BRIJUNI – Dramski teatar Skoplje ostvario je brijunsko gostovanje s predstavom »Gideonov čvor« Johnne Adams u sklopu RUTE (Regionalne unije teatara), u režiji Dragane Miloševski-Popov.

Komunikacija nastavnika i roditelja školaraca bolna je točka za obje strane, jer se »slika djeteta« koju imaju roditelji i ona koju grade nastavnici mahom ne podudara.

Strogi roditelji tipično neće imati prilike vidjeti mnogo toga što vide tolerantniji školski vršnjaci i nastavnici, a moguće je i da teret rigidnosti pred kojim se mlada osoba skriva bude na školskom terenu.

U drami »Gideonov čvor« Johnne Adams iz 2012. godine majka dječaka Gideona i njegova učiteljica susreću se neposredno nakon dječakova samoubojstva, prije pogreba, u točki u kojoj majka pokušava saznati što je njezino dijete gurnulo prema suicidu (tragedija se dogodila po njegovu povratku iz škole).

Nastavnica sluti da razlozi nisu tako jednostavni kako bi to voljela majka. Razgovor učiteljice Clark i majke Fell najprije otkriva koliko različite predodžbe dječaka imaju kad govore o njemu, a zatim i koliko se razlikuju kad govore o tome što je to »uzemiravajući tekst«.

Za gospođu Fell, dječakovu majku i po zanimanju sveučilišnu profesoricu, brutalni jezik koji njezin sin koristi pišući školsku zadaću, a u kojoj opisuje kako bi zaklao profesore i onda pjevao nad njihovim leševima, zapravo je čista poezija, veoma bliska srednjovjekovnim herojskim poemama.

Za mladu učiteljicu razredne nastave, jezik masakra iz zadaćnice izravna je prijetnja školi, sigurnosti učenika i nastavnika, kao i simptom djetetove »poremećenosti«.

Obje žene pretjeruju na svoj način: majka diveći se surovosti slika koje je izabrao njezin sin (ona to naziva literarnim talentom i hrabrošću u rangu De Sadea), a učiteljica uopće ne hvata frekvenciju pobune u dječakovom tekstu, tretirajući ga kao »dokaz« da je dijete potrebno udaljiti s nastave i signalizirajući da s njim nešto »nije u redu«. I dok je nastavnica blago paranoična, majka idealizira jezik agresije.

Prepoznavanje dječje boli

Obje žene su djelomično i u pravu. Majka opravdano zamjera učiteljici guranje njezina sina u kutiju razrednog čudaka, kao i učiteljičin nedostatak umjetničkog obrazovanja.

Učiteljica, pak, ima razloga za zabrinutost kad čita zadaćnicu u kojoj se trijumfalno opisuju silovanja i klanja: u ovom američkom komadu vidi se tipičan stav američke edukacije, u kojem je vrlo često žrtva zlostavljanja označena kao »problematično dijete«.

Likovi učiteljice Clark i majke Fell / DRAMSKI TEATAR SKOPLJE

Ali problem je što ni jedna ni druga protagonistica drame ne znaju kako se nositi s usamljenim dječakom uoči njegova samoubojstva.

Majku Fell u predstavi iz Skoplja sugestivno igra Biljana Dragičević-Projkovska, dok je nastavnicu Clark utjelovila mnogo konvencionalnija i potisnutija Anja Mitić. Režija Dragane Miloševski-Popove ne vidi odnos dviju protagonistica kao ravnopravan, već mnogo jačom smatra ulogu majke, koju i igra karizmatična glumica.

To je »skliski teren« tumačenja teksta čija autorica na mnogo načina signalizira da stradalog dječaka zapravo NITKO ne shvaća i ne prihvaća, premda i majka i nastavnica puno toga znaju o njemu i svaka s njim ima različito dubok emocionalni odnos.

Mlade nastavnice, međutim, u mom iskustvu, nisu samo stidljive i krajnje suzdržane u kontaktu s roditeljima. U našem društvu upravo su mlade nastavnice hrabrije, otvorenije i kreativnije u radu s djecom, dakle ne bi ih mogla »pojesti za doručak« jedna arogantna sveučilišna profesorica (ma koliko jaku optužnicu pripremila).

