iz naše stvarnosti, dovodi ih do ekstrema i upozorava nas kamo bi mogle voditi. Ona pokazuje što ne valja, ali rijetko nudi alternativu.

Utopija upravo to pokušava: zamisliti kako bi svijet mogao izgledati ako ga uredimo drukčije. Zato mi je Rothsteinova teza previše konzervativna. Iz činjenice da su neki utopijski projekti završili katastrofalno ne proizlazi da je svako zamišljanje boljeg društva prvi korak prema paklu.

Bez utopijskog mišljenja zapravo unaprijed prihvaćamo postojeći poredak kao jedini mogući. Nije slučajno da je u vremenu kasnog kapitalizma distopija postala jedan od dominantnih žanrova.

Moćnima je u interesu da ne vjerujemo u alternative: možemo vidjeti da sustav ne funkcionira, možemo se čak bojati njegovih posljedica, ali dok god vjerujemo da bi svaka alternativa bila još gora, ništa ne moramo mijenjati.

A utopije uostalom nisu nužno ni naivne. Dobre utopije već u sebi nose sumnju prema vlastitom projektu i prisiljavaju nas da mijenjamo perspektivu. Jer utopija jednih vrlo lako može postati distopija drugih.

Aleksandra Wojtaszek i Marina Banićević na Vrisku

Na to se pitanje nadovezuje i ono drugo koje se tiče znanstvene fantastike. Naime, u knjizi se višekratno dotičete žanra znanstvene fantastike u književnosti – primjerice spominjete hrvatsku fantastiku ili pak pionira znanstvene fantastike Darka Suvina – pa me zanima kojoj biste se definiciji žanra znanstvene fantastike priklonili, onoj Suvinovoj koja tome žanru podređuje utopijsku književnost ili pak definiciji nekog drugog teoretičara koja razdvaja znanstvenu fantastiku od utopije i distopije?

– Pitanje definicije znanstvene fantastike bilo je jedna od omiljenih igara književnih teoretičara dvadesetog stoljeća, a njime sam se bavila i u svom doktorskom radu.

U toj bih se raspravi priklonila Suvinovu shvaćanju SF-a kao književnosti spoznajnog očuđenja. Ključan je pritom novum – element koji se razlikuje od empirijske stvarnosti čitatelja, ali slijedi određenu spoznajnu logiku i bitno mijenja prikazani svijet.

U suvinovskoj tradiciji utopiju shvaćam kao društveno-politički podžanr znanstvene fantastike, a slično to vidi i jedan od mojih omiljenih teoretičara književnosti Fredric Jameson.

Novum tu, naravno, ne mora biti tehnološki: može ga činiti drukčiji društveni poredak ili izmijenjeni društveni odnosi koji se podvrgavaju svojevrsnom misaonom eksperimentu.

U tom smislu i eutopiju i distopiju smještam unutar šireg polja SF-a, premda među njima, kao što sam već rekla, vidim bitne razlike. Ali žanrove ne shvaćam kao krute i nepropusne kategorije.

Bliža mi je pragmatična genologija: važnije mi je kako određene žanrovske matrice funkcioniraju u konkretnom tekstu i kako ih prepoznaju autori i čitatelji. Zato mi je Suvinova koncepcija prije svega vrlo koristan analitički model, a ne univerzalna klasifikacija kojoj se svaki tekst mora pokoriti.

Koji je onda (današnji) potencijal znanstvene fantastike kao žanra?

– Mislim da najveći potencijal znanstvene fantastike nije u tome da predviđa budućnost. Takvo shvaćanje SF-a kao neke vrste književne futurologije čini mi se pomalo zastarjelim.

Mnogo mi je zanimljivija njegova sposobnost da govori o sadašnjosti – ponekad čak jasnije nego književnost koja je mimetički oponaša. SF može uzeti neku tendenciju koja već postoji u našem svijetu, radikalizirati je i pokazati nam njezine moguće posljedice.

Suvinovo spoznajno očuđenje djeluje upravo tako: poznati svijet odjednom gledamo iz druge perspektive, pa ono što inače prihvaćamo kao prirodno i nepromjenjivo prestaje biti takvo.

Zato je veliko pitanje znanstvene fantastike zapravo: »što ako?« Klimatska kriza, razvoj tehnologije i umjetne inteligencije, društvene nejednakosti ili različiti oblici političke i ekonomske moći idealni su za takvu vrstu misaonog eksperimenta, ali imamo i sjajnih znanstveno-fantastičnih knjiga koje se bave problemom ropstva u Americi.

