S arhitektom Hrvojem Njirićem razgovarali smo o kulturi stanovanja, a povod je projekt Franc koji prvi u Hrvatskoj na sustavan način povezuje suvremenu arhitekturu s vizualnom umjetnošću.

Na prostoru nekadašnje tvornice Kamensko u Zagrebu zamišljeno je devet samostojećih objekata povezanih u skladnu urbanu cjelinu.

No, ono što ovaj rezidencijalni kompleks čini radikalnim iskorakom jest pretvaranje polujavnih prostora u trajne umjetničke galerije. Naime, u sklopu programa Umjetnost na pragu Franca, koji je pokrenut na inicijativu arhitektonskog ureda njiric+ arhitekti i kustosice Nataše Ivančević, u ulazne haustore zgrada bit će trajno integrirane skulpture i instalacije istaknutih domaćih autora.

U ovaj jedinstveni projekt uključeni su renomirani suvremeni hrvatski umjetnici: Alem Korkut, Kristian Kožul, Neven Bilić, Predrag Todorović, Silvio Vujičić, Ana Mušćet, Joško Eterović, Božica Dea Matasić, Vladimir Novak, Ida Blažičko i Marina Bauer. Njihovi radovi aktivno sudjeluju u svakodnevnom životu budućih stanara te povratak kući pretvaraju u estetski doživljaj i dijalog.

U velikom intervjuu za naš list, jedan od naših najistaknutijih i međunarodno priznatih arhitekata, Hrvoje Njirić, detaljno govori o izazovima suvremenog urbanizma, redefiniranju pojma luksuza u stanovanju te o tome kako umjetnost u haustorima vraća izgubljeni duh zajedništva i identiteta.

Njirić se kritički osvrće na suvremene gradove koji sve više gube svoj izvorni urbani sadržaj i pretvaraju se u izolirane parcele individualne izgradnje bez ikakve komunikacije s ostatkom tkiva grada. Također, otvoreno upozorava na trend pogrešne validacije u arhitekturi, gdje se fokus stavlja na puko pokazivanje luksuza, dok istovremeno bolno nedostaje funkcionalnost samih objekata.

SURADNJA S UMJETNICIMA

Novi stambeni projekt Franc u centru Zagreba predviđa da portuni i ulazni prostori postanu mjesta susreta s umjetnošću. Kako ste ostvarili suradnju s umjetnicima i kako to da se u novijoj stambenoj gradnji u Hrvatskoj dosad nitko nije odvažio na takav korak?

– Suradnja s umjetnicima nije nastala kao naknadno uljepšavanje zgrade, već kao dio osnovne prostorne ideje. Haustor nije tek put do stubišta. To je prvi interijer grada unutar kuće. On je prag između anonimnosti ulice i intimnosti stana.

U kompleksu Franc smo htjeli da taj prag dobije kulturnu gustoću. Umjetnost se ovdje ne pojavljuje kao dekoracija, nego kao drugi sloj arhitekture – kao memorija, znak, ritam, kao dodatak svakodnevici. Zašto toga dosad ima tako malo? Zato što je novija stambena gradnja prečesto reducirana na kvadrate, parkirna mjesta, energetski certifikat i prodajnu vizualizaciju.

Civilizirani pristup se često izostavlja. Umjetnost zahtijeva dodatni napor i minimum rizika. A balkanski građevinski mentalitet ne voli rizik koji se ne može odmah pretvoriti u tablicu.

Nekada su ulazni prostori bili reprezentativni dio kuće ili palače, s mozaicima, freskama, skulpturama i pažljivo oblikovanim detaljima. Kada smo izgubili tu kulturu stanovanja?

– Izgubili smo je onda kada je stanovanje prestalo biti kulturni projekt i postalo isključivo financijski proizvod. U devetnaestostoljetnim kućama haustor je govorio: ovdje postoji zajednica, red, ponos, trajanje. Danas je to samo prostorna naznaka: ovdje počinje privatno vlasništvo. To je velika razlika.

Reprezentacija nije nužno stvar bogatstva. Ona je stvar svijesti da zajednički prostor ima vrijednost. Kada smo prestali vjerovati u zajedničko, ulazni prostor se pretvorio u tehničku pretkomoru: poštanski sandučići, video-nadzor, požarni ormarić, dizalo. Kultura stanovanja se ne gubi odjednom. Ona se gubi kroz tisuću malih odustajanja.

