U svijetu domaće produkcije rijetki su glumci koji sa sobom nose tako impresivan i raznolik međunarodni pedigre kao 56-godišnji Alan Blažević.

Gledatelji RTL-ove hit-serije »Divlje pčele« svakodnevno ga prate u ulozi Ante Vukasa, lika kojeg Alan ne pokušava opravdati, već ga nastoji živjeti unoseći u njega vlastitu vjernost, upornost i odanost.

No, iza markantnog lica negativca kojeg kumice na tržnici gledaju s mješavinom znatiželje i straha, krije se glumac svjetske karijere i najprestižnijeg obrazovanja.

Njegov put započeo je između Splita i Njemačke, a nakon kratkog koketiranja sa studijem prava u Münchenu, Alanov nemirni duh odvodi ga preko oceana.

Američki san gradio je doslovno svojim rukama radeći kao ličilac stanova, barmen i maneken kako bi financirao studij režije na UCLA-u te glume na kultnom The Lee Strasberg Theatre and Film Institute u Los Angelesu. Kasnije se usavršavao i na prestižnom Neighborhood Playhouseu u New Yorku, usvajajući »method acting« kod Sanforda Meisnera.

Blažević je jedan od rijetkih hrvatskih glumaca koji s jednakom lakoćom transformira svoju osobnost osim na hrvatskom i na nekoliko svjetskih jezika, što mu je otvorilo vrata globalnih produkcija.

Njegova biografija bilježi suradnje s glumačkim velikanima poput Anthonyja Hopkinsa, Garyja Oldmana i Keanua Reevesa u Coppolinu »Draculi«, ulogu u produkciji Luca Bessona »American Renegades«, te glavnu ulogu u popularnom rusko-ukrajinskom serijalu »The Sniffer«.

No, to nije sve, jer osim glumom i pisanjem scenarija, bavio se i manekenstvom, pa ga se mnogi sejćaju i kao lice u legendarnoj reklami za Old Spiceu koja je bila prikazana i na finalu Super Bowla 2013. godine.

Osim pred kamerama, Alan je ostvaren i iza njih. Kao dugogodišnji »ghost writer« u Hollywoodu je brusio vještinu pisanja, a 2005. godine nagrađen je prestižnim njemačkim priznanjem za najbolji scenarij godine (Deutscher Drehbuch-Förderpreis). Dobitnik je i nagrade »Večernjakova domovnica« za najpopularnijeg hrvatskog glumca u inozemstvu.

Ipak, nakon jedanaest godina New Yorka i europskih metropola poput Pariza, srce ga je vratilo korijenima.

Danas, sa suprugom Elicom, glazbenom umjetnicom, a s kojom ove godine obilježava i dvadeset godina braka, mir pronalazi u svom utočištu u Stobreču.

Za Alana Blaževića moglo bi se reći da je nepopravljiv romantičar koji inspiraciju crpi iz svakodnevice, nastojeći u svakom odnosu, pa i onom najtežem, pronaći dozu humora i ljubavi.

VJERAN, UPORAN, ODAN

U »Divljim pčelama« glumite negativca Antu Vukasa, kako se osobno nosite s tom ulogom, je li vam bilo teško opravdati taj lik?

– Ne znam je li »opravdati« pravilan termin iz stajališta glume. Cilj je »živjeti’« kako svaki tako i ovaj lik. Prosječni čovjek ne ide kroz dnevni život analizirajući svoje odluke svakim korakom, već ima jedan stav prema situaciji i djeluje u određenom okruženju prema tim stavovima, koji su nastojali kroz životna iskustva. Nastojim ne cenzurirati Antu, to prepuštam gledateljima.

Ipak, casting uvijek pronalazi u svakom glumcu neka karakterna podudaranja sa likom, gdje se susrećete s Antinim likom?

– Vjeran, uporan, odan.

Trenutačno snimate i film u Kölnu, objavili ste fotografiju sa seta koji djeluje kao da se radi o prilično velikoj produkciji, hoćete li nam otkriti o čemu se radi?

– Njemačka produkcija UFA producira kinofilm. Tema je povezana s Balkanom. Nažalost, još ne mogu o detaljima.

Gledajući vašu biografiju, išarali ste svijet, rodili ste se u Njemačkoj, porijeklom ste iz Stobreča, živjeli ste u Americi, Francuskoj, snimali u Rusiji… Govorite i glumite na nekoliko jezika. Stručnjaci kažu kako jezik pomalo utječe i na promjenu osobnosti, ponašanja, je li to kod vas slučaj?

– Mislim da jest. Melodija i temperament jezika nastaju iz tradicije, običaja i mentaliteta specifičnog podneblja, tako da s jezikom usvajamo i dio te povijesti.

Osim što glumite na svim tim jezicima, pišete i scenarije. Pisali ste ih kao ghost writer u Hollywoodu, ali i kasnije, a za neka ste dobili i nagrade. Kakve vas radnje, teme, najviše privlače i odakle »izvlačite« svoje likove?