To mi se čini posebno važnim danas, kad smo već govorili o krizi utopijske imaginacije i kad nam zamišljanje drukčijeg svijeta ide prilično loše. Naravno, sama činjenica da je nešto SF ne znači automatski da je kritičko ili subverzivno.

Velik dio žanra može biti pustolovna priča u futurističkoj scenografiji. Kad sam pisala doktorski rad o hrvatskom i srpskom SF-u devedesetih, analizirala sam i tekstove koji prenose izrazito konzervativne vizije društva i zajednice.

Uloga književnosti

Koja je, prema vama, uloga književnosti u današnja vremena sveprožimajućeg kapitalizma i tehnoloških zamašnjaka? Što književnost općenito nudi pojedincu?

– Nisam naivna, ne mislim da će književnost promijeniti svijet. Ali još uvijek ima važnu ulogu, barem za one koji čitaju: otvara nam druge perspektive, a njih nam danas očajno nedostaje.

Omogućuje nam da stvarnost na trenutak pogledamo iz tuđeg ugla, da bolje razumijemo njezinu složenost i da učimo empatiji i otvorenosti prema drugome. A nudi nam i bijeg od stvarnosti, što uopće ne smatram lošim.

Dapače, mislim da nam je takav eskapizam danas potrebniji nego ikad. U svijetu koji od nas stalno traži brzinu, produktivnost i reakciju, književnost nas prisiljava da usporimo i ostanemo duže uz jednu misao ili tuđe iskustvo.

Koja je, danas, u vrijeme bujanja različitih (dez)informacija, uloga novinara?

– Možda će to zvučati čudno u vremenu opće dezinformacije, ali ne mislim da je posao novinara samo iznositi činjenice. Naravno, činjenice su temelj: treba ih provjeravati, razlikovati pouzdane informacije od lažnih i ispravljati pogreške.

Ali danas podataka imamo više nego što smo ih u stanju obraditi, a problem je upravo u njihovu kaosu. To vrlo dobro koriste populisti, koji nude jednostavnu priču o svijetu, najčešće onu koja potvrđuje ono u što već želimo vjerovati.

Zato je posao novinara povezivati činjenice, davati im kontekst i nuditi složenije naracije. Slično kao književnost, dobro novinarstvo trebalo bi nam pomoći da bolje razumijemo sebe, druge i svijet u svoj njegovoj heterogenosti.

Koja su vam najdraža hrvatska književna djela?

– To su uvijek najnezgodnija pitanja. Od klasika jako cijenim Miroslava Krležu, a kad se sa studentima bavimo prvom polovinom 20. stoljeća, Kamov nam uvijek ispadne najzanimljiviji.

Polako se i Dubravka Ugrešić i Irena Vrkljan počinju ubrajati među klasike. Od novijih knjiga u posljednjih nekoliko godina posebno su mi se svidjele »Mladenka kostonoga« Želimira Periša i »Sjećanje šume« Damira Karakaša.

Izdvajam naravno Moniku Herceg i Kristiana Novaka jer ih prevodim, a to je uvijek posebna veza s autorom.

A poljska djela? Što mislite da bi iz poljske književnosti svaki Hrvat trebao pročitati?

– Da moj odgovor ima smisla, ograničit ću se na prevedene naslove, premda ne vjerujem baš da se išta u književnosti mora pročitati. Ali svakako bih preporučila Witolda Gombrowicza, možda prije svega njegov »Dnevnik«.

Gombrowicz nemilosrdno secira neke od naših najtrajnijih opsesija: odnos prema naciji, povijesti, veličini, kolektivnim mitovima i potrebi da neprestano dokazujemo vlastitu važnost.

Istodobno je beskrajno duhovit, ironičan i potpuno alergičan na svaku vrstu svetosti. Mislim da bi to hrvatskom čitatelju moglo biti zanimljivo i svetogrdno, jednako kao i poljskom.

A budući da smo toliko govorili o znanstvenoj fantastici, dodala bih i Stanislawa Lema, jednog od najboljih pisaca tog žanra ne samo u Poljskoj nego i u svijetu, primjerice »Solaris«.

Osjećaj nesigurnosti

Postoji li neka knjiga koja hrvatskom čitatelju može poslužiti kao vodič poljskom?

