Predstava »Ovo bi mogao biti moj razred«, projekt Anice Tomić i Jelene Kovačić o vršnjačkom nasilju, premijerno će biti izveden 8. svibnja u HNK-u Ivana pl. Zajca. U predstavi sudjeluju studenti diplomskog studija Glume pri riječkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti Tino Trkulja, Mateo Zvono, Sara Bunić i Karla Šoštarić. Povod je to za razgovor s njima.

Sara Bunić: Sudjelovanje u ovoj predstavi mi puno znači. Ovo mi je bila prva prilika stati na daske našeg HNK-a i prvi put iskusiti sve što sam dosad naučila, ali u nekom većem razmjeru. To mi je bilo jedno prekrasno iskustvo, iskustvo iz kojeg sam jako puno naučila, a posebice što znači imati predivne kolege i kolegice, kao i cijeli autorski tim s kojim smo radili. Za prvi ovakav projekt nisam mogla poželjeti bolje ljude i priliku!

Karla Šoštarić: Sudjelovanje u ovoj predstavi za mene ima posebno značenje. Povezuje moj umjetnički razvoj s temom koja nosi snažnu društvenu važnost. Ujedno, kao studentici četvrte godine glume, pruža mi priliku da budem dio većeg projekta koji mi omogućuje daljnji razvoj i oblikovanje moje glumačke karijere.

Tino Trkulja: Mislim da je ovo jedan vrlo bitan projekt za cijelu zajednicu jer zbilja progovara o nekom modernijem obliku nasilja koje vidimo i koje ćemo, možda baš zbog ovog projekta, možda malo više osvijestiti kao društvo. Nikad nije kasno za prevenciju, ali ni za drugu priliku. Osobno mi jako puno znači jer prvi put igram veću ulogu u svojem gradu, u našem kazalištu, što sam nekako uvijek priželjkivao i zato veliko hvala Anici koja mi je pružila priliku i Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci bez koje ova suradnja ne bi bila moguća.

Mateo Zvono: Rad na ovoj predstavi znači mi na više razina. Prije svega imam čast surađivati s divnom ekipom. Među svima nama je od početka prijateljska atmosfera, što svakako olakšava proces. Posebno bih izdvojio suradljivost članova ansambla Hrvatske drame. Puno toga učimo od njih, što je svakako dragocjena okolnost za mlađi dio ekipe. Također, projekt tematizira temu koja snažno oblikuje našu okolinu i današnjicu. Smatram kako kazalište može biti zanimljiv medij kao odgovor.

Manjak empatije

Koliko vam je bliska tema vršnjačkog nasilja? Jeste li se s njom susretali tijekom odrastanja, u školi i drugdje?

Sara Bunić: Nikada osobno nisam bila žrtva nasilja u »stvarnom svijetu«, ali često sam na svojim profilima na društvenim mrežama dobivala svakakve negativne komentare. U doba u kojem sam ja odrastala tek se prepoznavao potencijal društvenih mreža i takva vrsta uznemiravanja, često anonimna, još nije bila prepoznata. Kako sam odrastala to sam više otupila na anonimna vrijeđanja, ali sam se i sama počela manje izlagati. Rekla bih da je današnjoj djeci mnogo teže nego nama jer su internet i društvene mreže njihova svakodnevica. Za moju generaciju internet je bila neka odvojena stvar, postojalo je jedno kućno zajedničko računalo, a danas svako dijete ima svoj mobitel i društvene profile. Dom je nekada bilo sigurno mjesto u koje se možeš sakriti od nasilja iz škole, a danas se taj bullying nastavlja i kod kuće, na mobitelu.

Karla Šoštarić: Tema vršnjačkog nasilja mi je, nažalost, vrlo bliska. Ne tako davno i sama sam bila tinejdžerica koja se suočavala sa sličnim izazovima kakvi se obrađuju u predstavi, iako ih danas promatram iz drukčije perspektive. Imam dojam da se situacija u međuvremenu dodatno pogoršala i da je današnjim mladima još teže prolaziti kroz to razdoblje. Vjerujem da se u ovoj predstavi mogu prepoznati i mlađi i stariji, jer svatko u njoj može pronaći dio vlastitog iskustva.

Foto Dean Miculinić

Tino Trkulja: Nažalost, mislim da je u današnje vrijeme svima bliska tema nasilja jer živimo u nekom hiper vremenu u kojem su djeca, ali i odrasli, dosta izloženi sadržaju koji, umjesto da deeskalira, radi upravo suprotno.

