Vedrana Rudan / Arhiva NL
Rudan je na svom blogu redovno pisala o borbi s rakom
povezane vijesti
Hrvatska književnica i kolumnistica Vedrana Rudan umrla je u utorak u 77. godini.
Rudan je na svom blogu redovno pisala o borbi s rakom, a među posljednjim tekstovima su i oni posvećeni medicinskim sestrama, Slavenki Drakulić, ali i jedan naslovljen “Što zaista želim?”
U njemu opisuje u čemu pronalazi sreću u danima u kojima je lomi težina bolesti.
“Čudan život živim ja koja već dvije i pol godine molim smrt. Ovih mi je dana, držala sam to besmislenim, muž, dok sam bila u bolnici kupio specijalni krevet i stolicu koju znalci nazivaju “princezom”. Taj je krevet najbolji poklon koji sam ikad dobila u životu. Život mi se odvija u dijelu dnevnog boravka.
Pa se pitam, kad sam sama, želiš li umrijeti ili ti je ipak svaki susret, svaki pozdrav prodavačice krumpira koja zna da je njezin kupac tvoj sin znak da te netko voli i da možda zato…
Ovo ponavljam jer mi ne ide u glavu. Nikad nisam mislila da će mi moje bebe jednom biti nosači sreće u starosti. Da ću s jednim muškarcem provesti četrdeset godina i da će mi biti medicinski brat.
Objašnjavam mu da želim smrt i konačno mir pa ipak danas imam aparatić u uhu?
“Uživaj u životu, ja umirem ali ti moraš znati koliko je život lijep. Lijep!”
Da mi netko garantira da ću još jednom bar tri dana biti zdrava kao nekad… Jebi ga.
Stara sam i bojim se onoga što me čeka. Da mi je netko rekao da život postoji i u dvanaest kvadrata i da te može usrećiti pozdrav nepoznate prodavačice krumpira i pohvale Nives koja ti lomi noge na terapiji da bi mogla ustati iz kreveta…
Nitko mi ništa nije rekao. Jučer sam bila kod frizera. U mene je gledalo čudno biće. Kortići? Smrt? Jedva sam savladala tri koraka do izlaznih vrata. Ali ipak oprane kose.
Radujete li se životu? Znate li kakav bi mogao biti? Da sam ja znala moj bi život bio i radost i smijeh i opušteno vrištanje u moru i kad je mladost bila iza mene. Nisam znala. Mislila sam da se moja sreća krije od mene i čeka me tamo daleko”, napisala je, između ostalog, Rudan.
Medicinske sestre odahnut će kad izdahnu
Posljednji tekst na njegom blogu posvećen je medicinskim sestrama
“Mogu li smjene od 0-24 biti nečiji poziv ili je to ipak ipak hrvatski državni zločin?
U grupi sam “onih kojima je najteže”. Zato znam da mi nije najteže. Umrijet ću, umrijet će i drugi. Jučer sam bila na kontrolnom pregledu. Čula sam priču u koju još uvijek ne mogu povjerovati.
Trenutno sam kod kuće. O meni brine porodica. Juha, čaj, hrana kruta, meka, pranje na krevetu, odnošenje iz sobe viška mog materijala… Glumim kako dremuckam. Sram me je. Na koje sam grane pala. Kad im to kažem čujem samo jednu rečenicu, ti si naša.
Čija sam kad sam u bolnici danju i noću, kad u tri ujutro osjetim ruku na čelu, kad u pet sestre vidim kako odnose moj otpad koji se meni beskrajno gadi, kad mi u šest mjere tlak, temperaturu…
Nisam bogata, da jesam dala bih im sve što imam. “To je naš poziv…”
Pitam koliko su plaćene iako osjećam nelagodu kad misle da mi moraju odgovoriti. O njihovim plaćama nitko ne piše, ne snimaju se TV emisije. Hrvatske medicinske sestre štakori su koji smetaju na putu”, napisala je Rudan.
“Opustite se”
U jednom od svojih ranijih tekstova napisala je sljedeće:
,,Htjela bih mojim dragima normalnim glasom reći, ne bojim se, spremna sam, opustite se i vi.
Zašto moram cvrkutati, želim živjeti, želim živjeti želim živjeti…Kad ćemo svi mi shvatiti da se smrt dešava i onima koje volimo?”