I u američkom dramskom tekstu jasno je da učiteljica zna prijelomnu istinu o dječaku (on je upravo sebi i drugima otkrio da je gay), koju majka ne zna, dakle zapravo je učiteljica osoba kojoj dječak više vjeruje. Kad ga ona odstrani s nastave i »kriminalizira« njegovu poetsku ispovijed, dječak se osjeća iznevjereno, a nema dovoljno povjerenja u mamu da joj ispriča što se upravo dogodilo.

Glumica Anja Mitić u roli nastavnice ničim ne odaje da je potresena smrću djeteta iz svog razreda (s druge strane, ozbiljno je uzdrmana terminalnom bolešću svoje mačke), što mi se glumački ne čini realno. Puno surađujem s nastavnicima kroz radionice čitanja i nikada nisam srela nastavnicu u čijem se razredu dogodilo nešto tragično, a koja time nije bila stubokom uzdrmana, pogotovo u prvom periodu katastrofe.

I sama dramatičarka pokazuje da su obje žene koje se susreću na školskim konzultacijama »izvan sebe«, kao i da su korijeni tragedije pravi čvor (odatle naslov komada). Početak rješavanja dječakova »alarma« ili razloga za autodestruktivno ponašanje nažalost ozbiljno počinje tek nakon što je počinio samoubojstvo.

Da su mama i razrednica samo par dana ranije sjele za stol i počele razgovarati, možda bi Gideon još uvijek bio živ.

Utoliko drama apelira za »necenzuriranu« komunikaciju o djeci svih instanci koje su za tu mladost i odgovorne. Zato je ovu dramu »posljednjeg suda« promašeno uprizoriti kao salonsku igru, sa scenografijom klasične školske učionice (pano s dječjim crtežima i gužva školskih klupa).

Previše doslovna scenografija potire intenzitet emocionalnog prostora u kojem se odvija drama.

Pružene ruke

Publika ovom dramom neće biti površno zabavljena ni utješena, u čemu i jest njezin umjetnički značaj: nema jednostavnih odgovora na suicid. Krivnja i žalost koju (paralelno) osjećaju i majka i učiteljica također neće magično nestati tijekom njihova razgovora.

Pa ipak, sadržaj samo tog jednog bespoštedno otvorenog dijaloga već je toliko bogat (za obje žene), da nakon njega neće biti iste. Adams je napisala tekst grčke tragičnosti, kojim zajednica na temi najgoreg gubitka uči kako više mariti za one ranjive. To su nedvojbeno djeca i to ne ona koja lako nauče igre konvencionalnog ponašanja, nego ona izvanserijska.

U svojoj knjizi »Samoubojstvo darovite djece i adolescenata« (2013.) psihologinja Tracy L. Cross pokazuje kako darovita djeca u školskom sustavu tipično stradaju od stigme »prevelike različitosti«, zbog čega su na brojne načine kažnjavana i izolirana unutar razrednih grupa. O tome se sve više govori od sredine osamdesetih godina do danas, ali još uvijek s nedovoljno empatije prema ostraciranima, niti sa stabilnim granicama institucija prema nasilju kroz koje prolaze daroviti.

»Gideonov čvor« u izvedbi Dramskog teatra Skoplje možda je mogao biti glumački ujednačenija predstava (pred glumicom Anjom Mitić tek leži napor upoznavanja unutarnjeg »požarišta« nastavnice koju igra), ali predstava definitivno hrabro otvara čitav niz prijelomno važnih pitanja o djeci koja nemaju saveznika ni u obiteljskom ni u školskom kontekstu.

To, naravno, nisu samo darovita djeca, nego i sva ona koja se opiru velikom i tvrdom ravnalu društvenog konformizma.

Važno je da drama Johnne Adams doista inzistira na tome da ne postoje »dječje« i »odrasle« teme kad je u pitanju ljudsko stradanje, odnosno pokazuje da životi propadaju tamo gdje tih intergeneracijskih mostova nema.