U Gradskoj knjižnici Rijeka održana je konferencija za medije povodom nove predstave “Ovo bi mogao biti moj razred” HNK Ivana pl. Zajca, čija je premijera najavljena za 8. svibnja, uz reprizne izvedbe tijekom mjeseca.

Predstava autora Jana Sameka, u režiji Anice Tomić i dramaturgiji Jelene Kovačić, donosi priču o srednjoškolcima i vršnjačkom nasilju u suvremenom, digitalnom okruženju. Na predstavljanju su, uz Kovačić i intendanticu Dubravku Vrgoč, sudjelovali glumci Ana Marija Brđanović, Damir Orlić i Ana Vilenica, a razgovor je moderirala Katarina Mažuran.

Foto Ana Križanec

Intendantica Dubravka Vrgoč istaknula je kako je odluka o temi donesena iz osjećaja nužnosti: “U jednom trenutku učinilo mi se – sad ili nikad. To je trenutak kada trebamo progovoriti o ovoj temi.“ Naglasila je i da kazalište ima obvezu otvarati pitanja koja se tiču cijelog društva, a ne samo pojedinih skupina.

Govoreći o samoj temi, Jelena Kovačić upozorila je na specifičnost cyber nasilja koje, za razliku od nekadašnjeg, nema jasne granice: “Najopasnije je to što ono nikad ne prestaje. Danas više nema sigurnog mjesta.“ Dodala je kako se nasilje na društvenim mrežama “neprestano perpetuira i obnavlja“ te da ga vidi velik broj ljudi, zbog čega su posljedice intenzivnije i dugotrajnije.

Foto Ana Križanec

Na pitanje koliko smo kao društvo svjesni razmjera problema, Kovačić je istaknula i generacijski jaz te važnost uključivanja mlađih autora u proces rada, kako bi se što vjernije prikazao svijet mladih.

Iskustva iz rada na predstavi potvrdila su koliko je tema prisutna u svakodnevici. Ana Marija Brđanović istaknula je da su je situacije nasilja počela još više primjećivati čim se počela baviti tom temom, izdvajajući i primjer sa snimanja kada je prolaznica reagirala na insceniranu scenu sukoba, što je, kako je rekla, pokazalo koliko je važno reagirati.

Foto Ana Križanec

S druge strane, Damir Orlić upozorio je na problem nevidljivosti: “Nekad je nasilje bilo vidljivo pa si mogao reagirati, danas je sve postalo nevidljivo.“ Dodao je kako je ključ u tome da se slučajevi prepoznaju i otkriju, jer tek tada postoji mogućnost reakcije.

Pitanje odgovornosti odraslih otvorila je Ana Vilenica, naglasivši kako je granica između privatnosti i sigurnosti djece sve nejasnija: “Ne možemo reći da je to njihova intima – to je prostor u kojem se može dogoditi svašta”; upozorila je. Govoreći o odnosu mladih prema kazalištu, Orlić je istaknuo kako ga često doživljavaju kao “sporo i staromodno“, ali i da upravo ovakve predstave mogu biti način da ih se privuče. “Kazalište ima ono što nijedan drugi medij nema – nešto živo na sceni“, rekao je, naglašavajući važnost tema koje se izravno tiču njihove svakodnevice.

Foto Ana Križanec

Zaključno, Vilenica je upozorila na širi društveni kontekst i podijeljenu odgovornost: „Nema više jasnih krivaca. To je niz malih izbora koji vode do velike tragedije.“ Dodala je kako se suvremeno društvo suočava s novim alatima koje još uvijek ne zna u potpunosti koristiti: „Imamo u rukama nešto novo, a još uvijek učimo kako time baratati.“