Veljača 2026. godine, iako je grad u kojem se sve zajedno dogodilo bio Zagreb, mogla bi donijeti jako dobre posljedice po budućnost – Rijeke. U razmaku od svega nekoliko dana tog, drugog mjeseca u godini, u Zagrebu su na Arhitektonskom fakultetu diplomirale Riječanke Lucija Vrkić, Magdalena Ruža Gržalja i Lucija Čapalija.

Iako je nemalo Riječanki i Riječana koji su arhitekturu diplomirali u Zagrebu, ova tri diplomska rada idu u red izuzetaka jer ideja i zajednička poveznica bila im je konceptualno promišljanje redefiniranja značajnih riječkih lokaliteta kako bi u budućnosti dobili ulogu društveno korisnih prostora. Njih su tri prihvatile izazov, a, zanimljivo, sve su se tri referirale na prostor – Kantride. Ne nekog budućeg izgleda stadiona, da odmah pomirimo moguće nadiranje najrazličitijih strasti, nego napuštene Dječje bolnice te lučice Portić u novoj ulozi povezane na zapadnoj strani s brodogradilištem Kantrida.

Magdalena Ruža Gržalja i Lucija Čapalija / Foto Nikola BLAGOJEVIĆ

Iskustvo iz Španjolske

Nakon što su to prigodom diplomiranja učinile u Zagrebu, gdje su posjetiteljima približile specifičnosti Rijeke u njezinom zapadnom dijelu, učinile su to i u Društvu arhitekata Rijeka (DAR). Osobno predstavljanje diplomskih radova na takav način sasvim će sigurno ući i u jedan specifični dio kolektivne memorije grada. Potvrdila je uvodno to i Gorana Stipeč Brlić, također arhitektica, koja je svojim pristupom vođenju DAR-a dala jednu sasvim novu dimenziju razmatranja riječkog urbanizma i arhitekture. Izrazila je Stipeč Brlić tom prigodom zadovoljstvo što se predstavljanjem tri toliko zanimljiva i toliko riječka diplomska rada, otvara jedan novi pristup komunikaciji s najmlađom generacijom arhitekata kao i posjetitelja zainteresiranih za tu tematiku.

– Iako njihovi radovi ne moraju u cijelosti udovoljavati urbanističkim planovima ili modalitetima financiranja, one su i u tome u velikoj mjeri uspjele, tako da je riječ o uistinu sadržajnim pa i provedivim projektima, naglasila je Stipeč Brlić.

Prva je ispunjenu dvoranu DAR-a sa svojim radom upoznala Lucija Vrkić, koja je studentska iskustva buduće arhitektice stjecala i u Španjolskoj.

Lucija Vrkić / Foto Nikola BLAGOJEVIĆ

– Iako ne živim u tom dijelu grada, uvijek sam se osjećala posebno ugodno kad bih boravila u Portiću. Samim time, s tom dobrom »vibrom« prostora, htjela sam svojim radom ne samo oplemeniti ga, njemu uostalom i nije potrebno mnogo da bi bio još i bolji, nego povezati ga s prostorom brodogradilišta Kantrida te tako doći do jednog sasvim novog, značajnog prostora za Rijeku i njene goste, istaknula je Vrkić.

Suhi dok

Kad je u pitanju Portić, Vrkić je predložila njegovu kompaktnost na platou ispred znamenitih baraka kako bi se izmještanjem ugostiteljske jedinice dobio prostor za korisnike plovila. U najrazličitijem smislu, od manjih popravaka, uređenja opreme, ukrcaja i iskrcaja. Postojeći bi se kafić, poštujući okolno zelenilo, izmaknuo prema prostoru stadiona, dok bi današnji lukobran dobio razvedeni, stepenasti oblik kako bi se i na njemu moglo dobiti mjesto za druženje. Prostor iza lukobrana bi zimi bio suhi dok, ljeti odbojkaško igralište s pripadajućim objektima. Ono gdje nastaje prava revolucija danas pomalo zapuštenog prostora je – povezivanje Portića s brodogradilištem koje bi na taj način izgubilo aktualnu funkciju.

Portić u viziji Lucije Vrkić

– Lungo marem želim povezati ta dva prostora tako da bi se iz Portića šetnjom stizalo do velikog platoa, po prilici »kvadrature« nogometnog igrališta, koje bi imalo multifunkcionalnu ulogu. Od mjesta za organizaciju većih koncerata, projekcije filmova koje bi se moglo gledati i iz barki, ali i mjesta za svaku drugu komunikaciju i druženje, u zoni kulture i zabave najviše. Sve bi pratili i prostori koji bi s jedne strane imali ribarsku odrednicu i poveznicu, s druge, one zapadne komercijalnu jer bi na tom mjestu bili i ugostiteljski objekti. Posebni je izazov visina prostora naslonjenog prema glavnoj prometnici koja doseže 25 metara, ali i njemu sam detaljno razradila, kako konstrukciju, tako i funkcionalnost, zaključila je Vrkić koja je naglasila da bi na tom prostoru bila njezina posveta industrijskoj baštini, uostalom ne tako daleko nalazi se i »3. maj«, tako da bi dominantni materijali tog dijela bili beton i čelik.

