Što ne sum grozje crno, tvoi bosi noze da me gaze….

Ako itko zna u malo riječi, pa još da je stihom, kazati štošta, postaviti u dvije rečenice i dijagnozu i propisati lijek, onda to zna narod s ovih prostora. Osvijesti to čovjek kad tad, a hoće li dušu stih samo okrznuti ili će poteći brzo i žestoko krvotokom da te nesvjestica ulovi ovisi i o kontekstu, mjestu i vremenu radnje.

Elem, Makedonija, Kavadarci, vinarija Tikveš, centralni njen pogon i njeni mikropoložaji Bela Voda, Lepovo, Babuna i Barovo. Barovo pod nogama, a vino Barovo Red u čaši, ono u kojem se sljubiše Vranac i Kratošija.

Stojiš na nekih 700 metara nadmorske visine taman da pogleda puca na sve četiri strane svijeta, a dokle god da pogled seže ono vinograd. Taman da bolje shvatiš stihove što krase etiketu, taman da se pitaš: »E, što nisam grožđe crno…..« Možda ne bi bilo lakše, ali bi bilo vrijedno življenja.

Tikveško crno

Valja priču ipak vratiti bliže njenu početku, recimo do portala Vinski klub, do Tome Jakopovića koji je odlučio formirati malu, ali jaku družinu sastavljenu mahom od ljudi kojima je vino posao i ljubav, pa ih odvesti u najveću vinariju u Makedoniji da im čelni ljudi vinarije Tikveš pokažu što rade i kažu kako o vinu razmišljaju.

Na prvu divota. Na drugu, nije to samo puka formalnost već je poprilična odgovornost. Lako je, naime, kazati da o politici znaš sve, dovoljno je reći da ne valja od političara nitko.

Vinogradi vinarije Tikveš

Lako je i o nogometu znati sve, ionako se najvažnija sporedna stvar na svijetu srozala poprilično. Ali samo bedast čovjek može reći da zna sve o vinu. Jakim Mitrevski k’o da nam misli čita dok silazimo iz kombija pred kapijom ogromne vinarije dugačke povijesti. Ne da on tremi da ikog pojede.

– Moje ime je Jakim, ja sam hospitality menadžer Tikveš vinarije, ali meni se te strane riječi ne sviđaju puno tako da sam ja vaš domaćin. Dobro došli u najveću, najstariju i najnagrađivaniju vinariju na Balkanu sigurno, a možda i malo šire. Trudimo se da tako bude i u Europi, pa čak i cijelom svijetu – domaćinski će u startu Jakim.

Jakim brzo pokazuje kako je majstor dobre priče, onog štono bi se reklo storytellinga. Daje mu i povijest i sadašnjost vinarije Tikveš itekako materijala da se razmaše.

Priča počinje prije 142 godine, daleke 1885. godine kada je nekoliko obitelji u Kavadarcima odlučilo otkupiti svo grožđe naokolo. Pamti se tu još nekih važnih godina, recimo 1940. koja donosi modernizaciju, izgradnju impresivna podruma, a podcrtati svakako valja 2003. godinu, trenutak kada investicijska grupacija Grupa M6 na čelu sa Svetozarom Janevskim postaje vlasnikom.

Mudar potez tad povlači Janevski, daje nekim mladim i strastvenim ljudima prostora i uvjete da rade vrhunski proizvod, da jačaju premium liniju i da razvijaju mikropoložaje koji su po svemu posebni.

No, ne bi Jakim bio dobar domaćin da nas podsjetio nije i na T’ga za jug, na vino uz koje se odrastalo i odrasta još uvijek. Evo ga kako spominje velikog makedonskog pjesnika Konstantina Miladinova i njegovu pjesmu »Tuga za jugom«, evo ga kako recitira stih: »Orelski krilja kak da si metneh/i v naši st’rni da si preletneh!«

Opjevana etiketa

U dalekom Sankt Peterburgu pjesnika je onomad mučila čežnja za obitelji, suncem, domom. Godine 1973. Tikveško crno mijenja ime u T’ga za jug. Tikveško crno opjevat će zato nekoliko desetaka godina kasnije Vlado Janveski.

Za početak – rakija

Vabi nas telegrafski Jakim na obilazak i s kojekakvim podacima, recimo s onim o 2.200 kooperanata s kojima vinarija surađuje ne bi li u vinariju stiglo grožđe s više od 3.200 hektara vinograda.

