Vjerovali ili ne, pred neke intervjue novinari nažvrljaju kadikad sebi gdjekoju bilješku na komad papira, u notes ili bilježnicu. Na papiru je ovaj put među ostalim pisalo: »Kuha. Crta. Piše pjesme. Karate. Mikropoduzetnica. Sin Toma. Tamburaši. 200 eura. 51 zemlja. Veliki snovi na male dijelove.«

Svašta se na papir načrčkalo pred razgovor s Josipom Maras, ali se na papir komotno moglo zaboraviti čim je razgovor počeo. Jer, ona koja je učinila iznimno uspješan biznis od zidnih tapeta i praktički ih vratila u naše živote, puno je više i od uspješne poduzetnice i od umjetnice, puno više od običnih zabilješki na komadu papira.

Josipa Maras je, jednostavno rečeno, ljudina, ona čovjeka momentalno razoruža na mali milijun načina, osmijehom, humorom, šarmom, brutalnom iskrenošću. Pa tako bi i za našeg razgovora u kafiću preko puta njenog Studija Wallart u kojem nastaju »zidne tapete s potpisom umjetnosti«.

– Ni manje ni više nego preko puta Studija. To ga vi držite na oku sve vrijeme. Bit će da ne vjerujete nikom, šalimo se.

– Toliko ne vjerujem da sam mu okrenula leđa, smije se Josipa. Kiša je »kriva« da smo u kavani, makar veli da je njoj Studijo omiljeno mjesta za popiti kavu.

– Omiljeno mjesto zbog dobre kave, ili dobra društva, pitamo.

– Sve je dobro. U Studiju nema nešto da ne valja. Ali bolje da smo tu, tamo bi stalno netko nešto pitao, k’o iz topa će Josipa.

Nismo ni tri rečenice razmijenili a Josipa se, evo, pohvalila i zaposlenicima, i poslom, i kavom u uredu.

– Nemam ja što čekat’, smije se na ovu našu opasku Josipa.

Najbolja mikropoduzetnica

Tako to u nje ide, uvijek je ona govorila ono što joj je na pameti, progovarala iskreno o svemu, makar to značilo da klijentima mora kazati da kasni s narudžbom, ili da nešto ne može napraviti.

– Iskreno i klijentima, i materi, i ćaći, i suprugu. I uvijek vam se to, čini mi se, vratilo po dobru, velimo.

– Kako nemam puno znanja iz ekonomije, iz komunikacija, kako nisam nešto puno knjiga pročitala o tome kako se vodi poslovanje i slično, sve sam poprilično intuitivno radila.

I uvijek sam se oslanjala na to da moram biti vrlo iskrena i transparentna i reći sve kako je. Pa ako takva nekom odgovaram, to je dobro polazište od kojeg mogu dalje. Sve sam komunicirala otvoreno, i na Instagramu, i preko mejlova, i klijentima. Znala bi ja klijentima puno puta reći: »Nemojte kupit tapetu. To nije dobro za vas!«, smješka se Josipa.

– Pa dobro, koja poduzetnica to radi, velimo.

– Kad ja mogu, onda zamislite tko sve može, smije se i opet Josipa.

Ma, nije to baš tako da ne zna ona ništa o poslovanju. Da ne zna, ne bi 2024. godine Josipa zaslužila titulu najbolje mikropoduzetnice u nas. Da mikro!? Ako je i bilo mikro, ide to put makro.

– Imamo 13 zaposlenih i prisutni smo na 51 tržištu cijelog svijeta. U 51 zemlju trenutno izvozimo naše tapete, kazuje Josipa.

Kako li se samo dospije na tržište 51 zemlje pa još sa zidnim tapetama!?

– Dajte nam neki teren »egzotični« do kojeg su tapete došle, moljakamo.

– Recimo Portoriko. Gledano iz Hrvatske mali je Portoriko, pomalo zabačen, a uvoze naše tapete, jednostavno će Josipa.

Još je jednostavniji njen odgovor na pitanje čime ih je samo osvojila tamo u Portoriku. »Kuže moje fore, nema što drugo biti«, veli.

