Organizacija Iagulli-Raimondi već je više puta organizirala izvedbe jednog posebnog kazališnog formata koji nazivaju Opera Shot! Ovoga puta radilo se o Mozartovom djelu »Cosi fan tutte«, komičnoj operi u kojoj se skladatelj i libretist šale s »vjernošću« žena u odnosu na svoje muškarce. Dva para, Fiordiligi i Ferrando te Dorabella i Guglielmo (ili obrnuto), zbog jedne oklade prolaze niz kušnji svoje vjernosti, a sve pod budnim okom starog Don Alfonsa i njegove Despine. Radnja opere, koja u originalu traje više sati, i sama je prilično složena pa je sasvim razumljivo da postoji potreba za manjim formatom koji će ovo djelo na prihvatljiv način približiti manje upućenim ljubiteljima opere i klasične glazbe.

Stefano Iagulli i Elisabetta Raimondi Lucchetti pristupili su navedenom zadatku prilično studiozno, priredivši u suštini dramski komad za 2 osobe s nizom transformacija i osobnih intervencija, što je i nužno s obzirom na broj izvođača. Nekoliko inserata unaprijed smirene glazbe repetirajućeg instrumentalnog karaktera pojavljuje se u predstavi prije svega stvarajući emotivnu atmosferu važnu za razumijevanje radnje. U predstavi koja traje 90 minuta mogli smo svjedočiti doista uvježbanoj dramskoj igri dvojca koji se očito dobro poznaje i iza sebe ima niz odrađenih projekata.

Svečana dvorana Zajednice Talijana Rijeka bila je domaćin izvedbe, a nazočio je i pristojan broj osoba u publici koji je simpatične izvođače nagradio korektnim pljeskom. Za glazbeni dio pobrinula se sopranistica Lorena Krstić koja je, u točno određenim trenucima radnje, izvela tri arije, od kojih je jedna bila tenorska, i to također na unaprijed snimljenu klavirsku pratnju.

Kako smo saznali prije izvedbe, istoga dana je predstava već izvedena za riječke srednjoškolce koji su dobro reagirali. I doista, svjedočili smo kvalitetnoj izvedbi u svim segmentima.

Ono, međutim, što otvara prostor za raspravu je sam format koji koristi operno djelo kao temelj, a onda ga pretvara u suštu suprotnost operi – dramski komad s pokojim glazbenim brojem izvedenim uz snimku. Svima koji na predstavu dolaze jasno je da ne mogu očekivati izvornu izvedbu, ali adaptacije opera za komorne ansamble već postoje, i najava »Cosi fan tutte« budi u publici određena očekivanja koja su, valja priznati, ostala neispunjena unatoč kvaliteti umjetnika. Također, nije sasvim jasno čini li se operi kao formatu usluga time što je se pretvara u dramski komad u kojem glazba zauzima posljednje mjesto (da glazbe nije bilo predstava bi i dalje funkcionirala) ili se postiže upravo suprotno: potvrđuju stereotipi koji već postoje, posebno kod mladih.

Slijedom toga, unatoč spomenutoj kvaliteti, svakako se preporučuje posvetiti dužnu pažnju operi kao djelu i Mozartovoj glazbi, ako se već naziv i ideja kao takvi koriste. To se najbolje može postići odabirom kvalitetnih pjevača (što je ovoga puta bilo tako) i većeg broja ulomaka uz živu izvedbu barem uz klavirsku pratnju. Na taj način učinak koji se opisano želi postići, može i biti ostvaren.

Iako je izvedba bila na tečnom i brzom talijanskom jeziku, titlovi na hrvatskom i engleskom većim dijelom su omogućavali neometano praćenje radnje u svim aspektima pa je sama izvedba zapravo protekla u trenu.