Spominje i Ludu Maru, dobro vino još boljeg imena, vino koje je u spomen rijeci uz koju je teško živjeti kad nabuja od snjegova što se tope na okolnim planinama, ali i rijeci bez koje vinograda ne bi bilo.

Priča on i o mikrolokacijama koje ćemo obići, a bome spominje i 2018. kad vinarija kupuje 77 hektara vinograda u sred Francuske, onaj Château de Gourdona u Rhoni, odakle već stižu prestižne etikete. Ali…

– Ali, ima ovdje kod nas u Makedoniji nešto s čim počinje svaki sastanak, svadba svaka, razvod. Sve počinje s rakijom – priznaje Jakim.

Prvo pravac destilerija, kako je i red, i to u društvu Nikole Kuzmanovskog i Aleksandra Nikolova. Najjednostavnije bi bilo kazati da su obojica enolozi, makar su puno više i znaju sve. Aleksandar je ponosan na destilate.

Proizvode se oni u vinariji Tikveš od početka 60-ih. I sve što se radilo, ta tikveška Žolta i sve njene izvedenice rebrendirane su i podignute na višu razinu.

– Važno je da mi destiliramo vino, ne destiliramo kominu. To znači da imamo elegantniji, mekši destilat, veli Aleksandar. I na laže ništa, jer onih 45 posto jačine klizi niz grlo elegantno posve.

Aleksandar Nikolov

Lijepo je čuti da destilat odležava i u bačvama od slavonskog hrasta, a lijepo je znati i da će prvi dan obilaska svega što vinarija Tikveš ima započeti rakijom, a završiti Lyxom, konjakom koji uredno staje uz bok svega što čovjeku padne na pamet kad se vrhunski konjak spomene.

Aleksandar je, čini se, mlad čovjek, ili čovjek u najboljim godinama. Isto se da reći i za Nikolu Kuzmanovskog, koji plete priču o vinu. Obojica su mlad neki svijet, ali je istina i da su u vinariji evo lijepih 16 godina, i obojica su dio školovane ekipe koja je dobila zadaću i zadovoljstvo da sve osuvremeni.

– Oni su enolozi, oni uvijek traže što to ne valja u vinu da bi to poboljšali – šali se Jakim dok kolege predstavlja.

Lyxa je premium konjak vinarije Tikveš

Usput suptilno servira još koju brojku da čovjeku bude jasnije zbog čega je prostor oko nas golem. Primjerice veli kako u doba berbe tu dva mjeseca nitko ne staje.

– Sedam kilometara je duga kolona kamiona i traktora, ali to je lifestyle ovdje u Kavadarcima. Nitko tu ne žuri i svi imaju vremena za ono što je ovdje život – veli Jakim.

Ruka suradnje

Nikola u priču kreće od onog trenutka kada se pokazala potreba da se vinarija građena davno da proizvodi masovnu količinu vina preustroji u vinariju koja će proizvoditi kvalitetno vino u simbiozi s terroirom. Moralo se, veli zakopati, duboko. Tražili su se odgovori na štošta vezano za terroiare makedonske.

– Postavili smo tisuću pitanja, a samo desetak odgovora smo dobili. Pa smo oformili dobar tim konzultanata, iz Francuske, Italije, Slovenije, da idemo okolo i učimo – priča Nikola.

Išlo se put Novog Zelanda, put Južne Afrike, Australije…

– I kada smo se našli ponovno, već je svatko od nas imao ideju što bi i kako trebalo promijeniti. Svatko od nas je imao cilj i ideju što i kako raditi da bi imali najbolju simbiozu između terroira, farmera vinogradara i vinara – kazuje Nikola.

Svima je jasno rečeno da od sad svi rade kao tim.

– Svaki dan sa svakim farmerom smo razgovarali riječ po riječ o tome što se i kako treba raditi i zašto. Uspjeli smo približiti i farmere vinariji i vinariju terroiru odnosno onom što radi farmer – ističe Nikola.

Ruka suradnje je, kako kaže, pružena svima. Znanje je na raspolaganju svima. Štoviše, Tikveš je i vinarija koja s malim butik vinarima zna i zajedničke etikete raditi. Samo treba poštivati pravila, ona o kvaliteti.