Da je kopati par stotina koljena unatrag, bit će da bi došli do toga da je neki njen Hercegovac prvi nogom stupio na tlo portorikansko i otvorio trgovinske pute. Ma, na stranu šala kad je posao ozbiljan. Kako se uopće dođe do kupca u Portoriku!?

– Nije to slučajno, to je nešto na čemu radimo predano i u što već godinama ulažemo sve resurse, na to će Josipa.

Veliki povratak tapeta

Objašnjava kako su osvojena inozemna tržišta i rezultat činjenice da već četiri godina Studijo konstantno izlaže na inozemnim sajmovima. Potreba je to koja joj je bila jasna od samog početka, spoznaja do koje je došla kroz razgovor s ljudima koji su vodili uspješne tvrtke, poput Prostorije primjerice.

– Svi su rekli da su sajmovi jedna od važnih stavki da bi se postigao neki rezultat, ali nijedan sajam, nijedna nagrada nije nešto što mijenja sliku poslovanja preko noći. Svaki je dan samo jedan korak u onoj viziji koju želim ostvariti za pet, deset, ili možda više godina, ističe Josipa.

Nego Studijo, s tim namjernim »j«, da se zna čiji je.

– Studijo je brend za zidne tapete. Mi smo prvi u Hrvatskoj pokrenuli priču zidnih tapeta prije skoro osam godina. Kada sam ga pokretala doslovno nije postojala firma koja je uvozila materijal na kojem se proizvode tapete. Pojam tapeta je do tada stvarao kod ljudi neku vrst anksioznosti i traume od svega onog što im je ostalo na zidovima naslijeđeno, priča Josipa.

– A bile su te stare tapete brate i ružne, prisnažismo.

– Tako je. Trebala sam prvo educirati publiku. Vizualno sam se maknula od tapete na koje smo do tada navikli. Znala sam da će to biti murali, jer sam slučajno u Fotoshopu rješavanjem nekog trećeg problema došla do ideje, do toga da ja to mogu i znam raditi, prisjeća se Josipa.

Danas će reći kako je bilo zanimljivo gledati sam početak, slušati kako je mahom odgovaraju od posla s tapetama, recimo uvoznici materijala, jer tko će to htjeti.

– Mislim da je velika čast i privilegij biti prvi, a i odgovornost je jer moraš doslovno odgojiti publiku, obrazovati je i educirati da znaju da će im ovo što nudim dobro doći, veli Josipa.

Bilo je njoj 27 godina kada je firmu otvorila i to za grafički dizajn. Tapete su došle malo kasnije nakon one spomenute epizode u Fotoshopu.

– Je li neuspjeh ikada bio opcija, pitamo.

– Neuspjeh je apsolutno nepoznat pojam u mom životnom stilu. Mislim da neuspjeh ne postoji ako ćemo svaki dan pokušati nešto napraviti. Ali da sam bila svjesna da ću imati grešaka i gafova, to jesam.

Osobno nisam tip koji je perfekcionist, kroz život sam naučila da puno grešaka radim što je možda za start u poduzetništvu i dobro. Nikada ne očekujem da će stvari biti savršene, znam da ih ja nikada neću napravit savršene, nego ponudim taj dan što imam i odlučim to pokazati.

Na neuspjeh tako nikad nisam gledala kao na nešto što će me ograničiti, a da sam imala more grešaka iz kojih sam štošta naučila, to jesam, iskreno će Josipa.

Talent i vizija

Greške. Pamti li se koja!? Dakako, kaže Josipa. Recimo, kad su kupili strojeve nekompatibilne skroz. Ili kad su krive visine tapeta izmjerili za baš cijeli hotel. Događa se, veli Josipa.

– Onda mi to još uvijek čekamo savršenu tapetu, velimo.

– Samo što ja sada imam tim koji sve napravi na visokoj razini. Ništa u životu nije savršeno, pa tako ni moj proizvod, ali je to danas razina kojom sam jako zadovoljna i na koju sam jako ponosna, priznaje Josipa.

