Uoči HNK-ove premijere predstave »Maria Stuart« Friedricha Schillera 8. svibnja, u režiji, koreografiji i kostimografiji Matije Ferlina te dramaturškoj obradi Gorana Ferčeca (uz asistenciju Lucije Marković), bili smo na generalnoj probi. Teatrologija Schillerovu tragediju »Maria Stuart« tumači kao studiju najveće moguće ranjivosti »gošće u bijegu« koja traži zaštitu moćne kraljevske kuće s kojom je u obiteljskom srodstvu, ali umjesto toga završi utamničena i pogubljena. Nešto slično gledamo na granicama Europe svaki dan: nema političkog sluha za putnike iz razorenih zemalja; za »ljude u bijegu« ili na putu prema sigurnijem mjestu. U Schillerovoj drami, kraljica Engleske Elizabeta Prva odluči smaknuti svoju rođakinju, susjednu škotsku kraljicu koja traži zaštitu, Mariju Stuart, jer već i sam dolazak Stuartove u Englesku predstavlja mogućnost Marijina dinastičkog uspona na englesko (ne samo škotsko) prijestolje. U igri je i Marijin katolicizam, nasuprot Elizabetina protestantizma.

Kritika kolonijalne tvrdoće

Sama je Elizabeta sustavno u povijesnoj i književnoj literaturi prikazivana kao makijavelistički politički strateg, dama od čelika, ratnica-djevica, ali i izvanserijski temeljito obrazovana i načitana politička pragmatičarka, pravi morski pas kad su u pitanju prijetnje dinastijskih i vjerskih neprijatelja. Zato je Nina Violić igra kao ženu istrenirane suzdržanosti, koja nema puno strpljenja ni za kakav oblik empatije, niti za bilo kakav melem suradničkih ljudskih odnosa. Jadranka Đokić, pak, donosi na scenu Mariju Stuart kao strastvenu buntovnicu koja dobiva snagu iz prkosa i parezijske istinoljubivosti, a ne kalkulantske političke igre.

Foto Jelena Janković

Schiller je doista napisao ove dvije vladarice kao (ponešto pojednostavljene) romantičarske kontraste: jedna se vodi za emocijom i gubi, druga je paranoična koristoljubivost koja sve preživljava. Dramski format uživa u ponavljaju klasične sheme Kreonta (ovdje: Elizabeta) protiv Antigone (ovdje Maria Stuart), ali dramaturgija Gorana Ferčeca (u suradnji s Lucijom Marković) ukazuje na »banalnost opreka«. Umjesto toga, Ferčec progovara o tragičnim dinastijama koje su živjele od eksploatacije svojih podanika, tako da prizor kraljevskih ličnosti (lucidno prikazanih slikama ranjenih ili u lovu ubijenih životinja) prekidaju crno-bijele fotografije izmučenih, gladnih i bolesnih crnih robova, kao i danas pothranjene i izmučene afričke i indijske djece. Na taj je način zabilježena bolest društva čije elite uništavaju i same sebe i svijet kojim »gospodare«.

Snovite vožnje predmeta

Generalna proba Ferlinove predstave, kojoj sam prisustvovala uoči premijere, otkriva fenomenalnu scenografiju Mauricija Ferlina: govoreći o autorskoj dimenziji osmišljavanja scenskog prostora, u Hrvatskoj trenutno ne postoji osoba koja toliko slojevito, maštovito i svaki put iznenađujuće smjelo po pitanju vizualne originalnosti promišlja odnos teksta i scenske slike kako to čini Mauricio Ferlin. Čitavo vrijeme predstavom polako promiču drveni komadi namještaja (ispovjedaonica, prijestolje, ormari, drvene niše) ili se drvena građa nalik »palači« grupira oko električnih orgulja koje majstorski svira glumac Fabijan Komljenović. Elementi renesansnih dvorova susreću se s pomičnim žutim drvenim krugom i ljubičastom geometrijskom stilizacijom šahovske kraljice (nalik na apstraktni vizualni jezik Sophie Smallhorn), kao što se i ogromni visak u jednom trenutku spušta na scenu kao kobno klatno ili asocijativna giljotina. Pred kraj predstave niz uljanih slika lovačkih pasa »oživljava« tako što iz njihovih okvira umjesto šapa proviruju ruke glumačkog ansambla u polaganom puzanju pozornicom.