Je li ulaganje u umjetnost unutar stambenih zgrada i javnih prostora nepotreban luksuz ili dio elementarne odgovornosti prema kulturi prostora?

– Umjetnost u stambenoj zgradi nije luksuz. Luksuz je mramor koji nema ideju. Umjetnost je oblik odgovornosti prema prostoru koji svakodnevno koristimo.

Imali smo sreću s kustosicom Natašom Ivančević, rođenom Riječankom, koja je iskustvo stjecala na čelu riječkog MMSU-a i zagrebačkog MSU-a i koja je odabrala umjetnike za ovaj pothvat. To su sve izvrsne suvremene hrvatske kiparice i kipari.

Naravno, umjetnost može biti skupa, pretenciozna, krivo postavljena, suvišna. Ali ovdje ne govorimo o kolekcionarskom luksuzu. Govorimo o tome da zgrada ima pravo na višak značenja, na dodanu vrijednost. Vrlo je važno što se u njima događa. Ako su prazni, jeftini i bez ikakve ambicije, onda se i svakodnevni život polako prilagođava toj praznini.

RADNA KULTURA

Projekt Franc nastaje na prostoru bivše tvornice Kamensko. Kako ste balansirali povijesno naslijeđe lokacije i potrebu za radikalno suvremenom arhitekturom u širem centru grada?

– Kamensko nije samo lokacija. Kamensko je ostatak jedne radne kulture, jedne ženske povijesti grada, jednog industrijskog Zagreba koji je gotovo nestao. No bilo bi pogrešno tu memoriju pretvoriti u sentimentalnu scenografiju.

Ne treba glumiti tvornicu ako tvornice više nema. Balans je bio u tome da se naslijeđe ne imitira, nego prevede. U ritmu, u robusnosti, u načinu na koji se zgrade drže tla, u odnosu prema prolazima, dvorištima, zajedničkim prostorima. Povijest nije samo fasada koju se restaurira.

Povijest je i organizacijska inteligencija mjesta. Zato Franc ne pokušava biti ni replika industrijskog sklopa ni generički luksuzni blok. On pokušava proizvesti suvremeni komad grada koji još uvijek razumije da se nalazi na teritoriju rada, discipline, kolektivnosti i transformacije.

Umjesto jednog masivnog bloka, odlučili ste se za raster od devet samostojećih objekata. Kako ta tipologija odgovara na konflikt između privatnosti stanara i otvorenosti prema gradu?

– Tipični gradski Gruenderzeit blok vrlo lako proizvodi tvrdu granicu: unutra su stanari, vani je grad. Više kuća omogućuje nešto drugo – poroznost.

Grad može ući između zgrada, ali ne mora ući u stan. To je bitna razlika. Raster samostojećih objekata stvara niz međuprostora: prolaze, vrtove, male trgove, vizure, džepove tišine.

Privatnost se ne postiže zidom, nego distancom, pomakom, pogledom, vegetacijom, sekvencom.

Otvorenost ne znači da je sve dostupno svima, nego da zgrada ne pokazuje leđa gradu. Takva tipologija je urbanija od zatvorenog bloka upravo zato što nije brutalno jedinstvena. Ona dopušta različite brzine: stanar, posjetitelj, dostava, dijete, susjed, slučajni prolaznik. Grad ne funkcionira kao masa, nego kao niz varijacija na temu.

Često ističete važnost polujavnih prostora i pješačkih zona. Kako definirate »luksuzno stanovanje« kroz zajednički prostor, a ne samo kroz skupe materijale unutar četiri zida?

– Pravi luksuz je dubina praga: haustor, klupa, sjena, dvorište, stablo, mjesto gdje dijete može zastati, gdje starija osoba može sjesti, gdje se susjed može sresti bez dogovora.

To su, čini se, banalne stvari, ali upravo one proizvode kvalitetu života.

Luksuzno stanovanje je kada možete izaći iz stana, a da odmah ne uđete u garažu, ogradu ili prometni stres. Skupi materijali često služe za privatnu demonstraciju statusa.

Zajednički prostor služi za civiliziranje svakodnevice. Ako je zgrada luksuzna samo iznutra, a siromašna u zajedničkim prostorima, onda ona zapravo nije luksuzna. Ona je samo skupo zapakirana.