Čast timu, no dizajn uvijek ona kreira, ona crta. Od crteža je na koncu i krenula priča.

– Godinama sam se bavila slikarstvom i tapete su samo nastavak te moje želje da ostanem u slikarstvu, kaže.

E, tu se valja vratiti unatrag, do one još mlađe Josipe, do njene dobre obitelji koja joj u trenu kada je izrazila želju da bude slikarica nježno kazala da je možda pametnije upisati studij grafike i dizajna.

– Imam divnu obitelj. Mene je mama naučila da mogu živjeti od bilo čega ako to volim, ali su me i pametno usmjerili put grafičkog dizajna. Meni je uostalom samo bilo bitno da crtam, priča Josipa.

I da dođe u Zagreb na studij, pogađamo.

– Tako je, pa makar na teologiju, smije se Josipa.

– A na što ste potrošili onih 200 eura od one jedine jedne prodane slike, pitamo.

Smije se Josipa.

– Vodila sam sestru na ručak u Dubravkin put. Znala sam uvijek da me sav novac koji zaradim puno više veseli kad ga potrošim tako da još nekog usrećim, kaže.

Sumiramo mi na kratko što smo do sada čuli i što znamo; slikarstvo je ljubav, grafički dizajn se studira, kreće posao s ilustracijama, u međuvremenu je tu udaja i djeca…

– Nemate zapravo još uvijek pojma kud vas sve vodi dok ilustracija nije dobila veliki format i odvele vas tapetama. Bome, trebalo je tu i mrva ludosti da se bacite na posve nepoznat teren uz dvoje male djece, primjećujemo.

– Kad imaš talent, onda imaš jasnu viziju što želiš raditi. Svatko ima neki talent, a ja sam svoj srećom skontala i ranije. I meni taj moj posao nije bio pitanje egzistencije u trenutku kad su djeca bila mala.

Suprug je radio na terenu i dosta parova u sličnoj situaciji odluči da žena ne radi. To, međutim, za mene stvarno ni u jednom trenutku nije bila opcija jer sam znala da je za mene najbolje kad crtam.

Ne mogu zamisliti svoj život da nešto ne stvaram. U tom procesu odlučila sam da ću nešto raditi i to je mene užasno veselilo, ako mi nije spasilo i zdrav razum kad mi je bilo jako teško. A kad te nešto veseli, pa skupiš publiku, pa se posao krene događati, moraš biti odgovoran i napraviti ga, sažima Josipa.

Ulazak u kupaonice

Nije da nije bilo neprospavanih noći, djeca u postelju a Josipa za radni stol. A suprug daleko, na terenu, inženjer na naftnim poljima. Reći će Josipa, prestrogo dakako, da su prve njene tapete bile katastrofa, ali će reći i to da nikada neće prestati osjećati ogromnu zahvalnost prema svima koji su joj na početku vjerovali.

– Zanimljivo je da sam prve tapete prodala tako da ni prave uzorke materijala nisam imala. Nisam tada imala proizvodnju, već dogovor s tiskarom koja mi je trebala izraditi štand na Ambienti gdje sam se predstavljala.

Oni su zaboravili na mene i kad je došao taj dan, rekoše da će mi sve napraviti na naljepnici. Ja sam s tim naljepnicama prodavala ljudima uzorke i govorila: »Bit će takve, ali neće biti tako ružne, već ljepše«, prisjeća se Josipa.

To je ona njena otvorena komunikacija. I ljudi su kupovali.

– Sjećam se kako me je prvi klijent pitao hoće li dobiti upute za postavljanje. »Naravno«, rekla sam. Sjećam se da sam došla kući i krenula pisati upute, a nikada nisam pogledala kako netko postavlja tapete, a kamo li da sam to sama radila.

Bilo je to vrijeme bez ChatGPT-a, pa sam gledala neka videe, zamrzla bi kadrove i pisala. Danas su naše upute daleko, daleko složenije, priča Josipa.

