Jedan rođendan. Troje odrasle djece svoju majku slavljenicu uzima zdravo za gotovo, vrijeđaju je i onda kad misle da joj daju komplimente, proglašavaju je dementnom jer je za tortu posudila smeđi šećer od susjede (a već je imala bijeli u stanu), prekidaju je kad pokuša objasniti da joj je za tortu (po receptu) trebao baš smeđi. Djeca ništa u maminom prostoru ne tretiraju s poštovanjem (»Kakva ti je to stara i masna kuhinja, to bi sve trebalo baciti i kupiti novo«). Ona je tu dekadama kao »uslužna djelatnost«, navikla da im kuha i sprema (u vrlo čistoj kuhinji), a na njihove prigovore da ne kuha dovoljno savršeno, niti po najnovijim dijetama zdrave prehrane, a nije ni odjevena po posljednjoj modi, mama Mila ostaje stoički mirna i kooperativna. Gutanje prezrivih komentara čini je, međutim, sve nujnijom. Tamnijom. Usamljenijom. Odrasla djeca u svojoj mami (čak i za rođendan) vide i potencijalni teret: upozoravaju je da će završiti u domu za umirovljenike čim se više ne bude mogla brinuti za sebe, jer oni stvarno »nemaju snage« brinuti se za nju. Ne sjećaju je se prilikom razgovora o obiteljskim ljetovanjima, a nisu zadovoljni ni time kako je nosila teret brige za svog pokojnog supruga, njihovog oca. Lavinu grubosti koja pada po emocionalnom tijelu lika po imenu Mila zajednički je napisao glumački ansambl (Maja Izetbegović, Boris Ler, Tatjana Šojić, Ana Kraljević, Davor Golubović i Sabit Sejdinović), uz pomoć dramaturginje Emine Omerović i same redateljice Selme Spahić.

Glumačka kritika »malih« okrutnosti

Mamu igra briljantna sarajevska glumica Tatjana Šojić, otvorenog i emocionalno prebogatog lica, blago hrapavog glasa i ogromne fizičke energije. Ne pamtim glumicu ovih prostora koja ima do te mjere osviješteno »poetsko tijelo« kao Šojić. Nakon što je djeca po završetku rođendanskog deserta spreme u postelju i proglase otpisanim slučajem staračke nemoći, njezino polako uspravljanje – preodijevanje – i divlji, ali nimalo razmetljivi, gotovo meditativno pobunjenički ples – na kuhinjskom stolu spadaju u antologijske trenutke aktualnog teatra. Odjednom vidimo ličnost koja čuje čak i najsuvremeniju glazbu i odgovara veoma precizno i originalno na njezin plesni ritam (autor glazbe: Draško Adžić). Zatim Mila bira ljubavnika, podstanara Alija (Davor Golubović), s kojim polako gradi zajednički jezik velike međusobne usredotočenosti: netremičnih pogleda, pokreta i dodira. Iako je razlika među likovima Mile i Alija četrdesetak godina, ništa u njezinom izričaju ne odaje umor, starost, konvencionalnost, emocionalnu potrošenost. Naprotiv, njihova je veza ravnopravna.

ALMIN ZRNO/KAZALIŠTE ULYSSES

Tu se na pozornicu (nalik ringu) ponovo vraća skupina Miline djece: Maja Izetbegović odlično igra samoživost i agresiju kćeri Jasminke (medicinske sestre bez imalo empatije za bližnje), Boris Ler s gardom prezira prema svemu što nije najluksuznije utjelovljuje Milinog sina Sanjina: austrijskog gastarbajtera koji misli da se sve može kupiti i da je novac jedina mjera svih stvari, dok Sabit Sejdinović duhovito utjelovljuje Mešu: priučenog vozača, naivnog i neobrazovanog, čija je supruga dobrostiva, ali i potpuno izgubljena studentica koju s pravom mjerom dječje naivnosti igra Ana Kraljević. Djeca napadaju mamu i Alija svim mogućim uvredama, kao Furije, na kraju šakama i seoskim vilama.