Jesam. Ne želim zvučati nekako uobraženo »staro«, ali kada sam ja bio u osnovnoj školi, nije bilo toliko nasilno koliko su se događale neke situacije tipa: »Tko se tuče, taj se voli.« Naravno, uvijek je bilo starijih dečki i cura koji su se ponašali kako su se ponašali, ali tek sada, s nekim odmakom, zapravo vidim da su to bile neke privatne nesigurnosti koje su se očitovale vani, tada u to vrijeme, po igralištima i iza škole. Što ne znači da ih opravdavam, ali opet, to su bila djeca i bilo je kako je bilo.

Mateo Zvono: Nikada nisam bio žrtva vršnjačkog nasilja, ali sam svjedočio istom i uživo, i na društvenim mrežama. Ipak, ova vrsta nasilja neusporedivo je brutalnija u usporedbi s onom iz vremena kad sam ja bio srednjoškolac. Imali smo svoje oblike nasilja, ali nisu imali istu vidljivost i trajanje kao danas. Osim toga, manjak empatije postao je opći društveni trend tako da me ne čudi činjenica da je zahvatio i mlađe generacije. Smatram da je nužno da se kazalište dohvati i ove teme, jer je između ostalog tu da emotivno obrazuje pojedinca.

Zašto je važno da kazalište progovori o ovoj temi?

Sara Bunić: Smatram da je ova predstava važna jer se prema mladoj publici odnosni kao ravnopravnoj publici. Rijetko se postavljaju komadi namijenjeni toj dobi koji nisu isključivo adaptacije lektira. Ovom predstavom poručujemo mladima da ih vidimo, da prepoznajemo njihove probleme. Predstavom jasno pokazujemo da postoje rješenja i da, iako oni možda misle da to nije tako, da se uvijek mogu obratiti svojim roditeljima, nastavnicima, razrednicima i psiholozima, za koje vjerujem da će se također prepoznati u predstavi.

Karla Šoštarić: Kazalište ima moć otvoriti dijalog o važnim temama o kojima treba govoriti i koje se ne smiju zanemariti. Vršnjačko nasilje nije nestalo, samo je promijenilo oblike, osobito kroz društvene mreže. Smatram da je ovakva predstava važna jer može biti prostor suočavanja i za mlade i za odrasle te potaknuti empatiju i razumijevanje. Voljela bih da je postojala kada sam ja bila mlađa.

Tino Trkulja: Mislim da u vrijeme kada se sve više roditelja skriva iza rečenice: »Ja nju/njega ne mogu kontrolirati«, ova tema dolazi kao mali podsjetnik da treba komunicirati i preuzeti odgovornost, bilo roditeljsku ili institucionalnu, jer djeca su djeca. Ona su tek u procesu svog oblikovanja.

Mateo Zvono: Kazalište je samo po sebi prostor dijaloga, a upravo je to ono što nedostaje ovom društvu. Kao što sam i prethodno rekao, kazalište je tu da oblikuje svakog pojedinca, nebitno s koje strane rampe. Zanimljivim mi se čini društvu spektakla ponuditi kazalište spektakla.

Pedagoški pristup

Kakav je rad s redateljicom Anicom Tomić?

Sara Bunić: Anica Tomić je i profesorica na Osječkoj akademiji. Zbog toga ima i pedagoški pristup koji je nama studentima jako pasao. Znala je kada nas treba stisnuti, a kada je vrijeme za predah. Uvijek se zauzimala za nas studente i koristila prilike kako bi nas dodatno obrazovala.

Karla Šoštarić: Smatram da za ovakav projekt nisam mogla poželjeti bolju redateljicu. Iznimno je posvećena, ali prije svega puna razumijevanja. Kao studentici bez previše prethodnog iskustva rada na velikoj sceni, puno mi je značilo što mi je pružila podršku i vodstvo. Na tome ću joj uvijek biti zahvalna. Uspjela je stvoriti siguran prostor za istraživanje, a pritom je zadržala jasnu viziju i preciznost u radu.

Tino Trkulja: Odličan. Mislim da sam još glumac početnik i da se dosta probijam kroz neke vlastite barijere. Jako sam zahvalan na strpljenju Anice i cijelog tima predstave. A o samom radu s Anicom – sve najbolje. Jako je zdravo i ne osjećam stres, što mislim da je najvažnije. Jako mi se sviđa pedagoški pristup prema nama mladim glumcima, kao i otvorenost prema svim sektorima općenito.