SCENARIJ ŽIVOTA

Kada projektirate zgradu, kuću, o čemu prvenstveno razmišljate?

– Razmišljamo o odnosima, manje o obliku. Odnos prema ulici, prema susjedu, prema svjetlu, prema tlu, prema navici korisnika, prema onome što će se dogoditi kada arhitekt ode. Forma dolazi kasnije.

Forma je posljedica odluka, a ne početni stav. Kuća mora znati gdje je glasna, gdje je tiha, gdje prima, gdje se zatvara, gdje trpi nered, gdje dopušta slučajnost… Zanima nas arhitektura koja nije samo lijepa na fotografiji, već ima dobar metabolizam. Da može živjeti, stariti, mijenjati se, izdržati korisnika.

Često govorite da je stanovanje najveći kulturološki fenomen arhitekture. Što za vas osobno danas znači »kvalitetno stanovanje«

– Kvalitetno stanovanje je sposobnost prostora da podrži običan život bez stalnog nasilja nad korisnikom. To znači dobro svjetlo, dobar tlocrt, dobar prag, mogućnost promjene, dovoljno spremišta, dovoljno tišine, dovoljno zajedničkog prostora i dovoljno neodređenosti. Stan nije samo zbir soba. Stan je scenarij života.

On mora podnijeti bolest, rad od kuće, dječju buku, usamljenost, goste, loš dan, starenje, ljeto, zimu, sušenje rublja, bicikl, knjige, kućne ljubimce, tišinu… Kvalitetno stanovanje nije nužno spektakularno. Ono je precizno. Najbolji stanovi nisu oni koji najviše pokazuju, nego oni koji najmanje smetaju dobrom životu.

Može li dobra, skladna arhitektura čovjeka učiniti sretnijim, smirenijim?

– Ne bih arhitekturi pridavao terapeutske moći koje nema. Loša zgrada neće sama proizvesti tragediju, kao što dobra zgrada neće sama proizvesti sreću. Ali arhitektura može smanjiti količinu svakodnevnog trenja.

Može dati dobro jutarnje svjetlo. Može omogućiti pogled. Može spriječiti osjećaj skučenosti.

Može olakšati susret, ali i zaštititi od njega. Može stvoriti prostor u kojem čovjek nije stalno napadnut lošim proporcijama, bukom, mračnim hodnicima i besmislenim preprekama. Sreća je prevelika riječ. Ali mir je možda realniji cilj. Dobra arhitektura ne usrećuje nužno čovjeka na izravan način. Ona mu prestaje kvariti dan.

Rad Joška Eterovića

Je li suvremena stambena arhitektura previše podredila estetiku ekonomiji ili se danas estetika izražava na drugačiji, pragmatičniji način?

– Oboje. Ekonomija je postala pregruba, ali estetika nije nužno nestala. Samo se preselila. Danas dobra estetika često nije u skupom detalju, nego u pametnom rezu, u dobroj dispoziciji, u ritmu otvora, u pravilnoj dubini lođe, u činjenici da se klima uređaj ne vidi kao parazit na fasadi. Pragmatična estetika može biti vrlo ozbiljna.

PINTEREST STANOVANJE

Svojedobno ste kritizirali »Pinterest kulturu« stanovanja. Jesu li društvene mreže proizvele generaciju koja dom uređuje za fotografiranje i privid, umjesto za stvarni život?

– Društvene mreže nisu izmislile taštinu, ali su joj dale savršen alat. Problem Pinterest kulture nije u tome da ljudi gledaju lijepe slike. Problem je u tome što slika počinje zamjenjivati iskustvo prostora. Dom se počinje uređivati kao kadar. Kuhinja mora izgledati dobro prije nego što je netko u njoj kuhao.

Dnevni boravak mora biti fotogeničan prije nego što je postao mjesto stvarnog boravka. Materijali se biraju po njihovoj online zavodljivosti, a ne po tome kako stare, kako se prljaju, kako zvuče, kako se popravljaju.

Stanovanje nije fotografija. Stanovanje je habanje. Ako prostor ne može podnijeti tragove života, onda nije dom, nego scenografija za privremenu samoprezentaciju. Sve više interijeri stanova nalikuju hotelskim sobama.

Nekada su se projektirala cijela naselja s trgovima, školama i jasnom urbanističkom logikom. Jesmo li u Hrvatskoj izgubili sposobnost dugoročnog planiranja grada kao cjeline?

