Premijera filma “Stisni: Stop – Ri Lit Film” održana je sinoć pred rasprodanim gledalištem riječkog Art-kina. Riječ je o jednom od najneobičnijih domaćih filmskih projekata koje smo imali priliku pogledati u posljednjih nekoliko godina – hibridu dokumentarca, igranog filma, performansa i svojevrsne “filmske knjige” u kojoj dvanaest autora riječkog književnog kolektiva Ri Lit postaju protagonisti vlastitih priča.

Umjesto klasične forme intervjua i dokumentarnog pripovijedanja, film se sastoji od niza međusobno povezanih fragmenata: intimnih ispovijedi, igranih scena, poetičnih monologa, crnog humora, smrti, nostalgije i riječkog urbanog pejzaža koji gotovo postaje zaseban lik filma. Redatelj Anđelo Jurkas projekt je osmislio kao kolektivni autorski eksperiment u kojem su sami književnici birali tekstove i načine na koje će ih interpretirati pred kamerom, stvorivši tako film koji jednako pripada književnosti, alternativnoj kulturi i kinematografiji.

Nakon projekcije održan je razgovor s autorima i sudionicima filma koji je vodio Dražen Zima, a na pozornici su se okupili gotovo svi protagonisti filma: Davor Mandić, Doris Pandžić, Igor Beleš, Enver Krivac, Tea Tulić, Milan Zagorac, Željka Horvat Čeč, Zoran Žmirić, Vlado, Simcich Vava, Gordana Brkić Žagar i Zoran Krušvar, izuzev Dunje Matić koja nije mogla doći. Jurkas je publici otkrio kako je ideja za film nastajala godinama.

– Još 2019. smo o tome počeli pričati, a 2024. smo zapravo počeli snimati – rekao je redatelj, dodajući kako isprva nisu ni znali kakav će film nastati: Nismo bili sigurni hoće li biti klasični dokumentarac ili će biti ovo – kazao je.

Finalnu hibridnu formu film je dobio tako što je, kako je istaknuo Jurkas, svaki član Ri Lita ostavio svoj “otisak prsta”. Govoreći o procesu rada, opisao je film kao kolektivni projekt koji je nastao “bendovski”.

– Netko je od Ri Litovaca rekao: “There is no I in the band”. Upravo tako smo i ovaj film radili – poručio je.

Početaka Ri Lit kolektiva prisjetio se Vlado Simcich Vava koji je kazao kako je sama ideja nastala još ’80-ih kada je sa kolegama razmišljao o tome da žele nastaviti doprinositi kulturnoj sceni i onda kada ne budu više tako mladi.

– Trebalo mi je dobrih 25–30 godina da shvatim da sam jednom dao to obećanje. Nazvao sam nekoliko prijatelja koji su se ispostavili da su zapravo odlični pisci i krajem 2012. okupili smo se u kafiću koji se zvao Cres, a koji to više nije – ispričao je Vava.

Autori su tijekom razgovora govorili i o vlastitim pričama te iskustvu snimanja. Primjerice, Tea Tulić odabrala je priču koju izrazito voli jer je ispala kao ljubavna, premda joj to nije bila namjera, a Zoran Krušvar htio je za ovaj film, za razliku od svojih uobičajenih priča strave i užasa, ponuditi publici nešto lijepo, kao što je priča o zlatnom retriveru. Zoran Žmirić pak se dotaknuo prakse čitanja istaknuvši kako mlađe generacije itekako čitaju, ali i da književnost treba približavati mladima kroz njima bliske forme i teme.

Tijekom večeri više je puta naglašeno kako film nije samo dokument o književnoj grupi, nego i svojevrsni portret Rijeke i njezine alternativne kulturne scene. Jurkas je naglasio koliko mu grad znači:

– Najveći dio života proveo sam u Rijeci i mislim da ću tu i završiti – zaključio je.