Bitno je njoj bilo da se oni koji je prate na društvenim mrežama nikada ne osjećaju prevareno. Zato je s njima dijelila sve. Danas s pravom može reći da ima dobar proizvod. Svjedoče to i brojne nagrade koje su u ovoj branši al pari recimo Ligi prvaka u nogometu. Pitamo Josipu što se sve vani na tim ocjenjivanjima gleda?

– Dobar i kvalitetan proizvod je i bila osnova da uopće krenemo izlagati. Kad smo pokretali svoju proizvodnju, učinili smo to baš zato jer smo htjeli ponuditi najvišu moguću razinu kvalitete tapeta, priča Josipa.

Podsjeća kako u Hrvatskoj tada takva firma nije postojala, kaže kako su bili ograničeni i materijalima i načinom proizvodnje i kako su se morali uvelike oslanjati na vještinu tapetara.

– I sada je vrlo bitan tapetar, ali danas je naš proizvod toliko pojednostavljen u samoj proizvodnji i vrlo lagan za montiranje da izvozimo u 51 zemlju. Dovoljne su svuda upute. Zato je bila potrebna vlastita proizvodnja i sustav koji može dati vrhunsku kvalitetu, ističe Josipa.

Pitati valja koji su trendovi na snazi. Zanimljivo je, recimo, vidjeti da tapete podnose i kupaonice, štoviše čine kupaonice daleko ljepšim mjestom.

– Što se tiče same kvalitete i održavanja, sve je isto kao da imate keramiku, samo što vizualno nemate spojeve, nemate prekida, već jedinstvenu sliku. Sam dizajn pak varira od onog što želite.

Možemo dizajnom postići miran i ugodan ambijent, a možemo postići neki WOW efekt. Što se tiče dizajna, tu nam je nebo granica, kazuje Josipa.

Tapete u kupaonice Studijo je prvi u nas uveo, trebalo je i tu educirati ljude, uvjeriti ih da se neće odlijepiti tamo gdje je vlage.

– Sama sam ih imala godinu dana u stanu i provodili smo razna testiranja prije nego sam javno s tim izišla, kaže Josipa.

Korona preokret

Povjerenje, uvijek je njoj ključno bilo povjerenje. Zato i jest vodilo sve k tome da danas klijent na jednom mjestu vidi sve, i gdje se crta, i kako što nastaje, tko su ljudi koji na svemu rade, tko slaže dizajn, kako se tapete proizvode.

– Htjela sam da ljudi vide da je to sve u Hrvatskoj proizvedeno. I mislim da smo u par godina napravili puno toga i da možemo još štošta, ne dvoji Josipa.

Za divno čudo, ovo je onaj manji dio razgovora gdje šali i nije bilo previše mjesta, ali da je humor dobar dio njene osobnosti, svjedoči i internetska stranica Studija.

Tamo i kratke crtice o zaposlenicima, pa joj za supruga lijepo piše da se zaposlio preko kreveta, baš kao što za nju piše da kuha, crta i piše pjesme koje nisu za javnost. Od koga li je povukla tu crtu za humor!?

– Nemam ja nikakve veze s tim. Ja sam samo kanal za nešto što mi je darovano. Recimo da je tata dosta vedra osoba, premda mislim da sam kombinacija mame i tate, k’o i svi, na to će Josipa.

Suprug Goran. Dobar je posao imao, dobro plaćen, ma ga je Josipa ipak navabila da pređe k njoj.

– Jesu li pregovori dugo trajali, zanima nas.

– Jedno godinu dana sam aktivno prigovarala. On bi u smjenama bio na terenu, po četiri, pet, šest tjedana bi bila smjena i svaki put kad bi se vratio, ja bih govorila: »Ovo ti je zadnja smjena. Ja više ne mogu. Netko mora podvući crtu, a ja ne mogu jer mi je bitno da crtam«, kazuje Josipa.

Priznaje da su onomad kad bi zamišljali budućnost mislili da će svoju egzistenciju riješiti preko suprugova posla.