– Nismo izgubili sposobnost, izgubili smo političku i institucionalnu strpljivost. Dugoročno planiranje traži kontinuitet, a mi često proizvodimo prekide. Svaki mandat želi svoj početak, svoj projekt, svoju vidljivost. Grad se, međutim, ne može planirati kao niz press-konferencija. Grad traži infrastrukturu, škole. vrtiće, mobilnost, zelenilo vrijeme.

Najbolja naselja nisu nastala zato što je netko nacrtao dopadljivu fasadu, nego zato što je postojala svijest o cjelini. Danas često gradimo parcele, a ne grad. Ali grad se ne sastoji od investicija, nego od odnosa među njima.

Da kao što kažete, suvremeni hrvatski gradovi rastu uglavnom kroz točkaste mikrolokacije i pojedinačne investitorske projekte. Koliko takva »stihijska« gradnja dugoročno uništava identitet prostora?

– Točkasta gradnja sama po sebi nije problem. Grad se uvijek mijenja kroz točke. Problem je kada između tih točaka nema poveznice. Tada svaka parcela postaje mali privatni svemir. Svaka zgrada rješava sebe, a pogoršava cjelinu.

Dobijemo ulaze bez ulice, garaže bez javnog prostora, balkone bez odnosa, zelenilo kao ostatak, a ne kao sustav. Identitet prostora ne uništava ružno oblikovana zgrada. Uništava ga zgrada koja ne zna gdje se nalazi.

Primjećujete li u ijednom našem većem gradu obrise strategije koja nadilazi jedan mandat lokalne vlasti?

– Tu i tamo se vide pojedinačni pokušaji, fragmenti, dobre namjere, ponekad i vrlo kvalitetni projekti. Strategija nije dokument koji stoji u ladici. Strategija je sposobnost da grad dvadeset godina dosljedno radi u istom smjeru.

Naši gradovi često imaju energiju, imaju ljude, imaju potencijal, ali nemaju dovoljno čvrstu urbanističku kralježnicu. Planovi se mijenjaju, pritisci su veliki, javni interes je znatno slabije organiziran od privatnog interesa.

Grad bez strategije ne nestaje odmah. On se prvo počne umarati. Postaje skuplji, sporiji, neugodniji, nečitljiviji. To je tiha katastrofa, bez jednog velikog događaja. To je budućnost naših glavnih gradova.

Rad “Zlatna ljuska” Predraga Todorović

PUNO »KVADRATA« MALO URBANOSTI

Rekli ste da se posljedice urbanističkih odluka vide tek nakon tridesetak godina. Kakve ćemo gradove gledati sredinom ovog stoljeća ako nastavimo graditi na ovaj način i ovim tempom?

– Gledat ćemo gradove s mnogo novih »kvadrata« i premalo urbanosti. Gradove u kojima će stanovi možda biti prodani, ali život oko njih neće teći. Gradove s puno garaža, a malo hlada. S puno balkona, a malo trgova.

S puno fasada, a malo javnog karaktera. Najveći problem neće biti pojedinačna ružnoća, nego akumulacija malih neodgovornosti. Svaka izgubljena pješačka veza, svako posječeno stablo, svaka škola koja nije izgrađena na vrijeme, svaka parcela koja je potrošena do kraja – sve će se to zbrojiti.

Gradovi budućnosti neće nas kažnjavati dramatično. Kažnjavat će nas svakodnevno: vrućinom, prometom, izolacijom, manjkom prostora, manjkom dostojanstva. Meta-balcanico u punom smislu riječi.

Je li suvremenom čovjeku ugodnije živjeti u zgusnutoj gradskoj jezgri ili na periferiji, i zašto?

– To nije pitanje gustoće, nego kvalitete gustoće. Dobra gradska jezgra može biti izuzetno ugodna jer nudi 15-minutnu blizinu: škole, trgovine, park, kavu, posao, kulturu, slučajni susret.

Periferija može dati mir, zrak i privatnost, ali često naplaćuje tu udobnost vremenom. Čovjek dobije vrt, ali izgubi dan u automobilu.

Dobije jeftinije kvadrate, ali izgubi grad. Ideal nije ni romantična jezgra ni beskrajna periferija. Ideal je kompaktni grad s dobrom infrastrukturom, zelenilom, javnim prostorom i različitim tipologijama stanovanja. Grad u kojem gustoća nije kazna, nego uvjet bogatijeg života.