Strah od nesputanosti

U grotesknoj sceni rastuće okrutnosti, obitelj u stilu podivljalih kriminalaca ubija Alija ponovo i ponovo, no on mirno ustaje i sve krvaviji vraća se stajati uz glumicu Tatjanu Šojić. Ponos ovog para zato što ne dopušta da ih rastavi razularena gomila licemjera osobito je potresan (tim više jer Milin sin Meša također ima vezu s dvadeset godina mlađom ženom i pritom urla na mamu da se »ponizuje vezom« s mlađim muškarcem od sebe). Sada dolazi do najzanimljivijeg obrata u izvedbi: nakon što likovi djece doista zatuku lik Alija, lik Mile ne vraća se u svoje staro, ropsko tijelo. Finale predstave je njezino plesno koreografirano skakanje na trampolinu (ponovo ističem fantastičnu fizičku, plesnu ekspresivnost glumice Tatjane Šojić), što je djelovalo istovremeno trijumfalno i tužno, kao svjedočanstvo o punoj snazi ljudske slobode koju si tolike žene nikad neće izboriti. Ali čovjeku bude drago da bar jedna neustrašiva heroina nije podlegla nasilju svoje »dobronamjerne«, koliko i ekstremno primitivne obitelji. I nije im povjerovala oko čitave hrpe »konvencija« koje joj nameću. Umjesto toga, lik Mile objasni okupljenima zašto voli ljubičastu boju: zato što je jednom, dok su još bili mali, odšetala od njih. Hodala je i hodala, satima, bez zaustavljanja i okretanja, sve dok nije došla do ljubičastog polja, u kojem se morala suočiti s pitanjem može li zbilja troje djece izložiti maminom nestanku. Tamo i tada odlučila se vratiti. Ali sad kad su svo troje odrasli, objašnjava im, a da pritom o njoj i dalje ne znaju gotovo ništa, jer ih mama kao osoba nikada nije zanimala, vrijeme je da je puste na miru.

ALMIN ZRNO/KAZALIŠTE ULYSSES

Obitelj kao policija

Predstava »Ljubičasto« bavi se obiteljskom grupom koja može djelovati nemilosrdno opresivno: svatko svakome smije zadati bol, narugati se, siktati i ujedati. U takvim obiteljima nasilje se tretira kao bliskost, iako je u pitanju sustavno međusobno povređivanje. Redateljica Selma Spahić izvrsno hvata točku u kojoj kavez zajedničkog robijanja ipak može puknuti, a to nije samo kroz osobni užitak lika majke (iako eros ima svoju težinu i snagu), nego je važna i Milina sposobnost da se iznutra odmakne od ponižavajućih etiketa koje joj lijepe ostali članovi obitelji. Majka u ovoj predstavi nije »osuđena« na zlostavljanje od svoje djece. Nije ni »odgovorna« za to kakvi su odrasli ljudi postali: oni su već dugo punoljetna bića koja donose gomile vlastitih izbora. I upravo je to znanje oslobađa: obitelj koja nije izgradila prijateljske spone, nego samo one zlostavljačke, svakako ne zaslužuje da je smatramo svetinjom. Sarajevska predstava zagovara pravo svake osobe da ima obitelj u kojoj postoji međusobno poštovanje. Izvrsna glumačka ekipa i režija Selme Spahić koja ritmički veoma spretno kapitalizira »pokazani« i »skriveni« prostor, mimikrirani i otvoreni linč, kao zone međusobno odijeljene pokretnim zavjesama, svakako su razlog zašto je brijunska publika ispratila predstavu ovacijama. Projekt RUTA (Regionalna unija teatara) svakako je vrijedan trajanja na brijunskoj sceni. Sa svoje strane, rekla bih da predstava »Ljubičasto« diže visoki val otpora, u kojem se pokazuje da integritet jedne osobe može preživjeti čak i nevjerojatno uporne falange »malog«, ali zato kontinuirano bešćutnog obiteljskog zlostavljanja.

I