– Preporučila bih možda »Chamstwo« Kacpera Poblockog. Mislim da se Poljska još uvijek često zamišlja kroz povijest plemstva, inteligencije, ustanaka i velikih političkih ideja, dok je iskustvo većine stanovništva stoljećima bilo sasvim drukčije – seljačko, siromašno i obilježeno vrlo jasnim odnosima moći.

Druga knjiga koju bih preporučila jest »Traumaland« Michala Bilewicza, iz područja društvene psihologije. Bilewicz pokazuje kako iskustvo ratova, nasilja, promjena granica i dugotrajnog osjećaja nesigurnosti i danas utječe na poljsko društvo – na nepovjerenje prema institucijama, osjećaj ugroženosti i odnos prema vlastitoj prošlosti.

Mislim da bi hrvatskom čitatelju mogla biti posebno zanimljiva jer otvara pitanja vrlo poznata i u postjugoslavenskom prostoru: što radimo s kolektivnim traumama, kako ih prenosimo na sljedeće generacije i što se događa kada povijest postane jedan od glavnih jezika politike. Nažalost, nijedna ni druga nisu prevedene na hrvatski.

Zašto kažate da vas Pag fascinira? Postoji li još koje mjesto koje vam se posebno sviđa? Koja biste još mjesta u Hrvatskoj voljeli posjetiti, a niste?

– Pag je mjesto kakvo nikad prije nisam vidjela: onaj sirovi mjesečev krajolik, kao da se zemlja znoji kamenjem, potpuno me očarao. Ali takvih predivnih mjesta u Hrvatskoj ima jako puno i stalno se iznova iznenađujem, iako mi se čini da sam zemlju stvarno obišla uzduž i poprijeko.

Ostalo mi je, međutim, još nekoliko od vaših 1.244 otoka. Prošle godine prvi sam put bila na Visu i ostavio je na meni ogroman dojam. Jednog dana ću se možda i popeti na Sljeme, ali nisam neki ljubitelj penjanja, iako sam porijeklom gorštakinja, pa stalno to ostavljam za sljedeći put.

Na temelju svega što i poljskom i širem čitateljstvu o Hrvatskoj podastirete, kako biste ukratko opisali našu zemlju?

– Mislim da je Hrvatska prelijepa zemlja, iznimno raznolika i s fascinantnom kulturom. No osim sunca ima i svoju sjenu. Kao, uostalom, svaka zemlja – samo je ovdje taj kontrast šokantniji jer je u potpunoj suprotnosti s turističkim sloganima koji je predstavljaju isključivo kao idilu.

Kako na poleđini vaše knjige stoji, »budući da je tako dobro – pitat će netko – zašto nam je toliko loše?«. Mislite li da nam je loše? Je li nam kolektivno loše, jer, prema riječima Marija Vrbančića, »sadašnje stoljeće, bez ikakve dileme, neupitno je stoljeće lišeno vizija svjetlije, bolje budućnosti, utopijskih snova čovječanstva na ovom našem planetu«?

– U knjizi dosta precizno nabrajam što mislim pod »loše« u slučaju Hrvatske. Masovno iseljavanje mladih obilježilo je posljednje desetljeće i njegove su posljedice itekako vidljive, pogotovo u siromašnijim krajevima.

Ljudi pritom kao razlog odlaska nisu navodili samo ekonomsku situaciju nego i političku korupciju, klijentelizam i nepotizam. Ako netko misli da je u Hrvatskoj sve sjajno, preporučujem da posjeti, primjerice, Baniju.

Tu su i problemi koji su posljednjih godina postali vidljiviji – prije svega novi val nacionalizma, koji se povremeno pretvara i u prijetnje ili nasilje prema manjinama, migrantima i političkim neistomišljenicima.

Vidimo to u prijetnjama novinarima, pritiscima na kulturne manifestacije, pa čak i u nasilnom onemogućavanju događaja na kojima sudjeluje srpska manjina. Ali da, to vrijedi i za cijeli svijet.

S jedne strane živimo dulje, imamo razvijenu medicinu i tehnologiju koja nam omogućuje stvari donedavno nezamislive, a gotovo smo uništili jedini planet koji imamo.

Nikad se nismo mogli lakše povezivati, a usamljeni smo, depresivni i preplašeni. Gotovo sve informacije imamo nadohvat ruke, a sve više vjerujemo populističkim pričama, huškanju i dezinformacijama.

Možemo uživo pratiti što se događa na drugom kraju svijeta, pa tako gledamo i genocid u Gazi i uglavnom šutimo. Ako to nije čista distopija, ne znam što jest.