RIJEKA – »Ne samo da je telefon ponekad opasniji od revolvera, već i njegova vijugava žica iscrpljuje našu snagu, a ne daje nam ništa zauzvrat«, misao je francuskog pisca Jeana Cocteaua vezana uz jednočinku »Ljudski glas« praizvedenu 1930. godine. Cocteau je dodao i opasku da ju je napisao kao solo za ljudski glas, za glumicu (ili pjevačicu).

Djelo je adaptirao u lirsku tragediju Francis Poulenc 1959. godine pod istim naslovom. Također je više puta adaptirana, s različitim stupnjevima vjernosti, za film i televiziju. Na Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci sada smo »Ljudski glas« vidjeli u produkciji Istarskog narodnog kazališta – Gradskog kazališta Pula u režiji Juga Đorđevića, dramaturgiji Tijane Grumić te u prijevodu s francuskog Urše Raukar-Gamulin. Kako je navedeno u programskoj knjižici predstave, poetiku ovog komada u najvećoj mjeri diktira glas glumice koja ga izvodi, od Anne Magnani u Rossellinijevoj verziji, do Tilde Swinton u novijoj Almodóvarovoj. Za pulsko uprizorenje odabrana je glumica Dijana Vidušin koja je u lik nesretno zaljubljene, napuštene žene, unijela svoj glasovni i glumački senzibilitet.

Telefonska govornica

Ova monodrama može se sažeti na temeljnu dramsku situaciju – nakon nekoliko neuspješnih pokušaja, žena napokon telefonom kontaktira svog nekadašnjeg ljubavnika. Putem neizgovorenih riječi i neprestano prekidanog sredstva komunikacije, predstava prikazuje težak prekid. Žena još uvijek voli muškarca s kojim razgovara i u očaju se čak pokušala ubiti. Scenografkinja Andreja Rondović naznačila je scenski prostor detaljem telefonske govornice u prednjem planu pozornice, dok je u pozadini prijeteći kazališni znak – stupići sa zaštitnom trakom koja upozorava na opasnost. Čitavo zbivanje zgusnuto je u telefonsku govornicu, kakvih danas više nema, koja radi na kovanice. Protagonistica monodrame je neimenovana žena, koja nervoznim ubacivanjem novčića pokušava uspostaviti telefonsku vezu s bivšim ljubavnikom kojega još uvijek naziva »dragi«. Kako ga ne može isprva dobiti, ostavlja mu broj telefonske govornice i dok čeka poziv njezina nervoza eskalira. U živčanom rastrojstvu pali cigaretu, izlazi iz govornice dozivajući njihova nekad zajedničkog psa, vadi stvari iz sportske torbe i rasipa ih na pozornicu – među njima su i posudica za psa, mali pištolj, vjerojatno njegova košulja u koju će obrisati suze, hrpa pisama…

Njezino napeto iščekivanje prekida zvonjava telefona, no s druge strane je gospođa koja je uputila pogrešan poziv. Nekoliko puta. Napetost raste. Nakon svih tih prekida u komunikaciji, napokon stiže pravi poziv i žena, odjevena u mantil, s psećom ogrlicom oko vrata (kostimografkinja je Velimirka Damijanović), razgovara s nekadašnjim partnerom koji je sada već u novoj vezi. On i njegov glas pritom nisu vidljivi ni čujni publici, pa bi čak mogao biti i imaginaran. Tako zapravo dominira monološka forma u kojoj žena evocira sjećanja vezana uz muškarca kojega još uvijek voli, a najviše svjedoči o vlastitim emocionalnim stanjima, u prvom redu osjećaju samoće i napuštenosti, što je na koncu dovodi do priznanja da si je pokušala oduzeti život.

Metamorfoza glasa

Dijana Vidušin, u za glumca najtežoj i najizazovnijoj formi monodrame, realističnim načinom glume – u prvom dijelu predstave, pokazala je čitav spektar emocionalnih stanja, fino ih nijansirajući u rasponu od živčane labilnosti, nesigurnosti i (samo)obmanjivanja, do tuge i krajnjeg očaja zbog gubitka voljene osobe. U ovoj interpretaciji, protagonistica je smještena u telefonsku govornicu – specifičan javni prostor koji postaje scena za njezinu najintimniju borbu. Takvim kazališnim postupkom javnost i intima, unutarnji svijet i vanjska stvarnost, isprepliću se u snažnoj scenskoj izvedbi, dok junakinja prolazi put od emocionalnog sloma do oslobođenja.

Predstava je podijeljena u dva dijela – prvi dio uglavnom vjerno prati Cocteauov predložak, dok u drugom dijelu dolazi do dekonstrukcije. Dijana Vidušin pojavljuje se na pozornici odjevena u tamnozelenu baroknu krinolinu, sjedajući za čembalo, bez tipki – umjesto njih su naprave za proizvodnju različitih zvukova. Uz pomoć tehnologije glas junakinje transformiran je u poetski i zvučni prikaz oniričkih slika, čime predstava dobiva nadrealnu, gotovo apstraktnu dimenziju. Ljudski glas iz naslova prolazi kroz metamorfozu, dok pjevanje Dijane Vidušin pjesme na talijanskom jeziku (skladateljica je Nevena Glušica) – koja govori o samoći i napuštenosti – postaje svojevrsna pseudoopera. Žena u gnjevu razbija klavir, a prizor u kojemu je prešla zaštitnu ogradu i skočila u bezdan dobiva epilog – protagonistica zaranja glavom u prozirnu kadicu napunjenu vodom u kojoj je mikrofon u koji izvodi distorzirani krik. No, na kraju »izranja« iz vode hvatajući zrak, kao znak oslobođenja i emancipacije. Dojmljivosti uprizorenja pridonijeli su i dizajner svjetla Elvis Butković te koreografi Matija Ferlin i Andrea Gotovina.