Ovčarstvo je nekad bilo temelj otočnog gospodarstva te je funkcioniralo kao zatvoren i održiv sustav u kojem je svaki dio životinje imao svoju uporabnu vrijednost. Danas je taj sustav narušen: dok je meso tržišno valorizirano, a proizvodnja sira postupno se obnavlja, ovčja vuna ostaje neriješen segment koji opterećuje proizvođače i okoliš.

Ovca nas je prehranila, odijevala i školovala – još će i danas reći stariji otočani. Od ovce se iskorištavalo baš sve: meso i iznutrice, mlijeko, vuna i koža, kosti, papci i tetive – sve je imalo svoju uporabnu vrijednost. Danas je najvažniji ovčji »proizvod« vrhunska creska janjetina, za kojom je potražnja iz godine u godinu veća od ponude. Nedavno je u Loznatom otvorena sirana koja, jedina na otoku, proizvodi ovčji sir. Riječ je, međutim, o malim količinama, budući da je mužnja ovaca, osobito autohtone creske pasmine, znatno zahtjevnija od mužnje koza, a ovce daju i osjetno manje mlijeka. Za vunu, unatoč njezinu potencijalu, još uvijek nije pronađeno odgovarajuće rješenje pa velike količine ovčje vune završavaju u prirodi, što prerasta u ozbiljan ekološki problem.

Do prije nekoliko godina intenzivno se pokušavalo pronaći model prema kojem bi se ovčja vuna s otoka Cresa otkupljivala i koristila u proizvodnji tekstila, izolacijskih materijala u građevinarstvu, gnojiva ili za malčiranje tla. Međutim, sve su se inicijative pokazale neprovedivima te se posljednjih pet godina nitko ozbiljnije ne bavi tim pitanjem.

Foto Walter Salković

Europski dan vune, koji se svake godine obilježava krajem ožujka i početkom travnja, prilika je da se u fokus ponovo stavi ovaj jedinstveni prirodni materijal koji se može koristiti u različitim sektorima. Organizatori iz European Wool Exchange Foundation nastoje poticati korištenje europske vune, povezivati uzgajivače, prerađivače i krajnje korisnike te promicati razmjenu znanja i vještina. Na taj način vuna ne ostaje samo vrijedan prirodni resurs, nego postaje poveznica između ljudi i raznih proizvoda, čime se jača svijest o održivosti i cirkularnoj ekonomiji.

Neuspjeli pokušaji

Svake godine druga europska zemlja preuzima domaćinstvo događanja, predstavljajući svoju specifičnu vunu ostatku Europe i potičući organizaciju nacionalnih dana vune. Povezivanjem putem interneta i druge se zemlje mogu uključiti u program i tako proširiti njegovu prepoznatljivost. Prvom Europskom danu vune 2021. godine pridružile su se i udruge s otoka Cresa Ruta, Pramenka i Ruralna otočna grupa – Muzej ovčarstva. Europskoj su se publici predstavile zajedničkim promotivnim videom u kojem su ukratko prikazani creska ovca, otočno ovčarstvo, postojeći problemi, ali i moguća rješenja za uporabu vune, ponajprije kroz tehniku filcanja.

Otprilike u isto vrijeme taj su problem kroz vijećnička pitanja isticali gradski vijećnici Đanino Sučić i Robert Kučić. Iz opširnih odgovora može se zaključiti da su Grad Cres i Otočna razvojna agencija OTRA u više navrata pokretali inicijative kako bi se problem zbrinjavanja vune barem ublažio, ali u tome nisu uspjeli. Tako je ostalo do danas.

Foto Walter Salković

Jedan od razloga zbog kojeg nema interesa za otkup creske vune jesu njezine karakteristike. Ovce se u pravilu strižu jednom godišnje, a dobiveno runo creske ovce ima prosječnu masu od 1 kilograma. Danas na otoku ima oko 14.000 ovaca, stoga ukupna masa sirove vune koja se godišnje ostriže na otoku iznosi oko 12 – 15 tona. Vuna creske ovce gruba je i loše kvalitete, a zbog ekstenzivnog načina uzgoja ovaca na Cresu ona je prljava, odnosno puna biljnih primjesa. Takva vuna ima vrlo nisku tržišnu cijenu koja, uz visoke manipulativne troškove sakupljanja i prijevoza s otoka, destimulira njezin otkup. Još je Alberto Fortis u svom čuvenom putopisu po Cresu i Lošinju zabilježio da »vuna creskih stada nije naročito dobre kakvoće pa njezina uobičajena cijena ne prelazi 12 ili 16 novčića po libri«.

