Drugog dana Međunarodnog festivala malih scena na programu je bila predstava »Matija« Udruge djelovanja u kulturi Arterarij iz Zagreba. Ovu predstavu, u režiji i dramatizaciji Patrika Lazića, već smo imali prilike gledati kad je gostovala u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca, gdje je izvedena u orkestralnoj dvorani. Sada je kao prostor izvedbe odabran atrij Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku, u kojem su se i ranije izvodile neke predstave Međunarodnog festivala malih scena. No ove godine raspored gledališta i pozornice je drukčiji – mala pozornica smještena je u sredinu atrija, a oko nje je s četiriju strana postavljeno gledalište. Ovakva nova koncepcija stvorila je pravi ugođaj »male scene« u kojoj je kontakt između izvođača i publike još bliskiji. Već prisutna rasvjetna tijela u HKD-u iskorištena su i u oblikovanju rasvjete u predstavi »Matija«, čime je uprizorenje dobilo dodatnu dimenziju.

U spomenutoj izvedbi u »Zajcu« ulogu Matije igrao je Domagoj Ikić, kojega je sada zamijenio mladi glumac Davor Tarbuk, donoseći posve drukčiju glumačku energiju, čime je i uprizorenje na Festivalu malih scena u cjelini emaniralo nove izvedbene konstelacije.

Komorna izvedba

Nedugo nakon što je knjiga »Matija« autora Drage Hedla objavljena i u kratkom vremenu izazvala veliku pažnju javnosti i nekoliko izdanja, Arterarij je odlučio i u kazalištu progovoriti o temama koje Hedlova knjiga otvara. Riječ je o autobiografskom romanu jednog od najznačajnijih hrvatskih istraživačkih novinara i pisaca koji nosi ime njegova sina koji je 2018. godine, u dobi od 43 godine, počinio samoubojstvo u Americi gdje je proveo najveći dio svog života radeći kao uspješan znanstvenik na Yaleu. U 37 poglavlja otac dokumentaristički secira 37 dana, koliko je trebalo da tijelo njegova sina vrate u rodni Osijek uslijed pakla birokracije i bešćutnosti sustava.

Komorno postavljena predstava prati strukturu romana kroz niz bljeskova sjećanja iz Matijina života, počevši od najranijeg djetinjstva. O vrlo teškoj temi i obiteljskoj tragediji Lazić progovara na kazališni način, minimalistički i gotovo asketski. Scenski prostor naznačen je motivom ograđenog kvadratnog pješčanika u kojemu su tri drvena sanduka, kojima se tijekom predstave mijenjaju pozicije te kreiraju različita mjesta zbivanja, a iz sanduka glumci izvlače rekvizite, između ostalog i urnu s pepelom sina te njegovu odjeću nakon smrti. Predstava počinje evokacijom slike dječaka koji svira flautu, a zatim se odvija nelinearno, u vremenskim skokovima iz sadašnjosti u prošlost i obrnuto, dotičući se u jednom prizoru i rata u Hrvatskoj. Glumac Dražen Bratulić, koji je utjelovio oca, kratkim, škrtim rečenicama pripovijeda o tome što se njegovom sinu dogodilo u Americi, vraćajući se u različita razdoblja Matijina života – od vremena kad je bio malo dijete, pitajući se je li bio dovoljno dobar otac i tražeći odgovore na pitanja što je dovelo do tako tragične odluke njegova sina.

Bez patetike

U sredini tog trokuta obiteljske tuge i tragedije, između oca i sina, je lik majke koju ekspresivno, s čitavim spektrom emocionalnih stanja, tumači Doris Šarić Kukuljica, sa zgrčenim licem majčinske boli i suznim očima. Davor Tarbuk ne igra samo Matiju, nego i neke druge glasove – Matijinu profesoricu, psihijatricu, policijskog istražitelja… U svim tim drugim glasovima prisutna je određena hladnoća, distanciranost, administrativni ton iz kojega izostaje istinska empatija.

I Hedlova knjiga i predstava nastoje izbjeći patetiku, sagledavajući situaciju iz objektivne perspektive, no učinak je emotivno potresan. Arterarij, koji se u svojim predstavama i inače bavi temama povezanim s traumom, predstavom »Matija« ukazuje na važne teme današnjice kao što su depresija, sindrom izgaranja, teror uspjeha, američki san i suicid, čime pokazuje terapeutsku, iscjeliteljsku moć kazališta. Predstava »Matija« na kraju i završava u teatru, s Matijom u gledalištu, dok ga majka osvjetljava malim ručnim reflektorom. To je Matija u pretpostavljenoj budućnosti, ljubitelj opere, sretan i nasmijan… A onda zamračenje.