Grand Prix, nagrada za najbolju režiju 79. Filmskog festivala u Cannesu pripala je ruskom redatelju Andreju Zvjagincevu za film »Minotaur« koji svoju hrvatsku premijeru ima ovih dana, u natjecateljskom programu filmskog festivala Cinehill.

Zvjagincev je već bio gost ovog festivala 2014. godine, kada se još odvijao pod imenom Motovunski filmski festival, gdje mu je tom prilikom uručena nagrada »Maverick«.

Za svoj prvi film »Povratak« Zvjagincev je nagrađen Zlatnim lavom na venecijanskoj Mostri, četiri je puta nagrađivan na festivalu u Cannesu, iako mu još uvijek fali glavna nagrada i dva puta je nominiran za Oscar u kategoriji za najbolji strani film.

Prije devet godina Zvjagincev je počeo raditi na remakeu filma »Nevjerna žena« Claudea Chabrola iz 1969., što je prekinuo koronavirus.

Nakon što je bio cijepljen ruskim cjepivom Sputnik, imao je tako snažnu reakciju da je završio 40 dana u komi, nakon koje se probudio potpuno paraliziran.

Nakon jednogodišnje rehabilitacije u Njemačkoj, 2023. otišao je u egzil u Francusku budući da je u međuvremenu započeo rat u Ukrajini, te se on više nije želio vratiti u Rusiju.

»Minotaur« je ostao baziran na filmu »Nevjerna žena«, no Zvjagincev je u njemu našao mjesto za sasvim novu komponentu, pa je u Chabrolovu priču o preljubu vješto ukomponirao rusku nesnosnu zbilju uvjetovanu ratom u Ukrajini.

Time je »Minotaur« ne samo izvanredan triler već i politička drama koja vrlo otvoreno kritizira rusko ratovanje u Ukrajini.

Radnja je smještena u današnju Rusiju, a glavni protagonist filma Gleb, uspješan i bogat direktor kompanije, počinje shvaćati da njegov privatni i poslovni život sve više izmiču kontroli.

Minotaur je Minotaur

Što vas je motiviralo za odluku da napravite remake filma »Nevjerna žena«?

– Iako sam, naravno, od početka namjeravao priču smjestiti u ruski kontekst to je isprva trebao biti sasvim drukčiji film jer sam ga planirao napraviti mnogo prije nego je započeo rat. Ono što me oduševilo u Chabrolovoj filmskoj naraciji je to da glavni protagonist od prve sekvence počinje sumnjati da ga supruga vara i nakon toga on je prati i promatra vrlo dugi vremenski period prije nego se dogodi ubojstvo. Nakon toga on opet promatra suprugu dok je ona zabrinuta i uznemirena jer je njezin ljubavnik nestao. Za mene je film prvenstveno umjetnost opservacije.

To je umjetnost promatranja krajolika, ljudi i njihovih međusobnih odnosa, tako da je radnja ove priče za mene vrlo bliska onome što smatram suštinom filma. I još jedna stvar.

Netom nakon ubojstva odvija se vrlo duga scena u kojoj gledamo samo ono što protagonist radi, bez ikakvih dijaloga. Čitava scena u kojoj se on rješava mrtvog tijela i pokušava izbrisati sve tragove svoje prisutnosti u stanu žrtve. Mislim da ta scena traje dvadesetak minuta, što je vrlo dugo vrijeme, bez ikakve retorike i siguran sam da mnogi redatelji maštaju da snime takvu scenu, a kada sam shvatio da mi se pružila prilika da to snimim na taj način pomislio sam da je to fantastično.

Kako ste došli do naslova filma i tko je za vas Minotaur?

– Minotaur je Minotaur.

U filmu ne postoji nijedan lik za koga bismo mogli reći da je Minotaur.

Za mene naslov filma ne služi tome da njime dešifriram značenje filma, već, na neki način, ja ga koristim da promijenim pristup i točku gledišta onoga tko gleda film, da ga natjeram da razmišlja o tome kakvu vrstu metaforičke interpretacije može pročitati iz filmske forme.

Ja nikada neću reći što bi nešto trebalo značiti ili komentirati tuđe hipoteze, jer smatram da svaki gledatelj ima pravo na vlastitu interpretaciju.

Naslov postoji da bi gledatelja naveo na razmišljanje, a također mislim da je dobro naći takav naslov za film jer tako će svi ići na Wikipediju i naučiti nešto više o grčkoj mitologiji.

I kada se sva ova ratna strava završi, trebat će proći mnogo vremena prije nego se zaliječe sve rane – Andrej Zvjagincev / DENILAUR/WIKIPEDIJA

Situacija u Rusiji

Je li, primjerice, ona scena s dvama korumpiranim policajcima potpuno izmišljena ili je možda temeljena na eventualno stvarnoj anegdoti?

– Iako je dijalog sam po sebi izmišljen, on je ipak 100 posto autentičan i u skladu s onim što se događa u Rusiji. Mi nismo bazirali tu scenu na nekom konkretnom primjeru već smo se jednostavno služili logikom, poznavajući kako u Rusiji funkcionira pravosudni sustav i korupcija.