Mateo Zvono: Čast je surađivati s redateljicom čiji je rad iznimno cijenjen i uvažavan. Anica nam ne pristupa samo kao redateljica, već i kao pedagog. Osobito cijenim to što zna iz kojeg ugla kada treba pristupiti. Nama je ovo prvi projekt ovakvih razmjera, a ona se zaista trudi da nas istovremeno nauči, da nas zaštiti, ali i da nam otvori prostor izvedbe te osvijesti neke stvari na kojima treba raditi i u budućnosti.

Kroz kakav proces rada na predstavi prolazite?

Sara Bunić: Proces je dosta vremenski zahtjevan, ali smo se brzo naviknuli s obzirom da isti tempo imamo i na Akademiji. U proces smo se svi odmah bacili, stvarali i odbacivali scene kako bi odabrali one najbolje moguće.

Karla Šoštarić: Proces rada bio je intenzivan i dinamičan, s brzim tempom od samog početka. Kroz brojne razgovore o vlastitim iskustvima nastojali smo što dublje razumjeti likove, ali i samu temu kojom se predstava bavi.

Tino Trkulja: Odličan. Zbilja ne znam kako odgovoriti na ovo pitanje, ali jako sam zahvalan na ovom procesu. Još učim i podsjećam se nekih stvari. U početku smo malo razgovarali o temi i zajedničkim snagama dodatno adaptirali neke dijelove teksta. Jednostavno smo odmah krenuli u prostor postavljati ono što Anica zove »krokijima«, što je, po meni, super. Najbolje je odmah »u vatru«. Jako će mi nedostajati ovaj proces. Zbilja sam ga nekako zavolio. Imam osjećaj kao da gledam neku prekrasnu »come of age« seriju, da sam uskoro na zadnjim epizodama i morat ću se vratiti u stvarni život (smijeh).

Mateo Zvono: Meni je ovo osobno sve novo. Glavi i tijelu je trebalo malo da se priviknu na novi tempo rada. Radi se intenzivno, inzistira se na preciznosti i konkretnosti. Od početka smo svjesni kompleksnosti teme kojom se bavimo i konstantno se trudimo da ne dobijemo predstavu u kojoj se prebacuje krivnja ili upire prstom.

O ulogama

Koje uloge tumačite i kako se za njih pripremate?

Sara Bunić: Tumačim lik Tee. U Tei definitivno vidim mlađu verziju sebe. Dosta smo slične, imamo isti moralni kompas, vjerne smo svojim najbližima. Probleme kroz koje ona prolazi, prolazila sam i ja u njezinim godinama: svađe i povjeravanja roditeljima, osjećaj nepripadanja i slično tako da se lako mogu poistovjetiti s njom i ponovo proživjeti one lijepe i loše trenutke tinejdžerskih godina.

Karla Šoštarić: U predstavi tumačim lik Petre. U pripremi sam se često vraćala svojim tinejdžerskim danima i ljudima koji su tada bili dio mog života. Mislim da smo svi u nekom trenutku bili pomalo Petra, željni pripadanja i prihvaćanja. Iza toga se često kriju nesigurnost i još nedovoljno izgrađen osjećaj vlastitog identiteta, što smatram sasvim prirodnim za to razdoblje života.

Tino Trkulja: U predstavi tumačim lik Tina Vukušića. On je tipični alfa mužjak kojeg vidimo u svakoj grupici tinejdžera. Za puno ljudi on će vjerojatno biti negativac, ali ja ga vidim kao mladog dečka punog nesigurnosti kojem nedostaje pažnje i ljubavi, koju onda traži na krivi način. U početku sam bio malo zbunjen pitanjem: »Kako sada igrati problematičnog šesnaestogodišnjeg tinejdžera?« Problematičan je, ali ima više slojeva. Tin i ja imali smo različita djetinjstva, što mi je otvorilo jedan pristup u kojem uopće ne idem iz sebe, već iz te neke maske današnjeg tinejdžera, a to mi je otvorilo dosta prilika. Naravno, budući da nemam toliko iskustva, jako bih pohvalio cijeli ansambl Hrvatske drame i Anicu koji su tijekom mojeg procesa bili strpljivi, bodrili me, pomagali mi i stvorili siguran prostor za rad.

Mateo Zvono: Tumačim ulogu Jakova. Najvažnije mi je da ga ne gradim sam – u tom procesu dobivam veliku podršku redateljice, starijih kolega i cijelog autorskog tima. Posebno bih izdvojio Ladu Petrovski Trnovšek, suradnicu za pokret, kao i Damira Orlića i Aleksandru Stojaković Olenjuk, koji tumače Jakovljeve roditelje. Likove smo gradili tako da se mlađa publika može prepoznati u njima. Bilo je izazovno i zanimljivo istraživati njihov svijet i prenositi ga na scenu.