Foto Jelena Janković

No, vratimo se Komljenoviću, koji je ujedno i osobito fino nijansirani ceremonijal-meštar čitave izvedbe: narator, muzičar na orguljama, kustos, crvena nit suvremenosti. Ovo je drugi put (prvi put je sličnu rolu posve drukčijeg socijalnog i emocionalnog naboja igrao u predstavi Rajne Racz »Simfonije/Turpituda«) da Komljenovića vidimo kako suvereno vlada čitavim organizmom predstave, samo što mu je sada dodijeljena i glazbena dimenzija izvedbe, za koju se pokazao nadasve kvalificiran. Zbilja glumac prvoklasne imaginacije i scenske vještine.

Kraljice i njihove svite

Jaranka Đokić (Maria Stuart) i Nina Violić (Elizabeta Prva) nose predstavu kao dva bijesna pseta koje pripadajući dvorjani (Silvio Vovk kao Paulet, Livio Badurina kao Cecil, Marin Stević kao Davidson, Iva Mihalić u roli Hane Kennedy, Tesa Litvan kao komorkinja Kuhn) pokušavaju držati na uzicama, bez naročitog uspjeha. Đokić ima dva fenomenalna momenta u predstavi: prvi put kad uspije sasuti Elizabeti u lice sve što joj zamjera, zbog čega trijumfira od osjećaja »izborene slobode« govora (adrenalin pobune potpuno je opija) te drugi put kad »vidi« prizor vlastite smrti, točnije svog najvjernijeg psa kako joj (skriven ispod suknje tijekom giljotiniranja) liže rane i štekće od bola. Ta je pseća vjernost – u svijetu surovih ljudskih izdaja – slama. U oba prizora Đokić je prirodna sila glumačke snage. A psi su lucidni protagonisti čitavog uprizorenja, kao vrsta koja ne prihvaća i ne preuzima ljudsku okrutnost, iako je trpi. Nini Violić je mislim dodijeljena najteža uloga predstave, jer Elizabeta je perfidni manipulator i silno tašta aristokratkinja, zbog čega Violić navlači »pristojnu masku« neke suvremene vladarice u seriji Chanel-kostimića (primjerice: Elizabete Druge, koja ja također dugo vladala britanskim otočjem u sličnoj kostimografiji tijekom dvadesetog stoljeća).

Violić briljira upravo u prizorima kad do maksimuma pojačava Elizabetino licemjerno laganje, odigrano tako da uvijek nekoga drugoga »strastveno« optuži za vlastitu agresiju. Prizor u kojem kratko odmara stopala, podigavši ih s prijestolja na obližnju stolicu, jedini je moment kad Violić ovoj imperatorici dekoruma dopušta kratki predah. I on je mrzovoljan, nemiran, paranoičan. Za tiranina nema ni trenutka mira. Veoma snažne role odigrali su i Luka Dragić kao taman, tmuran i perfidno dvoličan grof of Leicestera, ujedno i kraljičin miljenik, baš kao i Dušan Gojić u ulozi ogorčenog i nepotkupljivog Georga Talbota. Domagoj Ikić neukrašenom averzijom na dvorske spletke igra Mortimera koji pokušava nadmudriti obje strane kraljevskog nadmetanja, ali završi kao (samo) jedan od žrtvovanih pijuna. U manjim, također fino izrađenim ulogama, pojavljuju se Ivan Jončić kao francuski poslanik i Alen Šalinović, Marijin konačni ispovjednik i komornik.

Bezakonje

Ferlinov izbor Schillerove drame pokazao se u cijelosti redateljski opravdanim. Čak i da nema završnog songa u kojem cijeli ansambl pjeva kako će idući put smaknuće nevine osobe zateći našu vlastitu djecu ako bezakonje prihvatimo kao »normalnost« (Elizabeta Prva je pritom, kao i mnogi suvremeni vladari, državno ovlaštena provoditeljica bezakonja), predstava bi i dalje na mnogo razina svjedočila protiv etičkog sljepila elite. Iako traje gotovo tri sata, mogla bih je gledati još nekoliko puta. Scenografija Mauricija Ferlina samostalno je i bogato umjetničko djelo, postavljeno u dijalog s uspjelo ironičnom kostimografijom Matije Ferlina (deke s kičerskim jelenima postale su materijal od kojeg su skrojeni elegantni dvorski kostimi). Glumačka izbrušenost pritom je bez presedana na domaćim scenama, mislim zahvaljujući Ferlinovoj koreografskoj preciznosti. Očekivani žanrovski triler iz Schillerova pera tako je domišljato zamijenjen gorkom kritikom rojalističkog fandoma, kao i razbijanjem brojnih iluzija o državničkoj i vladarskoj etici. Ferlin je najbolji kad se okrene političkom teatru, odnosno onda kad se iz melankolika transfomira u žestoku furiju za vratom ideologijskih zločina.