Danas tikveški vinogradi na svojim pomno odabranim mikrolokacijama imaju meteorološke stanice, danas se mjeri sve od temperature do količine padalina, od vjetra do UV zračenja, a laboratorij vinarije radi punom parom.

Reći će Nikola da na godinu prikupe milijun podataka koji se obrađuju i daju naputak kojim putem treba ići da se ostvari cilj. A cilj je proizvodnja zdravog vina i očuvan okoliš. Održivost je ključna riječ, znanost je ključna riječ, pronaći odgovore na sve veće izazove klimatskih promjena je ključni zadatak.

– Cilj je održivost, da Tikveš ne bude samo za doba Janevskog već da i generacije iza od toga na tim dobrim osnovama žive. Jer Tikveš nisu samo zaposlenici, njih 300 zaposlenih i još toliko suradnika, već se Tikveš s pravom doživljava kao vinarija šira od Tikveške regije.

Puno obitelji živi od toga, radi svaki dan s vinima tako da je ideja da sve traje puno, puno duže – nadovezao se na sve Zvonko Herceg, profesor vinski, vinski konzultant znalac koji će nas također pratiti za cijelog posjeta i u maniri vrhunskog sommeliera pričati o karakteristikama svega kušanog.

Ljudi i strast

Dade se i gleda se priča o vinariji Tikveš i kroz prizmu velikih brojki, premda se ovdje, ističu, uspjeh nikada nije mjerio samo tržišnim udjelom ili obujmom proizvodnje.

Ali teško je ne spomenuti više od 30.000 tona prerađenog grožđa godišnje, 1.300 hektara vlastitih vinograda i partnerstvo s preko 2.000 uzgajivača grožđa.

Tikvešov portfolio uključuje više od 50 vina, a nagrada i priznanja stigne barem stotinu na godinu. Pokazuju nam domaćini za šetnje centralnom vinarijom tako i novu liniju za punjenje, onu opremljenu s 11 kamera, sa senzorima, onu koja 12.000 boca napuniti može za jedan sat, što hoće reći da se za jedan dan tu napuniti može 150.000 boca.

Nikola Kuzmanovski i i Jakim Mitrevski

Ali već dok se sluša sasvim lijepo se sluti da je priča o vinariji Tikveš prije svega priča o ljudima i njihovoj strasti. Ta strast ih vodi toliko daleko da su krenuli i ugostitelje podučavati koja je temperatura idealna za skladištenje njihovih boca, kako vino valja servirati pa da krajnji korisnik uistinu dobije najbolje.

Malo što se tu prepušta slučaju, ako išta, a opet s jasnim ciljem kojeg je sebi postavio i Janevski kada je ušao u ovaj posao.

– Cilj je da naša djeca ostaju tu. Tad smo sretni – veli Nikola.

Pa im dolaze studenti, đaci, mladost da bi učili i da bi neki od njih i ostali, makar istina bila da je selekcija ozbiljna. Ozbiljna iz posve jasnog razloga.

– Svi smo mi bili i vani, po Novom Zelandu, Africi, Australiji, učili i radili. Mogli smo vani i ostati, ovdje je uspjeti najteže, ali ako uspiješ ovdje možeš uspjeti svuda – jednostavno će Nikola.

Ne srame se u Tikvešu svoje povijesti, zašto i bi. Dok obilazimo podrume, evo nas i ispred arhive s kojom se ponose. A tko zna bi li je i bilo da drug Tito nije bio česti gost pa i te 1956. godine kada je dao naputak da se od svake berbe sačuva koja ponajbolja boca.

– Danas imamo arhivu, od 1956. godine do dan danas skupili smo 33.000 boca. Ponosni smo na našu arhivu. Možda nema boca od 100 tisuća eura, ali za nas je ona neprocjenjiva – ističe Jakim.

Vinarija Tikveš proizvodi više od 50 vinskih etiketa

Čast arhivi, ali recentni uratci su ekipi od 13 članova što je iz Zagreba potegla do Makedonije bila u fokusu. Premium vina, vina s mikrolokacija, vina koja su istinski odraz tla, sorte, vjetra vardarca, vode poput vode rijeke Babune i umješnosti vinara.

Vina koja imaju i svoju cijenu i to s razlogom, a opet taman toliku da se dade dizati ona vinska kultura na neku novu razinu bez odricanja. Evo nas za stolom.