Što današnje tipske investitorske zgrade u Hrvatskoj najčešće i najgrublje zanemaruju kada je riječ o kvaliteti života stanara?

– Zanemaruje se ono što nije odmah vidljivo na prodajnom renderu: orijentaciju, presjek, zvuk, skladištenje, zajednički prostor, mikroklimu, stvarnu uporabljivost tlocrta. Zanemaruje se dubina života.

Prečesto se stan svodi na nominalni broj soba. Dvosobni, trosobni, četverosobni. Ali nitko ne pita: gdje se suši rublje, gdje stoji bicikl, gdje dijete baca blatne tenisice, gdje se odlažu stvari koje život neprestano proizvodi?

Najgrublje se zanemaruje zajedničko. Hodnik, ulaz, dvorište, stubište, garaža, klupa, drvo, prostor susreta. A upravo tamo se vidi razina kulture stanovanja. Skandinavija će, bojim se, ostati nedosanjani san.

ETIČKA LINIJA

Gdje dobar i iskusan arhitekt može investitoru uštedjeti ozbiljan novac, a da pritom ne naruši arhitektonsku kvalitetu i dignitet projekta?

– Najveće uštede nisu u jeftinijoj kvaki, nego u pametnoj organizaciji.

Dobar arhitekt štedi novac kroz dobar tlocrt, dobru konstrukcijsku logiku, manje nepotrebnih kvadrata potrošenih na hodnike, jednostavnije instalacijske vertikale, racionalne raspone, ponavljanje elemenata i preciznu hijerarhiju materijala.

Drugim riječima, ne štedi se tako da se projekt nakon svega oguli. Štedi se tako da se od početka ne projektira višak nedorečenosti. Arhitektura nije neprijatelj ekonomije. Loša arhitektura jest.

Na kojim elementima kuće ili stana arhitekt i kupac nikada, baš nikada ne bi smjeli štedjeti?

– Ne smije se štedjeti na svjetlu, zraku, proporciji, toplinskoj izolaciji, akustici, prozorima, zasjenjenju, konstrukciji i dobrom tlocrtu. To su nepopravljive ili vrlo skupo popravljive stvari. Kuhinju možete promijeniti. Parket možete zamijeniti.

Namještaj može doći kasnije. Ali lošu orijentaciju, loš presjek, mračan stan, jednostrano orijentiran stan, buku od susjeda, slabu ovojnicu ili neprikladni položaj instalacija gotovo nikada ne možete stvarno popraviti.

Kupac često štedi na nevidljivom, a troši na vidljivo. To je pogrešan redoslijed. U arhitekturi je najvažnije često ono što se ne vidi odmah, ali se osjeća svaki dan.

Kada biste danas imali moć dekretom promijeniti samo jednu stvar u hrvatskoj kulturi stanovanja i mentalitetu gradnje, što bi to bilo?

– Ukinuo bih ideju da je parcela privatni problem. Svaka parcela je javna činjenica. Ono što se na njoj izgradi mijenja ulicu, susjedstvo, mikroklimu, promet, pogled, ritam grada. Dakle, promijenio bih mentalitet vlasništva bez odgovornosti. Naravno da investitor ima pravo graditi. Ali nema pravo osiromašiti grad.

Nema pravo potrošiti zajednički prostor samo zato što je zemljište formalno njegovo. Jednostavno rečeno: tko gradi stanove, gradi i komad grada. To bi morala postati osnovna kulturna činjenica, ne dodatna dobra volja. No bilo bi vrlo teško operativno provesti tu promjenu paradigme, čak i da politika pokaže interes za to.

Što biste voljeli da svaki budući investitor shvati prije nego što povuče prvu liniju na nacrtu stambene zgrade?

– Da zgrada ne završava na rubu parcele. Završava u životima ljudi koji će je gledati, obilaziti, koristiti, trpjeti ili voljeti sljedećih pedeset godina. Investitor često misli da ulaže u »kvadrate«. Zapravo ulaže u ponašanje. Tlocrt proizvodi navike.

Ulaz proizvodi dostojanstvo ili nelagodu. Dvorište proizvodi susret ili izolaciju. Fasada proizvodi dio grada. Prva linija na nacrtu nije tehnička linija. To je etička linija. Nakon nje više nije riječ samo o privatnom interesu. Ali tko mari za to!