Nekad je vunu od otočnih ovčara otkupljivala Poljoprivredna zadruga Cres, koja ju je potom prodavala velikim otkupljivačima na kopnu. Danas je u Hrvatskoj vrlo teško naći organizaciju koja otkupljuje ili besplatno zbrinjava vunu pa zbog toga na otoku već dulji niz godina ne postoji organiziran otkup vune, ali ni sustav njezina zbrinjavanja usklađen s propisima.

Naime, prema odredbama europskog zakonodavstva vuna nije sirovina, već nusproizvod životinjskog podrijetla koji se ne smije odlagati u okoliš ili na gradske deponije pa se, ako ju ne preuzme ovlašteni otkupljivač, mora zbrinuti kao specijalni otpad, što uzgajivaču uzrokuje značajne troškove.

Grad Cres i OTRA do 2021. godine u nekoliko su navrata pokušali naći rješenje tog ekološkog, ali i ekonomskog problema. Nažalost, uvijek su nailazili na nepremostive prepreke.

Vuna puna nečistoća

Nakon što je Gradsko vijeće Grada Cresa usvojilo Poljoprivrednu strategiju, čiji je cilj unaprjeđenje poljoprivredne proizvodnje, a jedna od mjera bio je i razvoj sustava zbrinjavanja, odnosno iskorištavanja vune, OTRA je predložila nekoliko inicijativa.

Godine 2018. u nacrt Programa potpora poljoprivredi i ruralnom razvoju Grada Cresa uvrštene su potpore poljoprivrednim gospodarstvima za otkup, odnosno organizirano zbrinjavanje vune, ali je ministarstvo nadležno za pitanja poljoprivrede odbilo taj prijedlog uz obrazloženje da za vunu nije moguće ostvariti poticaj s obzirom na to da se ne radi o poljoprivrednom proizvodu, već o nusproizvodu.

OTRA je 2019. godine uspostavila kontakt s Agencijom za ruralni razvoj Istre (AZRRI), koja je u suradnji s jednom njemačkom konzultanticom pokušala riješiti problem oporabe, odnosno zbrinjavanja vune. Uspostavljeni kontakti rezultirali su suradnjom na nekoliko inicijativa koje su okupljale zainteresirane organizacije iz više europskih zemalja (Grčka, Bugarska, Poljska, Njemačka), ali one u konačnici nisu rezultirale uspješnom projektnom prijavom.

OTRA je u suradnji s udrugom Pramenka stupila u kontakt sa slovenskim poduzećem Soven, koje je u Orlecu održalo predavanje o tome kako pripremiti ovčju vunu za prodaju. Jedan od osnovnih preduvjeta za otkup jest da vuna nije onečišćena čičkom i zemljom. No, kako ovce na Cresu borave cijelu godinu na otvorenom prostoru, njihova je vuna puna takvih nečistoća i Soven nije bio zainteresiran za njezin otkup bez prethodnog složenog i skupog postupka čišćenja.

Foto Walter Salković

Jedan od rezultata suradnje s AZRRI-jem i tvrtkom Soven bila je razrada pilot-projekta oporabe 500 kg creske vune korištenjem usluga praonice i peletirnice vune u Austriji. Prijedlog projekta u travnju 2020. godine dostavljen je Centru za poljoprivredu i ruralni razvoj PGŽ-a radi financiranja, ali je odbijen.

U lipnju 2021. godine OTRA je u prostorijama Grada Cresa okupila gradske čelnike, predstavnike Komunalnih usluga Cres-Lošinj, poljoprivrednih zadruga Cres i Loznati te udruge Pramenka kako bi im predstavila inicijativu da se ovčja vuna u najvećem dijelu oporabi na samom otoku. Pronađena je i odgovarajuća oprema, ali je nakon testiranja uzorka vune, koji je poslan proizvođaču opreme u Kanadu, zaključeno da njihova oprema ne odgovara karakteristikama vune creske ovce, tako da je i taj pokušaj propao.

