Već je zbirka kratkih priča »Fafarikul« objavljena 2020. godine bila dovoljan razlog da Đurđica Čilić stekne čitatelje koji je vole. Potom je dvije godine kasnije objavljen »Novi kraj« to dodatno potvrdio proširivši krug onih koji cijene njezin pristup književnosti, a na istom je tom tragu i njezina treća knjiga »moćnih crtica«, zbirka »Vidimo se na papiru« koju je ovih dana objavio V. B. Z.

Način rada i pristupa književnom tekstu Đurđica Čilić nije promijenila, a to znači da promatra svijet oko sebe, odabire trenutke koji na nju ostave dojam te ih potom kroz najčešće kratke ili vrlo kratke epizode prenosi čitatelju koristeći u proznom načinu izražavanja puno lirskog zbog čega većina njezinih stvorenih priča ima elemente crtice, ponekad čak i pjesme u prozi. Naravno, polazište autorice u odabiru tema je ona sama i njezin život pa se čitatelj upoznaje s velikim dijelom njezinog malog svemira, ljudima koji čine njezin svijet, prošlošću i sadašnjošću, stavovima i idejama, željama i nadanjima, sreći i tuzi… Kako smo već navikli, Đurđica Čilić piše iskreno i bez ikakve emocionalne zadrške ili kočnice trudeći se prenijeti nam svoje osjećaje i argumentirati svoje stavove, a sukladno pravilima književnog oblika koji koristi na kraju tih njezinih osobnih putositnica često su efektni završeci, ponekad duhoviti, ponekad ironični, ponekad tužni i bolni…, ali nikad dosadni!

Lirski arhipelag emocija

U ponuđenom lirskom arhipelagu njezinih emocija podosta je tuge, nostalgije i čežnje, ali u konačnici prevladava pozitiva, blagost, nježnost, empatija i ljubav o čemu lijepo svjedoči sjajna priča »Desetka«, ali i moge druge čije je čitanje često ne samo primjer uživanja u književnosti, već te njezine štorijice od srca imaju i divan terapeutski učinak, smiruju, ponekad i usrećuju. Jer, iako, kako ona kaže »za neke tuge naprosto nema utjehe«, definitivno se i te i takve tuge lakše podnose uz njezinu prozu punu lirike.

Autorica piše o svemu pa je, primjerice, moguće svjedočiti rasponu osjećaja koji je obuzimaju kad usporedi sjećanja na studentske financijski skromne dane kad je uživala u kazališnim predstavama HNK-a Zagreb s trenucima kad se u istom tom prostoru igra kazališna predstava nastala na njezinim tekstovima. Pratimo tako i simpatične dogodovštine s bazena koji često posjećuje, na duhovit su način obrađeni njezini ili njoj bliskih joj ljudi susreti s nekim estradnjacima (Vinko Coce, Elio Pisak, Seid Memić Vajta) ili rokerima (Mile Kekin), progovoreno je i sjećanjima na djetinjstvo i voljene roditelje, ironično prikazan dio suvremene nacionalno nabrijane stvarnosti (izvrsna »Potres mozga«), progovoreno o nekim značajnim ženama povijesti, citirana divna pjesma »Ptice« njezinog prijatelja Drage, pohvaljeni svi koji imaju empatije i razumijevanja za druge pri čemu je zaista divan njezin običaj da kad joj netko pomogne ona ne kaže »Ima Boga«, već »Ima ljudi!«…

Književnost

»Književnost je ono što je mene naučilo da vidim svijet i ljude oko sebe, da stignem nešto zaustaviti prije nego ga proguta neprimjetni plamen prolaznosti«, piše Đurđica Čilić u crtici »Pisati Savsku«, a rečeno potvrđuje u svakom od osamdesetak u ovoj zbirci objavljenih tekstova svjedočeći još jednom kako na izniman i vrlo dojmljiv način svijet oko sebe pretvara u književnost darujući nam tako ljepotu i motivirajući nas da i sami takve ljepote tražimo i pamtimo. Prolaznosti usprkos.

O autorici

Rođena je 1975. godine u Livnu, a odrasla u Vitezu, u središnjoj Bosni. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završila je studij polonistike i kroatistike, a na istom je fakultetu doktorirala 2010. godine. Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu radi kao izvanredna profesorica na Katedri za poljski jezik i književnost. Autorica je više stručnih i znanstvenih radova o poljskoj književnosti 20. stoljeća te znanstvene studije iz 2020. »Tri lica autora: Mitosz, Rózewicz i Herbert«. Piše znanstvene i stručne radove o književnosti, prevodi suvremenu poljsku prozu i poeziju. Autorica je triju proznih knjiga: »Fafarikul« (2020.), »Novi kraj« (2022.) i »Vidimo se na papiru« (2026.).

Ljekovita knjiga

»Knjiga autobiografskih priča i zapisa Đurđice Čilić ‘Vidimo se na papiru’ vodi nas kroz isti prozni krajolik koji je autorica vrlo sugestivno opisala u svoje prethodne dvije knjige ‘Fafarikul’ i ‘Novi kraj’. To je vrlo intiman svijet, svijet njezine obitelji, nad kojom lebdi majčina nedavna smrt i očeva bolest, ali život se ne obazire na takve stvari, grabi dalje. Dok prati sina na studij u inozemstvo, autorica se prisjeća svog djetinjstva i studiranja, a kroz priču o ljetovanju kćeri u Karinu u tridesetak redova prelama se zadnjih tridesetak godina života na ovim prostorima. Sjećanja su vrlo živa, toliko da oblikuju život, ali, istovremeno, krhka i nepouzdana, jednako kao što su to i ljudske veze, oko kojih se autorica, usprkos svemu, svesrdno trudi. Naravno, to je i naš svijet, nesavršen, proturječan, često okrutan i uskogrudan, ali to nije razlog da se od njega odustane. Đurđica Čilić izvrsna je promatračica i slušateljica, ulazi u stražnja dvorišta, promatra svađu djece u samoposluzi, vidi napuštene životinje, čuje usputne razgovore i iz tih malih fragmenta kreira tekst koji nam je blizak i prepoznatljiv. Na jednom mjestu autorica kaže: ‘Imam već dosta godina. O ljudima znam da na agresiju najčešće odgovaraju – nasiljem, na blagost – toplinom.’ Ova knjiga pokazuje da se kroz svijet može ići s blagošću i razumijevanjem, da se može zagrliti čak i nasilnika koji napada dostavljača i tako ga smiriti; odvesti na hitnu pijane momke s Thompsonova koncerta koji baš ne vole druge i drukčije; nagovoriti mladog navijača koji mrzi pedere da prvi put u životu pročita knjigu, podijeliti svoj stan s majkom i kćeri iz Ukrajine… Zbog toga ona nije samo uzbudljiva i lijepa za čitanje, nego i ljekovita.«