– Kad sam ga gledala kako radi za te firme, kako se bori za svaki cent, uvijek sam se mislila: »Bože, da je meni takvog čovjeka! Da je meni netko da za mene radi onako k’o on za neku firmu!«

Baš smo bili u dosta zahtjevnoj fazi. Kći je trebala poći u školu, a saznala sam i da mi je sin u spektru autizma. Dani su mi bili takvi da sam po cijeli dan bila po terapijama, posvećena sinu, njegovoj prehrani, vježbama, a navečer bih radila.

Tu razinu umora više nikada nisam poslije okusila, mislim da mi ni tijelo ne bi moglo to ponoviti, ali zahvalna sam što je tih godina tijelo bilo zdravo i moglo je sve odraditi, priča Josipa.

I tada, u situaciji kada je zavapila da ne može više, u trenu kada su shvatili da moraju donijeti neke odluke, došla je korona. Suprugu tvrtka za koju je radio javlja da staje sve.

– Tako veliko olakšanje sam osjetila jer je netko donio odluku umjesto mene. Mi smo se tjednima, mjesecima mučili s tom odlukom, da bi nam na kraju bila servirana.

Ja sam dakako bila sretnija, jer sam znala da imamo puno mogućnosti, a znala sam i to da ne znam voditi poslovanje, voditi više ljudi. Znala sam da to ne mogu sama. Pa sam mu rekla: »Za dvije plaće ćemo uvijek imati, a ostalo nek’ nam je Bog na pomoći«, veli Josipa.

I ako je Goran u startu i mislio da je sve to privremeno, da će se vratiti naftnom poslu, nije mu više povratak na staro padao na pamet.

– Bit će da mu je i dobro, i lijepo, nagađamo.

– Gledajte, kad radite u Libiji na plus 50, i nije loše raditi sa ženom, smješka se Josipa.

A nije da ne nose posao kući. Posao je, priznaje, u svakom njihovom razgovoru.

– To smo mi, mi to volimo. Nekada svjesno povučemo granicu kad smo s djecom, ali mi to možemo tek zadnje dvije, tri godine. Do tada nismo imali tu opciju. Do tada su djeca doslovno ležala po paletama materijala, jer smo morali završavati posao, kazuje Josipa.

I tako praktički sve do prije koji dan kada su, kako kaže, došli kući i shvatili da ne moraju poslije posla raditi, da ne moraju ništa.

– Kad sam bila dijete, uvijek sam zamišljala sretne obitelji. U mojoj su glavi sretne obitelji vozile bicikle. I rekla sam mužu: »Idemo kupiti bicikle!«, smije se Josipa.

Planovi i tamburaši

Sretna obitelj; Josipa i Goran, kći Pavla, sinovi Toma i Mata. Toma je u spektru autizma. Ne libi se Josipa o tome pričati. Zašto i bi.

– Nedavno sam slušala jednu gospođu Irenu koja je rekla nešto što je mene uvijek vodilo. Kazala je da kad imaš dijete s posebnim potrebama, ne želiš da te gledaju kroz prizmu žaljenja.

Mi smo sretni ljudi! Mi smo sretna obitelj. Mi imamo sretno dijete. I ja svoj život ne bih mijenjala ni za što. Naravno da nije najljepša stvar na svijetu čuti da ti dijete ima poteškoće i da će to biti sastavni dio tvog života, ali je to i toliko dobrih stvari nama kao obitelji donijelo, toliko benefita koje smo mogli kasnije primijeniti pa da ja budem bolja mama Pavli i danas Mati, Goran da je bolji tata, da smo mi bolji muž i žena jedno drugom, u dahu će Josipa.

Autizam uči čovjeka i granicama strpljenja i koječemu drugom, tako da je, zaključuje Josipa, sve ono na što se u poduzetništvu nabasa zapravo naspram toga smiješno.

I još je nešto što Josipu krasi i čini je drukčijom. Valjda nikada ona nije prozvala ama nikog zbog možebitnog lošeg odnosa naspram djece s poteškoćama, ni društvo ni pojedinca.

– Imali ste dobra iskustva, pitamo je.