Činjenica da su oko stola mahom znalci i gdjekoji novinar usmjerava priču k berbama, k činjenici da, kako to Nikola reče, svaka berba poput kakve nogometne utakmice, one gdje se sve promijeniti može u zadnjoj minuti od onih 90 koliko utakmica traje.

– Bitno je uspostaviti sistem. Kad imaš sistem, kad se zna što je čiji zadatak, kad svi imamo cilj i radimo radimo najbolje što možemo dođe i rezultat – ne sumnja Nikola.

Biznis, ali i romantika

Na godinu vinarija Tikveš proda 25 milijuna litara, proda sve. Izvozi se najviše u Srbiju, pa Bosnu i Hercegovinu, a onda su tu ostali, niz zemalja svijeta među kojima i Hrvatska.

Kastriot Arifi je onaj koji je zaslužan za strategiju i razvoj dok je Jordan Dimitrov prvi čovjek prodaje. Evo i njih za stolom, baš kao i Sanje Trpkovske, tajnice kabineta čelnog čovjeka vinarije, a zapravo žena nevjerojatne biografije i energije o kojoj bi poseban tekst valjalo napisati.

Sanja Trpkovska i njeni momci

Sve što se serviralo od jela sjajno se sparilo s vinom. Vrag će ga znati što su zapamtili sommelieri, ali ako pišući zarađujete za život ne možete ostati imuni na vino što se zove Luda Mara. Četiri etikete Luda Mara ima, monosortne temjaniku i vranac, a onda i kupažu bijelu i crvenu.

– Cjenovno u sredini, a daje kvalitetu više za ono što morate platiti. To i jest kvalitete Tikveša. Na kraju dana ovo jest biznis, ali je i emocija, romantika – pravo zbori Zvonko.

Luda Mara

Svega se čulo već prvu večer, recimo i to da su trendovi danas drugi i da se u Makedoniji danas pije ako ne više bijelih ono barem jednako bijelih koliko i crvenih.

Temjanika je i dalje najomiljenija sorta, dva milijuna litara temjanike proda Tikveš i to i prije nego li nova berba stigne. Pitamo Nikolu i gdje mu je od svih tih vinskih država gdje se školovao bilo najugodnije, možda toliko da vani i ostane.

Kaže kako je Novi Zeland prvi što se tehnologije tiče, hvali onaj ljudski moment u Južnoj Africi, Francuska je tradicija, Italija dobra oprema, ali doma je ipak doma.

– A ključ svega je u vinogradu. Tikveš se ozbiljno vratio u vinograde – reći će pak Zvonko.

Ključ svega, ili točka na i tog prvog dana posjeta bilo je zato kušanje Vranca Bela voda. Reći da se radi o pravom malo čudu je malo za reći. Čudo je i kada se sve o čemu se pričalo dan poslije kušalo tamo gdje loza raste.

Ne kriju domaćini kako im je posebno značajan premium terroir portfolio »Tikveš Châteaux & Domaines«, premium platforma posvećena vinima rođenim na pažljivo odabranim mikrolokacijama.

Barovo, Belu Vodu, Lepovo, Babunu i onaj spomenuti Château de Gourdon te su lokacije.

»Proizvedena u ograničenim količinama i sa zaštićenim geografskim podrijetlom, ova vina izražavaju nijanse terroira s izvanrednom jasnoćom, nudeći profinjenu interpretaciju krajolika iz kojih dolaze«, piše u propagandnom materijalu.

Ne pate od granica

Uživo, na licu mjesta to izgleda stoput bolje. Jer, u Lepovu vjetrić piri, jer se pogled odmara na zelenom lišću loze, jer ptice crvkuću dok se dva tri psa tu udomljena motaju oko nogu.

Château de Gourdon u Francuskoj

Ljepše je jer te znanje i mirnoća Aleksandre Ristove koja je alfa i omega za sve uz lozu vezano opiju bolje od vina. Priznaje i Nikola kako voli tu u tu svojevrsnu butik vinariju doći iz centralne vinarije, da mu sve što tu uradi dođe poput dobrog team buildinga, i da mu okruženje daje prigodu da kreativnosti pusti na volju.