– Razmišljala sam i o činjenici da je Portić poznat po školi udičarenja, tako da bi se prostor za tu namjenu uredio u današnjem bunkeru, dodala je Vrkić.

Predstavljanje diplomskih radova u Društvu arhitekata Rijeka / Foto Nikola BLAGOJEVIĆ

»Parazitski« objekti

Arhitektice Čapalija i Gržalja su se, pak, posvetile redefiniranju isključivo prostora Dječje bolnice. Na različite načine, ali što je bilo zanimljivo pa i po pitanju financiranja realizacije projekta, i s mogućnošću – skladne simbioze.

– Fokusirala sam se na cjelokupni prostor na kojem je nekad djelovala Dječja bolnica kojem bih dala apsolutnu društvenu korisnost namijenjenu dominantno mladima i to s naglaskom na najveću moguću lepezu potreba koje se povezuju uz sport. S obzirom na to da su zgrade koje su tu nalaze stare od 120 do 50-ak godina, vrlo je kompleksno redefinirati ih, a svakako bih uklonila i nekoliko »parazitskih« objekata koji su bili izgrađeni iz potrebe, ali ne i s potrebom egzistiranja u budućnosti. Središnji bi prostor bio dakako najveći i najstariji objekt, a određena komercijalna komponenta bila bi u osmišljavanju rada jednog specifičnog hostela. Ne možda u klasičnom komercijalnom poslovanju, ali da, primjerice, kad u obližnjim sportskim objektima gostuju pojedine ekipe koje bi na taj način dobile prostor za optimalni – blizinom i cijenom-boravak, pojasnila je Čapalija i to uz vrlo iscrpno pojašnjenje namjene svakog pojedinog objekta, pristup moru kao i prometnu regulaciju prostora.

Dječja bolnica kakvom je vidi Lucija Čapalija

Zadnja u nizu svoj je diplomski rad predstavila Magdalena Ruža Gržalja koja je svoj rad posvetila samo manjem dijelu prostora bolnice, ali na jedan iznimno koristan i današnjoj Rijeci jako potreban sadržaj. Njezin je fokus na zadovoljavanju potreba osoba koje nakon završetka obrazovanja svoje dane ili dio njih provode između ostalih i na prostoru Centra za rehabilitaciju na Pulcu.

– Redefinirala sam prostor na krajnjem zapadnom dijelu prostora nekadašnje bolnice, a za moj je projekt karakteristično da je uvelike namijenjen osobama s »posebnim potrebama«, njihovom boravku ali i inkluziji, njihovom uključivanju u realne radne procese. Upravo stoga, osim obnove postojeće zgrade koja bi tako dobila nove sadržaje, na mjestu gdje se nekad nalazilo parkiralište, izgradila bih jednostavni montažni objekt u kojem bi se uzgajalo bilje, od faze rasadnika do onog za konzumaciju. Značajnih drugih preinaka ne bi bilo, pa tako ni u smislu prometnog povezivanja, stoga držim da je projekt vrlo izvediv i sasvim sigurno jako koristan, zaključila je Gržalja.

Ono što je dodatni forte projekta Čapalije i Gržalje je činjenica da se za financiranje njihove izvedbe može napraviti plan koji koristi sredstva ne samo iz gradskih izvora nego i iz nacionalnih, kao i onih koje za takve namjene ima EU. Svakako, što je za ovih proljetnih dana itekako vidljivo, njihovi projekti, bi spriječili ono što neminovno slijedi ako ne ove, svakako u nekoj od godina koje dolaze: pretvaranje još uvijek korisnih objekata u ruševine. Koliko god voljeli prirodu i zelenilo, ono u fazi »divljanja« koje evidentiramo u danas zaboravljenoj bolnici ima krajnje destruktivnu ulogu.

Rasadnik je dio sadržaja u ideji Magdalene Ruže Gržalja

U svakom slučaju iznimno zanimljivi, naglašeno inteligentni, i nadasve izvedivi projekti koji bi ne samo redefinirali prostor od stadiona Kantrida do bazenskog kompleksa pa potom i do susjednih nekoliko hektara Dječje bolnice gdje se već polako približavamo Biviju, nego bi konačno, a to su istaknule sve tri arhitektice, kroz čitavu godinu dovelo Riječanke i Riječane do mora.

– Prostor koji sam osmislila na mjestu današnjeg brodogradilišta bio bi jako dobar i za adventska događanja, pa tako i za klizalište – nikad bliže samoj morskoj crti, poentirala je Vrkić za kraj.