Goran Bogdan, jedan od najistaknutijih i najsvestranijih hrvatskih glumaca, nakon sedam godina izbivanja iz kazališta, vraća mu se predstavom »Kazalište« u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca. Predstava će biti praizvedena u okviru festivala Riječke ljetne noći 21. srpnja, a riječ je o autorskom projektu glasovitog francuskog dramatičara i redatelja Pascala Ramberta. Bogdan se pridružio glumicama i glumcima ansambla Hrvatske drame riječkog HNK-za koje je Rambert, već desetljećima jedno od najvažnijih imena suvremenoga europskog kazališta, napisao tekst nakon što ih je osobno upoznao i poslušao njihove priče. Oni su Anastazija Balaž, Olivera Baljak, Petar Baljak, Ana Marija Brđanović, Edi Ćelić, Nika Grbelja, Mario Jovev, Jelena Lopatić, Jasmin Mekić, Dražen Mikulić, Damir Orlić, Sabina Salamon, Deni Sanković, Aleksandra Stojaković Olenjuk, Romina Tonković i Ana Vilenica.

U predstavi se glumački ansambl okuplja nakon probe predstave »Na Drini ćuprija« Ive Andrića kako bi proslavili rođendan dviju glumica iz ansambla. U početku to djeluje kao još jedno kazališno druženje, ali okupljanje postupno postaje pričom o zajedničkom životu, starim sukobima, odlascima, ljubavima…

Fantastičan ansambl

Pridružili ste se ansamblu Hrvatske drame HNK-a Ivana pl. Zajca u projektu »Kazalište«. Kako je došlo do tog angažmana i kakva je vaša uloga u predstavi?

– Od kada sam otišao iz Zagrebačkog kazališta mladih 2019. godine, nisam stao na pozornicu. U tom trenutku nisam znao da će proći toliko vremena. Svaka protekla godina mi je pojačavala strah od scene. To govorim jer mi nije bilo lako pridružiti se jednom uigranom ansamblu i homogenoj ekipi. Prvo, hvala im što su me tako zdušno prihvatili. Od prvog sam se dana osjećao kao da sam dio ansambla. A to je jedan fantastičan ansambl i odlični glumci. To govorim pri čistoj svijesti i nikako kao floskulu. S Pascalom Rambertom sam već radio u ZKM-u na predstavi »Zatvaranje ljubavi« pa me je Pascal i zvao. Po meni je to poziv koji se ne odbija i jako sam sretan što je tako ispalo. Upravo u predstavi naziva »Kazalište«, koja je svojevrsna oda kazalištu i svim lijepim i ako se može reći »ružnim«, to jest njegovim teškim stranama. U komadu se likovi koje igramo zovu po nama. Ja igram lik Gorana Bogdana. Koliko ima veze sa samim sobom, ostavit ćemo publici da zaključi. Da im ne kvarim…

Kako ste doživjeli riječke glumice i glumce s kojima sada radite na ovoj predstavi?

– Oduševljen sam. Za uvjetno rečeno starije Oliveru, Dražena, Jasmina, Damira, Jelenu, Sabinu, Anastaziju i Anu sam znao koliko su dobri. Iako su i bolji od toga. S Aleksandom Stojaković Olenjuk, koja mi je i direktna partnerica u predstavi, bio sam na klasi na Akademiji. I lijepo je opet igrati s njom. Glumica je to neopisive vedrine i čiste dječje zaigranosti koja se prenosi na sceni. Posebno sam zapanjen mlađim dijelom ansambla: Deni, Nika, Ana Marija, Romina, Edi, Petar i Mario su nešto predivno. Tu razinu profesionalizma i kreativnosti dugo nisam osjetio. Hvala im na tome. Obratite pažnju u predstavi na pjesme koje je Mario sam napisao. To je genijalno. Nadam se da će i publika biti oduševljena kao i ja. Radeći u riječkom HNK-u shvatio sam koliko su dragocjeni ansambli izvan metropole i to što oni rade. Ne smije ih se nikada marginalizirati. Moj je osjećaj da se jače brani kultura u takvim sredinama.

Foto Dražen Šokčević

Ljubav prema kazalištu

Kakav je proces rada s redateljem Pascalom Rambertom?

– Kao i u »Zatvaranju ljubavi«, u Pascalovom radu prisutna je velika lakoća. Zahtijeva disciplinu, naučen tekst prije početka proba, prisutnost…, ali to radi na blag način. Što nije čest slučaj. Barem u mojim iskustvima. Daje glumcima ogromnu slobodu. Ne onu slobodu koja plaši, nego slobodu koja izvlači najbolje u glumcu. Zaigranu slobodu. Možda jedna od ponajboljih stvari kod Pascala je što smo već, praktički od trećeg dana proba, počeli s progonima. Ispočetka su bili klimavi, ali dan za danom su se iščišćavali i malo po malo smo postajali sigurniji u sebe. Tako da već neko vrijeme prije premijere mi igramo našu predstavu. Kada bih sažeo Pascalov rad u jednu riječ, bila bi to: lakoća.

Što se krije iza naslova »Kazalište«? Što publika može očekivati?

– Točan je naslov. To jest predstava o Kazalištu. O vjeri glumaca u njega. O ljubavi prema kazalištu. Kao i svaka ljubav ni ova nije jednoznačna niti jednostavna. Govori o težini te ljubavi. Koliko nas glumce košta i koliko svejedno ne možemo bez nje. Bez te ljubavi bilo bi nemoguće baviti se kazalištem. Mi tom ljubavlju nadomještamo sve muke, i rupe i teškoće. Možemo reći da je ova predstava tragična ljubavna oda kazalištu. Na duhovit način. Nije uopće bitno kako će ta priča završiti. Ja se nadam da je ljubav sama po sebi dovoljna. Mi svojim očekivanjima pravimo muku od života. Tako i u ovoj predstavi. Kad je shvaćamo preozbiljno, često ispadamo smiješni.

Kakvi su vam sljedeći planovi nakon Rijeke, u kazalištu, na filmu?

– Nadam se da će nakon premijere uslijediti odmor. A od rujna mi kreću snimanja.