Koreografija Pravdana Devlahovića i kostimografija Mije Popovske dopuštaju mogućnost da se »visoko društvo« od kasnog 19. prema sredini 21. stoljeća nije bitno promijenilo. Odjenuti status dizajnerske marke i otplesati socijalni ples popularan na partijima, naime, traje kao nerazdvojni par zajedničkih obilježja svakog aristokratskog zabavišta, prvenstveno obilježenog samoljubivim ritualima modnog trkališta u skupim i još skupljim kombinacijama.

Druga je stvar što ni Oscar Wilde kao autor drame »Idealan muž«, čiju premijeru u režiji Aleksandra Popovskog gledamo u zagrebačkom HNK-u, nije bio iznad toga da impresionira ekipu svog vremena vlastitim odjevnim kombinacijama, niti se distancirao od viktorijanskih salona koje ismijava. Štoviše, riječ je o društvenoj, satiričkoj komediji napisanoj u zenitu Wildeove popularnosti, u kojoj pisac udara po naličju »moralnih veličina«. Kontra Ibsenu, u čijim se dramama brakovi raspadaju zbog afera iz prošlosti i osobnih ucjena, Wilde smatra da nema tako prljave afere u kojoj ne bi bilo potencijala ljudskog opraštanja. Njegov glasački listić savim sigurno ide u kutiju milosti, a ne tvrde linije osvetničkog pravdoljublja.

Protiv pijedestala

Popovskom i njegovu dramaturgu i adaptatoru Dini Pešutu učinilo se da je Wilde preblag kritičar licemjerja, pa su tako zajedničkim snagama potpuno preokrenuli finalni ili četvrti čin drame (obilježen opraštanjima, iskrenim priznanjima i pomirenjima), odvevši ga u neometani trijumf društvene korupcije. Ova promjena dramaturške osovine Wildeove drame u HNK-u dobro funkcionira jer glumci opipljivo uživaju u prokazivanju ljudi bez karaktera, ali zato s puno sardoničnih komentara na račun normativnog licemjerja (Wilde: »Moral je naprosto prezir koji ljudi razvijaju prema osobama koje su im izrazito antipatične.«). Tekst svih likova namjerno je napisan sličnom izoštrenom duhovitošću, kao da sve glasove drame oblikuje i povezuje ista svijest, što svjedoči u prilog Wildeovoj potrebi da kirurški precizno kontrolira kompletan jezik svoj drame i da zapravo stvori alegoriju, a ne dokumentarističku krišku onodobnog života. Iz Wildeove je korespondencije također jasno da je i sam razmišljao o mnogo tamnijem završetku svoje drame, pa ne čudi da je u tom smjeru otišla i Pešutova adaptacija.

Tako vikont Goring u izvedbi Krešimira Mikića više nije »diskretna« i sarkastična savjest čitavog komada (Wildeov lik koji povlači ključne poteze da spriječi ucjenu i korupciju), nego samo još jedan od umornih kotačića opće beskarakternosti. Ni Gertruda Chiltern koja je veći dio originalne drame istinski očarana moralnom ispravnošću svog muža, u Pešutovoj adaptaciji ne dolazi pameti oko »nesavršenosti« kao glavnom obilježju ljudskosti partnera (tako je samo kod Wildea), nego postaje ledena, okrutna oportunistica, mjestimično nalik Hilary Clinton. Daria Lorenci Flatz igra je s pogođenim žarom slijepog navijaštva, u kome nema pravog interesa za muža kojeg idolatrizira, ali prisutna je žudnja da dospije do pozicije gospođe premijerke. Lik Roberta Chilterna u tumačenju »kuhane noge« Igora Kovača (ni prijetnja novinskim skandalom u ovom glumcu ne pokreće vanjske ili unutarnje znakove veće uznemirenosti), neobično podsjeća na hrvatske političare, koje ni međunarodna tjeralica ne može izbaciti iz narcističke tuposti, pa možemo reći da podjela funkcionira.