– Bez obzira na žanrove filma, već sam rano primijetio da me privlači ljudska komponenta. U centru svake priče stoji karakter osoba i to pokreće radnju. Uz to, nikada nisam bio obožavatelj scena koje igraju na »prvu loptu«. Potpisujem da ono što je očito, nema potrebe naglasiti.

Sa Sanjom Vejnović na setu »Divljih pčela«, Foto: TOM DUBRAVEC/RTL

POVRATAK U DOMOVINU

Ipak, iako vas ima posvuda, vratili ste se nakon dugog izbivanja u inozemstvu, što vas je zapravo pozvalo natrag u domovinu?

– »Divlje pčele«! Osjećao sam da to nije svakodnevni projekt i ne znam kad će se ponovno dogoditi ta simbioza radnje, glumačke ekipe i atmosfere.

Dugo ste živjeli i u Americi, u kakvim je bojama ostala u vašim sjećanjima?

– Kao i njena zastava – plava kao nebo vedro na kojem po noći zvijezde obećavaju beskrajne mogućnosti, bijela kao komad papira na kojem možeš sam ispisati svoju sudbinu i crvena kao krv koja se tamo prečesto i besmisleno proljeva.

Dosegli ste i djelić američkog sna, sami ste se školovali na prestižnim glumačkim školama radeći razne poslove… Jesu li vam iskustva i susreti s ljudima dok ste radili poslove barmena, ličioca, prodavača, ikada poslužila u građenju nekih kasnijih likova?

– Naravno, smatram da je čovjek svota svojih razmjena sa svijetom. Zato mislim da su putovanja jednako važna kao klasično školovanje.

Pretpostavljam da je iskustvo ostavilo i neka praktična znanja, sigurno ste vješti u pripremanju koktela ili ličenju stana? Što bi na to rekla vaša supruga Elica?

– A baš smo se lijepo družili i sad ničim izazvani uvučete moju ženu u priču! Ha, ha, ha! To bi trebalo nju pitati. Ona uvijek kaže da sam joj ja najbolji meštar. Ali znate, lukava je ona… Zna mi laskati kako bi me pokrenula da popravim neki kvar.

Sa suprugom ove godine proslavili okruglu, 20. godišnjicu braka, kako Alanu Blaževiću stoji brak, je li i privatno pater familias?

– Pa evo kao što ste napisali… Već 20 godina, stoji, stoji! Ja sam daleko opušteniji od Anta, dapače, meni osobno je izazov nastojati sačuvati to dijete u meni i držati ga što duže blizu sebi. Tako da je moj »modus operandi« u vezi smijeh i ljubav.

Sa suprugom Elicom odabrali ste dom u Stobreču, je li to kao u onoj pjesmi »Nima Splita do Splita«?

– Ma, to je naše utočiste. No, mi smo puno fleksibilniji po tom pitanju.

Što je za vas temelj dobrog odnosa između dvoje ljudi, bez obzira o kakvoj se vezi radi?

– Iskrenost i poštovanje. A sve drugo se na to gradi i nadovezuje.

U Los Angelesu 1995.

BUNTOVNA DUŠA

Kad biste mogli izdvojiti tri svoja najveća životna postignuća, koja bi to bila?

– Nikada nisam dopustio da novac odlučuje o mom putu. Dakle, da kad ga nemaš ipak ne odustaneš od onoga što želiš doživjeti, i jednako tako kad ti ga se nudi za nešto što ne želiš raditi.

Zagrliti ovu kuglu po kojoj se krećemo i uživati u svemu što nam ova naša planeta nudi, jako sam zahvalan što sam imao priliku vidjeti puno toga. Usprkos mojoj buntovnoj duši, sačuvati iskrena i dubinska prijateljstva s ljudima koji su danas prosuti na svim krajevima svijeta.

Što vam je najdraža mantra i koji vam je najdraži pogled?

– To ovisi o raspoloženju i situaciji u kojoj se nađem. Ali, daleko najdraži mi je srdačan osmijeh na iskrenom licu.

Na kraju moram primijetiti kako je vaša biografija toliko šarolika da pomalo podsjeća na filmskog junaka Jamesa Bonda, nepobjedivog agenta s dozom šarma i opasnosti? Jeste li ikada poželjeli igrati sličnu ulogu?

– Ha, ha… Nekad davno, sigurno. Danas manje, kad glumite takav kultni lik, on dolazi s dozom »prtljage« koja ga definira od samog starta i na neki način vas veže i značajno ograničava u okvirima postavljenih očekivanjima publike.

Tu je dosta poziranja! Antiheroj mi je danas privlačnija opcija, jer pronalaženje pukotina i ožiljaka koje čovjek nastoji sanirati dok pokušava umorno tijelo prenijeti preko praga do zacrtane destinacije, figure su koje me kao glumca privlače puno više.