Mi znamo da su iskonstruirane afere, kako bi se riješilo neželjenih protivnika, potpuno normalna stvar u Rusiji, a nakon toga, naravno, potpuno je moguće i vrlo je lako izbjeći suočenje s pravdom, važno je samo imati dobre veze.

Je li zato ruski bogataš u filmu oličenje svega negativnog u današnjem ruskom društvu?

– Ja to ustvari ne bih generalizirao na taj način i zaista ne razmišljam na takav način kada stvaram svoje likove.

Primjerice Gleb, on je bogat, ali ne zato što preko njega želim prikazati negativnost bogataša; on je bogat jer, na taj način, ima moć i postaje odgovoran za mnoge ljude i mnoge živote. Da je netko nebitan, kao fotograf, ljubavnik njegove supruge, on ne bi nikada bio pozvan u gradonačelnikov ured i od njega se ne bi zahtijevalo da sastavi listu.

Stoga, bogataš mi je trebao kao čovjek koji ima novac i moć, kako bi bio suočen s tom etičkom odlukom, a ne samo kao prikaz tog aspekta društva na vrlo generalizirani i metaforički način.

Kraj filma je tjeskoban i zastrašujući. Kakve će posljedice, prema vašem mišljenju, ovaj rat ostaviti na rusko društvo u cijelosti?

– Mislim da se užasna trauma već osjeća u Rusiji. Kakve će biti krajnje posljedice, ne znam, ja nisam znanstvenik, ali naravno demografi bi vam sigurno rekli da je muški dio populacije vrlo snažno pogođen.

Mnogi su ostali teški invalidi, a drugi su poginuli. Broj usamljenih žena se intenzivno povećao, ostale su majke koje moraju same podizati svoju djecu itd.

Naravno da to utječe na cijelo društvo, a motiviranost da se vidi bolja budućnost i da se vjeruje u tu budućnost nije velika.

To je vrlo bolna situacija koju je vrlo teško riješiti i mislim da i kada se sva ova ratna strava završi, trebat će proći mnogo vremena prije nego se zaliječe sve rane.

Imigracija kruh sa sedam kora

Prošlo je devet godina od vašeg prethodnog filma u kojima se mnogo toga dogodilo i u svijetu i u vašem privatnom životu. Na koji način vas je sve to promijenilo i kao čovjeka i kao umjetnika?

– Dakle, vi ste vidjeli film, pa možda vi imate bolju ideju o tome kako sam se ja promijenio. Zaista se mnogo toga dogodilo u zadnjih devet godina, ali ja stvarno ne mislim da sam sposoban komentirati na koji se način to integriralo u moj umjetnički izraz ili moju percepciju, jer ja sam unutar tog procesa.

Mislim da vi, kao promatrač, imate mnogo bolji uvid u sve to i ja vam zbog toga zavidim, jer ja nemam mogućnost da kao vi samo pogledam film »Minotaur«. Ja sam dio svega toga i ne vidim isti krajnji rezultat kao i vi.

Kako se snalazite izvan Rusije, osjećate li olakšanje što niste tamo?

– Nažalost moram upotrijebiti klišej i reći da je imigracija kruh sa sedam kora. U Francuskoj, gdje sada živim, sve može biti prekrasno, ali ništa nije moje.

Sve je drukčije, jezik, birokracija, način života, na sve se moram privikavati i sve moram učiti iz početka. Mi sada sjedimo na ovom lijepom mjestu, vjetrić pirka i sunce sija, ali sve to ne može izbrisati činjenicu da su meni oduzeti korijeni, da sam izgubio svoj jezik i svoju zemlju. Osjećam se kao biljka koju se presadilo na novo mjesto i pretpostavlja se da ona sada mora biti sretna u novoj okolini, no to je teško.

Ja sam ovdje već pet godina, no ja se još uvijek osjećam kao gost. Cijelo vrijeme se ispričavam i pitam za dopuštenje ako nešto želim učiniti. Moj jedini cilj je snimati filmove, jer kada to radim, više ne mislim gdje se nalazim.

Pod kojim biste se okolnostima eventualno vratili u Rusiju?

– To je stvarno teško reći jer čak ako i zamislimo najbolji mogući scenarij da se stvari drastično promijene, bojim se da je horor koji je započeo 24. veljače 2022. pokrenuo proces koji se neće brzo i jednostavno završiti. Želim reći da se stvari ne mogu promijeniti tek tako, preko noći i sigurno će trebati proći dugo vrijeme prije nego se nešto doista ozbiljno promijeni, pa se stoga pripremam da budem ovdje još mnogo, mnogo vremena. U Knjizi o Jobu je zapisano da je vlast dana u ruke nedostojnih, a ja mislim da je vrlo teško da će vlast ikada biti u pravim rukama kako bi se situacija zaista mogla promijeniti na bolje.