Iznenadnom smrću Branka Sušca (1948. – 2026.) svega nekoliko dana prije službenog početka PUF-a, međunarodnog festivala eksperimentalnog teatra čiji je selektor i umjetnički ravnatelj Sušac bio punih trideset godina, PUF ipak nije ostao na vjetrometini domaćih institucija.

Program koji je njegov kormilar složio tik prije odlaska s festivalskog broda ipak je u cijelosti izveden, a velik dio predstava posvetio mu je svoju izvedbu ili na neki drugi način svečano iskazao podršku i zahvalnost festivalskom projektu. I dok čekamo institucionalni rasplet budućnosti ovog iznimno važnog festivala nezavisnog i neverbalnog teatra smještenog u Istri, recimo da ću kao najupečatljiviju figuru ovogodišnjih izvedbi pamtiti podignutu, drhtavu ruku Roberta Francisztyja koji se na kraju svog performansa »Fleischmaschine: Zero« (odigranog na pulskoj tržnici) obratio Branku najprije zahvalom na svoj empatiji koju mu je stariji umjetnik pružio u godini gubitka performerove majke, a zatim se obraćanje Branku nastavilo i nijemim – dugotrajnim – pozdravom podignute ruke. Titrava »zastava« Francisztyjeva otvorenog dlana nekako je u sebe obuhvatila ogromno poštovanje koje su svi okupljeni također osjećali upravo prema ljudskosti Branka Sušca, inače poznatog i kao osnivača teatra Dr. Inat te voditelja inatovaca osobitom pedagogijom političke nezavisnosti i estetičke eksperimentalnosti.

I performans koji je Franciszty izveo – sarkastično samljevši pileće meso na jednom kraju stola, a zatim se nahranivši laticama ruža koje je progutao na drugom kraju stola – također se može tumačiti kao kritika ljudskog licemjerja oko hrane, shvaćene kao temelj naše kompletne društvenosti. Kroz sve godine svog postojanja PUF je njegovao osobito živi interes za performersku scenu, tako da nije čudo da mu je ona u trenutku posljednjih ispraćaja odgovorila velikim intenzitetom međusobnog prepoznavanja i emocionalnog oproštaja.

Derviši i divovi

Na pulskom Trgu kralja Tomislava vidjeli smo i derviški ples bez sufijskih vrtnji u izvedbi istarskih i njemačkih derviša, porijeklom s Kosova, s time da nigdje u programskim materijalima nije specificirano kojem točno redu pripadaju, a osobi koja se ne razumije u mističke redove islama dosta je teško na osnovi molitvenog ponašanja zaključiti koji smo ogranak derviških škola susreli. Kola i druge kružne plesove pratila je grupa glazbenika, a muški sastav izvođača uključivao je i dječaka od četiri-pet godina. Inače mnogi su redovi derviša (Bektashi i Mevlevi egzemplarno) u svoje ritualne prakse uključili i žene, što ovdje nije bio slučaj. Publika je smatrala da su u pitanju derviši s Pehlina (Rijeka), ali tekst njihova glavnog govornika spominjao je heterogenu grupu sufija, sastavljenu iz različitih hrvatskih i njemačkih tekija. Vrlo jednostavne odore, tenisice za plesne korake u kolu i tekst o bratstvu među ljudima te slavljenju boga blagošću i dobrotom svakako je na pulskom trgu okupio velik broj promatrača. Kao i u mnogim drugim predstavama ovogodišnjeg PUF-a, naglasak je stavljen na potrebu ritualnog zacjeljivanja mržnjama izranjavanog, izmučenog svijeta.

I Sheilla Ferrer koja je na PUF-u gostovala predstavom »Nada« u španjolskoj produkciji, oblikovanoj u suradnji s vizualnim umjetnikom i redateljem Christianom Weidmannom, govorila je o tome do koje joj je mjere umjetnost nakon rata u Ukrajini spasila i spašava život. Zračna umjetnica pleše na zidu koji iscrtava put bijega iz Ukrajine do sigurnosti u Španjolskoj, usput doživljavajući i pomoć različitih imaginarnih figura u teatru sjena, među kojima je i jedan div. Ferrer također pripovijeda o potrebi da svjedoči o životima nevidljivih građana, »zanatlija, a ne umjetnika«, onih koji u rukama eventualno drže »rukotvorine, a ne umjetnička djela«, jer žive u siromaštvu ili ratom poharanim područjima. Ova lirska zračna predstava, odigrana na zidu hotela Amfiteatar (u neposrednoj blizini Arene), otvorila je i problem svjedočenja nasilju. Je li dokumentarnost »dovoljna«? Ili tek kad uđemo u područje snova i najosobnijih emocionalnih krajolika zbilja dijelimo s drugima iskustvo rata, egzila, gubitka najbližih.