Foto Marko Ercegović

Dramu i u originalu i u domaćoj verziji nosi iskrena beskrupuloznost gospođe Cheveley u interpretaciji odlične Ane Begić Tahiri. Njoj je Wilde dodijelio najiskrenije replike na temu normativnog prevaranstva koje se običava nazivati društvenim uspjehom. I Begić Tahiri sjajno glumački vozi svoj »simbolički bager«, meljući sve pred sobom, a Pešut je čak pretvara u ključnu pobjednicu vlastite financijske podvale (opet, ona kod Wildea gubi i financijski i emocionalno). Dobar je i Milan Pleština kao tatica Caversham, očajan zbog neoženjenosti svog sredovječnog sina, kao i lucidni Bojan Navojec kao stoički butler Phipps koji se gospodaru obraća isključivo glasom svog najdubljeg basa, time pomalo ironizirajući svoju podređenu ulogu. Pohvaliti treba i Lucu Anić i Jelenu Perčin na ulogama frivolno-gorkih dama, a veliki šarm grube, ali tople neposrednosti maestralnom je zaigranošću na scenu donijela Lana Barić kao Mabel Chiltern. Štoviše, Barić je iz male uloge napravila jedini milostivi lik čitavog komada, odnosno najviše se približila Wildeovu izvorniku. U manjim ulogama pojavljuju se i Kristijan Potočki (Trufford) i Barbara Vicković (gospođa Markby).

Optužnica današnje Hrvatske

Čitavo zagrebačko uprizorenje ima jasan stav: živimo u društvu koje nagrađuje najgore, najpokvarenije među nama. I stari i novi bogataši manje su poduzetnici, a više kriminalci kojima se nitko ne usuđuje stati na kraj (s istim je stavom Krleža napisao »Gospodu Glembajeve«). Pa nemojmo si onda oko toga lagati: nema nikakvog »visokog društva« u Hrvatskoj; postoji samo okrutni kriminal najbogatijih. Wildeov tekst također ukazuje na pravu prirodu društvenog uspjeha i secira ga neusporedivo analitički slojevitije od recentno uprizorenih »Vještica iz Salema« Olivera Frljića u ZeKaeM-u, jer kod Wildea nitko nije ni »pravednik« ni »progonjeni svetac«. To su humorno jednodimenzionalne kategorije. Političnost Wildea sastoji se u tome da ne vjeruje ni u kakve etikete, niti na bilo koji način želi odjenuti kostim žrtve (to vrijedi i za etapu njegova boravka u zatvoru). Osim toga, elita ima bezbroj načina da opljačka siromašne i čini to milenijima.

Upravo je među najbogatijima brak u pravilu investicija, a odnos prvenstveno transakcija, dakle »obitelj« nije nikakva emocionalna svetinja, nego prva linija bankarstva. »Idealan muž« je i bez Pešutovih intervencija jedna od najhrabrijih Wildeovih kritika visokog društva, a u režiji Popovskog postaje prijeko potrebna kritika svake ideologije statusnog »uspjeha« (čitaj: ledene beskrupuloznosti). Za svaku je pohvalu i scenografija Vanje Magića, podijeljena na visoki balkon i prizemlje, između kojih u kriznim trenucima dolazi do napuhavanja ogromnog balona, tako da se čini da ugroženi likovi »upadaju« u njegovo meko ništavilo. Balonska svila povremeno pokriva i dijelove namještaja, koje glumci nesigurno napipavaju, čime još više postajemo svjesni manjka njihovih unutarnjih uporišta.

Snaga Wildeove rečenice

Na premijernoj je izvedbi predstava ispraćena višekratnim, entuzijastičnim aplauzom, ali možda je od završnog toplog prijema puno važniji gorki smijeh kojim je publika pratila dvosatnu izvedbu, povremeno se pogledavajući ispod oka: »Ne mogu vjerovati da se netko usudio to izgovoriti.« Wildeova satiričnost vremenom je dobila na oštrini, jer sloj pozlate danas postaje mnogo lakše premazati preko sloja lopovluka. Vlade više ne padaju zato što su njihovi predsjednici uhvaćeni u laži ili korupcijskoj aferi, kao u Wildeovo doba. I da se vratim na glavni motor energije čitavog uprizorenja: plesnu mašinu u koreografiji Pravdana Devlahovića. Isto onoliko dresiranu, koliko i očajnu zbog vlastite neslobode koliko je to i sam tekst Oscara Wildea. Čini se da HNK u ovoj sezoni niže dramske uspješnice ili bar predstave koje i od glumaca i od publike dobivaju zavidno visoki angažman. U smislu: svima je stalo do onoga što donosi pozornica. Važnu ulogu u tome ima i jezik prevoditelja Gorana Čolakhodžića, »metalurški« predan brušenju Wildeovih rečenica-noževa.