Maštanje

Razgovorom Karin Doolan, Idisa Turata i Ivana Šarara nastavljen program Ljetne priče iz "Benčića"

Filip Brnelić

Karin Doolan, Ivan Šarar i Idis Turato / Foto Ana Križanec

Karin Doolan, Ivan Šarar i Idis Turato / Foto Ana Križanec

Bez mašte i optimizma nema vizije budućnosti



RIJEKA – Maštanje o boljem društvu nužno je za zadržavanje optimizma, ali i mentalne stabilnosti vlastita uma, zaključak je razgovora naziva »Budućnost u prolazu: Na četvrtini XXI. stoljeća« održanog u sklopu programa Ljetna priča iz »Benčića«.


Susret u Gradskoj knjižnici Rijeka izazvao je velik interes publike koja je sa zanimanjem pratila više od sat i pol razgovora između sociologinje Karin Doolan, arhitekta Idisa Turata i kulturnjaka Ivana Šarara koji su na sjecištu društvenih disciplina otvorili brojne teme.


Govorilo se o obrazovanju, društvenoj solidarnosti i empatiji, klimatskim promjenama, nošenju s katastrofama i krizama, umjetnoj inteligenciji, građanskoj participaciji i drugim aspektima »intenzivne, neugodne, fragmentirane sadašnjosti« kako ju je opisao Šarar.




Prema njegovim riječima, u vremenima kada se čini da je perspektiva budućnosti sužena, ili da čak nestaje, treba se zapitati zašto se i otkuda javlja ideja da budućnosti nema, kada je upravo ideja o budućnosti u pop kulturi, knjigama i filmovima, posebice nekada, bilo na pretek.


Kako je istaknula Karin Doolan, znanstvenica i istraživačica Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, različite oblike projiciranja budućnosti može se prepoznati prateći i analizirajući osnovnoškolske kurikulume od 70-tih godina prošlog stoljeća do danas, u kom razdoblju uloga škole postaje pripremiti djecu za neizvjesnost, a ne za neku smislenu budućnost.


– Došli smo do anti-utopijskog scenarija, momenta gubitka vizije budućnosti ma kakva god ona bila, što djeluje demobilizirajuće. Čovjek je u toj konstrukciji budućnosti tek pojedinac koji nije fokusiran na bolje društvo i kolektivnu viziju budućnosti, a konstruirati narative o budućnosti u svijetu apatičnih nihilista postaje naivno.


Oni koji imaju privilegiranu anksioznost da zamišljaju neku budućnost su ljudi na pozicijama, njima je lakše govoriti o budućnosti jer će se oni uvijek za sebe snaći, kazala je Doolan.


Riječki arhitekt Idis Turato kazao je kako je ideja budućnosti ucrtana u arhitekturu kao disciplinu, a arhitekti zahvaljujući svojoj sposobnosti projiciranja uvijek imaju razloga za optimizam.


– Vjerujem u lokalizirani i situacionirani optimizam, što arhitekt mora imati jer mi cijelo vrijeme zamišljamo ono što bi drugi trebali raditi, a prisiljeni smo raditi i komunicirati sa svima, različitim ljudima.


O boljem društvu kroz arhitekturu, disciplinu staru tek 500 godina, sanja se od Mooreove utopije, a danas smo shvatili da taj modernistički mit, realiziran na mjestima poput Dubaija, nije donio ništa društveno niti politički dobro.


No brilijantni umovi se stvaraju i dalje, a ljudi koji će stvarati nove svjetove možda se nalaze u nekim drugim disciplinama, a ne arhitukturi i sociologiji, istaknuo je Turato.


Sugovornici su se složili da za »navigiranje kroz mreže« današnjice ključna stabilnost uma koja je usko povezana s optimističnim pogledom na svijet.


Optimizam tada, zaključila je Karin Doolan, postaje politički izbor, a koliko god da se to činilo teško, kritika postojećeg društva te vizualizacija i maštanje o boljem društvu, primjerice kroz umjetničko-supkulturni stil »solarpunka«, može ponuditi rješenja za našu neizvjesnu budućnost.