Amazonka i Mandragora

Na pulskoj tržnici imali smo prilike vidjeti i talijanski Teatro dei Venti, akrobatsku skupinu na štulama, koja je za svoj predložak odabrala mitski susret Pentesileje, kraljice Amazonki, i grčkog superjunaka Ahileja. Suprotno antičkoj predaji, ova Pentesileja daje sve od sebe da osvoji Ahileja, dok je on prezirno odbija. Iz osvete, ratnica ga na kraju pogubi. Razne povijesno zabilježene verzije istog mita uglavnom uključuju Ahilejevo zaljubljivanje u Pentesileju u trenutku kad je smrtno porazi na bojnom polju: ona se bori u muškom ruhu, na strani Trojanaca. Kad joj Ahilej skine štit s lica i shvati da je upravo porazio prelijepu ženu, istog trena čini sve da je spasi, zaneseno govoreći o njezinoj hrabrosti i ljepoti, ali prekasno je: Amazonka umire na Ahilejevim rukama. Pomaknuti priču prema ženskoj osveti zbog muškog odbijanja čini mi se bitno konzervativnijim pristupom od originala, iako je ples na štulama i kostimografija ovih junaka veoma atraktivna. Ali igrati androginog Ahileja, protagonista zaljubljenog u svog prijatelja Patrokla, kao macho muškarčinu koji višekratno »pljuje« na ženu – to je već duboki nesporazum sa slavnim antičkim likom. A i s Pentesilejom: Amazonka nije ubila svog protivnika, već je prema njemu osjetila (veli mit) isto divljenje kao i on prema njoj: divljenje koje se temelji na ravnopravnosti ženske i muške snage.

Umjetnička organizacija 21:21 iz Zagreba i njihova predstava »Mandragora« u režiji i koreografiji Petre Hrašćanec pokušala je na sceni stvoriti pletivo mitske biljke koja povezuje izvođačice (Valentina Miloš, Ana Kljujev, Petra Hrašćanec) i bubnjara (Marco Quarantotto) u »ritual ujedinjenja« (kako predstavu opisuje programska knjižica). Pa iako je predstava nagrađena na PUF-u za »posebni doprinos«, moj je dojam da je riječ o dramaturški nedorađenom djelu čiji autori nisu razmišljali o tome da mandragora nije samo »magična« i delirijska, nego i otrovna biljka, a i ekološki ugrožena biljka, dakle simbolički donosi na scenu znatno veći skup značenja od čupavog korijena koje su »jahale vještice«. Čak ni ta vještičja dimenzija nije temeljito istražena. Na sceni su duge viseće niti tkanine o koje se plesačice zapliću i raspliću, uz povremene vriskove i pratnju dramatičnog bubnjarskog soliranja. Efektno, nadasve dekorativno… i prazno.

Mikrokaotični »Anno domini«

Ovogodišnji »Anno domini« u režiji brazilskog redatelja Daniela Passija u najmanju bih ruku nazvala zbunjenim. Možda zbog toga što je predstava naglo ispala posvećena opusu Branka Sušca (čija nas fotografija iz razdoblja vojnog roka dočekuje na ulazu), za čije pomnije proučavanje nije bilo vremena. Kako bilo da bilo, »Anno domini« odigran je u tunelima Zerostrasse, dakle na mjestu povijesnog muzeja, s kojim se novi izvedbeni narativ stalno borio. Passi je izabrao seriju citata iz Brankovih starih predstava, pojačanih figurama majčinstva i lutki, kao doista čestom preokupacijom Inatovih izvedbi. No, razina vidljivosti unutar predstave varirala je od slabe prema nikakvoj, ljudi su bauljali po tunelima i stalno se oprezno kretali po skliskom podu, jedva razabirući što spaja pojedine komadiće izvedbe i kakve veze ima jedna dionica s drugom, a izvođači – i sami u procesu emocionalne izmještenosti i žalovanja – nisu imali ni novih ideja ni snage da dublje rade na starim materijalima. Osim tog »zamora citata«, olujno nevrijeme koje je pulske tunele napunilo kišom (i srušilo jedno ogromno stablo ispred Arheološkog muzeja) dodatno je nadopisalo kaotičnu izvedbu vlastitim talambasima i tuševima vode. Čini se i da je početna tema kojom su se krenuli baviti (prije vijesti o smrti direktora festivala) bila vezana za status stranca i pitanje granica, ali onda je napuštena da bi se još jednom odala počast Branku. Razumijem zašto je došlo do posvete i do konfuzije, ali pravi hommage Inatovim klasicima možda ipak treba drukčije prirediti.

Društveni plesovi

Češka predstava »Svjetlo u tami« skupine Tantehorse bavila se parom ljubavnika koji uništavaju i obožavaju jedan drugoga, mahom koristeći jake svjetlosne kontraste i glamurozne kostime. Tema ljubavnog para koji niti može biti skupa niti se može rastati pretvorena je u dramaturgiju međusobnog mučenja, u kojem zapravo nema ni bliskosti ni povjerenja. Ali ples osvajanja i mučenja stalno se iznova resetira i počinje ispočetka, pod maskama ili bez njih. Ova strindbergovska tema postavljena je s premalo humora i previše zadrtim stavom da muški i ženski egoizam ne mogu ništa više od povređivati jedan drugoga.