Tu butelja ne ide van ako nije ispunila baš sva očekivanja. I tu je nižepotpisani prvi put poželio da je grožđe. Drugi put je to bilo malo kasnije u Krnjevu, odnosno Barovu, tamo gdje raste veliki objekt koji je danas već ozbiljna vinarija iz koje samo što nije i pjenušac počeo izlaziti van na tržište, a sutra će biti vinarija i ogledni primjer vinskog turizma.

Zato onaj osmijeh u Gorana Tasevskog, mladog enologa kojem je još uvijek debelo ispod 30 godina. Nije taj imao dvojbe nikada, znao je oduvijek da želi biti enolog i raditi u Tikveš vinariji.

I sada k’o napeta puška čeka dane od berbe kad mu adrenalin ne da spavati. Još da nađe životnu družicu i to je eto, priznaje nam uz širok osmijeh.

Samo, štono bi se parafraziranom pjesmom reklo, »dvije su noći malo, tri su dana kratka«. Svetozaru Janevskom obaveze su zadnji tren spriječile da se društvu pridruži, ali je zato generalni operativni direktor Darko Čović odradio sjajan zadatak u finišu.

Darko Čović, glavni operativni direktor vinarije Tikveš

Ostalo je kušati paletu vina što ih daje francuski vinograd. Ideja je, kazuju domaćini, bila jasna, pokrenuti vinariju u Francuskoj koja bi otvorila neke vrata na tom prestižnom terenu ne samo vinima vinarije Tikveš već vinima iz cijele jugoistočne Europe.

Tu u Tikvešu ne pate od granica i ne sumnjaju da ima mjesta za suradnju sa svima. Uostalom, nema davno da su i u Istri kupili vinograd u Brkaču kod Motovuna.

Ne da Čović nikome kući dok nije od svih čuo kakav komentar o doživljenom, a onda se redom zahvaljuje svima na naučenom. Sviđa mu se što što na strast u njegovih ljudi nije ostala nezamijećena.

Da pak sve bude zanimljivije, rodom su Čovići iz Čaporica, sela pored Trilja, odakle je obitelj onomad otišla put Osijeka gdje je Darko odrastao, da bi ga evo danas posao odveo do Kavadarca.

I to je dokaz da su granice samo administrativan neki pojam. I to je dokaz da je posve legitimno makar poželjeti katkada biti grozje crno. Bilo bi i blagotvorno i vrijedno.

Dobri ljudi

Tako to valjda uvijek biva da odeš kušati vina, a pamtiš i više od toga dobre ljude, iskreno gostoprimstvo. Tko bi ih sve i pobrojao, no nekako se na da preskočiti barem dvoje.

Čede je jedan od onih koji je pazi da čaše ne budu prazne i Čede je onaj koji nas je kupio pričom o tome kako je onomad davno učeći zanat putovao s razredom u Pulu, a tamo Mate Parlov.

Mikrolokacija Bela Voda

Ushit je u njega bio toliki da se i dan danas, nakon više od 40 godina, toga rado sjeti. Druga je Sanja, Sanja koja priznaje da su njoj 24 sata malo da sve što joj je na umu stigne napraviti.

Ima ona već i napisan roman, i glazbu, i stihove koji su ovjenčani spotom, i kafić rokerski kojeg je za prijatelja uredila, i rad u diplomaciji, i diplomu francuskog jezika i književnosti, i iskustvo života u Francuskoj i još štošta i još joj ni blizu nije dosta.

Tajna uspjeha gazde Janevskog bez sumnje je i u odabiru ljudi. Sanja je dokaz tome. I da, ako nju pitate album »Bolero« od Haustora najbolji je ikad snimljen na ovim prostorima.

Kupac cijeni kvalitetu i dok se do nje može nekim normalnim kanalima doći uvozna poma nema šanse.

Nije to samo gravče na tavče

Hrana je u Makedoniji posebna priča, običaj da večere počinju u rano popodne i dalje se štuje, navečer restorani posve dobro rade i radnim danom, a paradajz je em velik k’o oveća šaka ljudska em ima okus za razliku od svega što se u našim velikim trgovačkim lancima nudi.

I nije to samo gravče na tavče, ili dobar ajvar, već je recimo i šaran iz tikveškog jezera ili pak pastrmalija makar se ovčje meso danas mijenjalo svinjetinom. A kad je tako onda i ne čudi što oni spomenuti trgovački lanci, za razliku od hrvatskog tržišta, ovdje nailaze na otpor.