– Ja sam birala imati dobra iskustva. Svaki dan biram što će biti u mojoj glavi, koja misao. Suprug me to naučio kazavši kako onaj tko se nije dobro ponašao prema Tomi, nije ga tretirao onako kako mi mislimo da treba, to ne radi iz namjere da nas povrijedi, već jednostavno ne zna bolje.

Nije dorastao, nema osobno iskustvo, ne zna bolje. I tu nestaje ta zamjerka. A kad gledaš tu osobu bez zamjeranja onda se i ona mijenja, ne sumnja Josipa.

Pritom ponavlja kako su od svega samo profitirali, upoznali divne ljude kroz terapije i vježbe, naučili hrpu toga što je primjenjivo na Pavlu i Matu, na nju samu, stvari koje možda nikada ne bi primijenila da nije bila primorana biti disciplinirana radi Tome. Tu se ide dan po dan, sretan dan po sretan dan.

– Naravno, kada gledamo na duge staze, kada gledamo što ostavljamo, možda se neću pokazati kao neki borac koji je iznjedrio neke bolje stvari. Nemam kapaciteta promijeniti svijet, ali osjećam da je ovo moj način za dati nešto, pokazati primjerom da može pozitivnije, kaže Josipa.

– Ali ga zato činite ljepšim, velimo.

– Ako ne svijet, barem zidove, u svom stilu će Josipa.

– Nego, kako ono reče vaša sestra vezano za velike planove i male korake ka uspjehu, pitamo.

– Treba imati velike planove i znati ih raščlaniti na male operativne dijelove, citira Josipa.

– Što je danas bio taj mali operativni dio, zanima nas.

– Bila je to i ova kava i razgovor. I bio je trening jutros, jer osoba kakva ja želim biti mora biti zdrava. Radila sam do dva u noći da bi dan bio laganiji, a da ispoštujem rokove i projekte, Josipa će.

– A Studijo!? Koji je veliki plan, cilj, pitamo.

– Puno crtam, puno se kreativno radi. Jako puno se kreativnog radi, ali ljudi su nama najveća vrijednost Studija, puno veća nego sam dizajn. Svaka osoba u Studiju odrađuje svoj dio posla i zato se nama klijenti vraćaju. Studijo, nadam se, ide u dobrom smjeru, zaključuje Josipa.

U taj čas pogled konačno padne malo i na one bilješke.

– Tamburaši! Obzirom da Studijo dobro posluje, garant ste ispunili i tu želju da možete tamburaše na rođendan zvati da sviraju, velimo.

Smije se Josipa, kaže kako je jedno vrijeme imala tamburaše uza se što god da slavi, da je gotovo pa pretjerala.

– Meni su, čini se, sve velike želje vezane uz tu glazbeni pratnju. Tako već godinama imam jednu sliku u glavi o kojoj javno nikom nisam govorila. Kad budem ženila sina, ja bih da mi 100 tamburica svira instrumental »Danas majko ženiš sina«. To mi je neka želja, smije se Josipa.

Josipa Maras, poduzetnica, kraljica zidnih tapeta. Nije da nije, ma je prije svega dobar čovjek. A to nije često i to je taman tako da ono slovo j u Studiju ima itekako smisla, što god jezični čistunci o tom mislili. Studijo i gotovo!

Kuhača i poezija

Da crta i ne staje, to smo kroz razgovor riješili. No, što je s onim spomenutim kuhanjem i pisanjem pjesama.

– Kuhanje mi je baš omiljeni ispušni ventil. Volim ići na plac. Ribu obožavam, a muž se specijalizirao za roštilj. Imamo super tete s placa koje nam jave kad stiže roba s Lošinja. To voli cijela obitelj. Volim svašta kuhati, kazuje Josipa.

– A pjesme su tematski koje, pitamo.

– Pjesme su na razini one »sjela baba u balon«, one što se sad posvud vrte. E, da ja pišem pjesme, voljela bih da sam tu napisala, grohotom se smije Josipa, prije nego je pohitala riješiti onaj goveđi rep što je odavno i na vrijeme kupljen.