Druga češka predstava, »Bal«, družine KTO, na razne se načine šalila plesnim repertoarom i ulogama koje nastaju oko pojedinih vrsta plesova (rock’n’ roll, twist, samba, valcer, polka, disco, jazz, velikih swing orkestara…). Neke su žene apsolutno samosvjesne, druge uvijek protestiraju jer ih nitko ne zove na ples, treće su stidljive ali odlično plešu itd. Ima muškaraca koji će plesati bilo s kime i onih koji bi se najradije sakrili ispod stola. »Bal« je stoga više revija ljudske želje da se prepusti plesu svim srcem, nasuprot kočnica koje nas uvjeravaju da nije pristojno pokazati toliko entuzijazma za neku glazbenu numeru. I upravo to je dirljivo u ovoj (također nagrađenoj) predstavi: impuls svih sudionika da uživaju u plesu, makar imaju dvije lijeve ili im nimalo ne odgovara partner s kojim su slučajno završili.

PUF-ovu Nagradu Kaplja (za mlade umjetnike) dobila je Nikolina Komljenović za predstavu »objekt u subjekt prelazi #kralježnica«, što je vrlo posvećeno istraživanje ekspresivnosti leđnih mišića same umjetnice, ali ponovo dramaturški slabo razrađen autorski teatar. Komljenović to nadoknađuje jakom performerskom karizmom, kao i potrebom da tijelo koristi kao živu skulpturu, čiji je torzo u stalnom previranju. Predstavi nedostaje razrade povezivanja prizora, kao i završne odluke da se uspne u zračnu akrobatiku tijela na svili, točnije na snopu plastičnih žica.

Ovacije publike i glavna nagrada

Glavnu nagradu festivala PUF dobila je korejska predstava »Je… žrtva paljenica« koreografkinje Jang Hye-Rim, višestruko nagrađivana i u Koreji i po europskim plesnim festivalima, u kojoj tradicionalni korejski »seungmu« ples postaje razmišljanje o rudarskim uvjetima suvremenog rada (posebno refleksija o težini stvaralaštva). Predstava kreće od ugljena kojim plesne umjetnice crtaju polukrugove oko svoje osi, držeći se za ruke, poput utega na istoj vagi. To se čini lako i harmonično. Ali što smo dublje u temi stvaranja ili kopanja rudače da bismo stigli do ugljena (umjetnice nose rudarske kacige s baterijskom lampom), to pokreti postaju oštriji, rotacije se obavljaju s naglim osloncem na koljena, tijela su u sve jačem grču i otporu. Odskoku, traženju i odbijanju ravnoteže. Ples koji započinje kao ritual sklada i crtanja crnim ugljenom na bijelom podu postepeno prerasta u neku vrstu solitarnog azijskog flamenca, s trganjem žica tradicionalnog žičanog instrumenta po imenu gayageum. No, to je upravo i glavna kvaliteta ove predstave: hipnotičke dionice smjenjuju se s nekom vrstom plesnog krika, dok tekst o naporu koji je potreban da ljudska ruka nauči vješto svirati muzički instrument svjedoči o nužnoj disciplini kod bilo kojeg kreativnog rada. Plesačice (Seo-yi Jang, Go-woon Lee, Soo-kyung Lee, Se-ryoung Choo) savršeno vladaju stupnjavanjem i plesne discipline i bolnih aspekata posvećenosti, baš kao i plesne pobune koja ide prema grču suvremenog plesa, a prisutnost triju predivnih drvenih instrumenata s kojima su u stalnom dijalogu predstavi poklanja stalni štih arhaičnog vremena zvuka. Pa ipak, tradicionalni se instrumenti ne sviraju samo na tradicionalan način. I ovdje je postavljeno pitanje kako spojiti drevno i aktualno, kakav je zvuk naše svakidašnjice. Odgovor je žestok, grubi zvuk, koji svako toliko prekida fluidnost plesa. Disciplina ima i svoje bolne grčeve, svoja urušavanja u anarhičnost, ali i povratak međusobnom usklađivanju. Rad je prikazan kao potpuna posvećenost.

Ritualnost kao ostavština

U svim je ovogodišnjim predstavama PUF-a naglašena potreba za ritualnim strukturama, kao i posezanje za mitskom simbolikom: od ruže koju je žvakao i gutao performer Robert Franciszty, preko derviškog pjevanja i plesanja, Pentesileje i Ahileja, socijalnih plesova čeških skupina pa sve do korejske meditativne studije samog umjetničkog rada. Čini se da je posljednja selekcija Branka Sušca ujedno i poruka njegovim nastavljačima: kazalište je u stanju okupiti i liječiti zajednicu, ritual je istovremeno tranzicija i transformacija, imajmo povjerenja u okupljeni krug gledatelja. Nemojmo odustati ni od ritualnosti samog festivala. Nadajmo se da je to poruka koju će čuti i istarska gradska i regionalna vlast. PUF zaslužuje posebnu zaštitu kao trajno kulturno dobro grada Pule.