Konačno, ni Akcijski plan za zbrinjavanje i korištenje ovčje vune u Primorsko-goranskoj županiji u razdoblju 2022. – 2027. godine, čiju je izradu naručio Centar za poljoprivredu i ruralni razvoj PGŽ-a, nije pronašao rješenje za otkup vune s otoka Cresa. Od tada nije bilo novih inicijativa i ovčja vuna ostavlja se u prirodi.

Primjeri dobre prakse

Iako institucije nisu našle rješenje za problem creske vune, postoje primjeri dobre prakse u organizacijama civilnog društva koje su se također pozabavile vunom. Prije svega to su creska udruga Ruta i njezina predsjednica Vesna Jakić, međunarodno prepoznata kao promotorica filcanja, jedne od mogućih metoda za iskorištavanje barem dijela vune, te Muzej ovčarstva u Lubenicama, u kojem je sačuvan niz predmeta, tehnika i priča vezanih uz tradicijsko ovčarstvo, pa tako i uz obradu vune.

Muzej ovčarstva u gotovo napuštenim Lubenicama na otoku Cresu jedinstvena je ustanova posvećena očuvanju i prezentaciji tradicije ovčarstva, koje je stoljećima bilo temelj otočkog života i gospodarstva. Muzej je volonterski projekt lokalne udruge Ruralna otočna grupa – Muzej ovčarstva, neprofitne organizacije osnovane s ciljem zaštite materijalne i nematerijalne kulturne baštine povezane s ovčarstvom te običajima koji su pratili život ovaca i ljudi oko njih.

U muzeju se može pogledati stalna izložba »Tradicijsko ovčarstvo«, koja vodi posjetitelje na svojevrstan »hod kroz godinu«, prikazujući sezonske aktivnosti vezane uz ovce: od dolaska janjaca na svijet, preko ispaše i šišanja, do pranja, obrade i upotrebe vune. Izloženi su alati, dokumenti, fotografije i predmeti koji pokazuju kako se nekada vuna prala ručno, sušila na otvorenom i dalje obrađivala u korisne predmete za svakodnevnu uporabu; sve je to, kaže predsjednica udruge Marijana Dlačić, dio priče o suživotu s prirodom koji se temelji na lokalnoj tradiciji.

– Muzej ovčarstva nije samo »pogled u prošlost«, nego pouka o održivom odnosu prema okolišu. Ovčarstvo je opstalo upravo zbog svoje jednostavnosti; tradicija se mijenja i prilagođava suvremenim okolnostima, ali iz nje treba uzeti ono najbolje – kaže Marijana Dlačić.

Foto Walter Salković

Osim što prezentira povijesne tehnike, muzej organizira radionice i druge edukativne sadržaje te projekcije filmova »Ovčji sir«, »Ovčja koža« i »Strig ovce«, sva tri autora Sanjina Kučića. Ondje se mogu nabaviti i tri knjižice: »Neprekinuta nit mulinera« (autori Jelena Đurkin, Marijana Dlačić, Hrvoje Badurina), »Tajna melodija ovčje kože« (autori Marijana Dlačić i Hrvoje Badurina) te »Ovca i njezini darovi« (autori Marijana Dlačić i Hrvoje Badurina).

U Lubenicama su se provodile razne aktivnosti u sklopu projekta »Vuna (ni)je otpad/Vuna – koristan otpad«, kojima se poticalo ekološko-socijalno promišljanje o ovčjoj vuni kao korisnom otpadu. Tijekom provedbe projekta nastojalo se osvijestiti otočnu javnost o potrebi iskorištavanja vune, ujedno potičući prenošenje znanja i iskustava o obradi vune sa starije populacije na mlađe naraštaje.

Kroz projekte poput ovoga muzej ne samo da čuva tradiciju, nego i promiče ideju da vuna i ovčarstvo imaju važnu ulogu u suvremenom životu otoka, bilo kroz edukaciju, turizam ili održive proizvodne procese.

Serijska proizvodnju raznih suvenira

U prizemlju muzeja nalazi se i suvenirnica s publikacijama te unikatnim vunenim rukotvorinama koje izrađuju udruge i umjetnici, čime se tradicija ovčarstva i vune nastavlja kroz suvremenu primjenu. Jedna od njih je Zagrepčanka Tea de Both, koja je nakon 20 godina života u Londonu mir pronašla u Lubenicama, gdje tijekom ljetnih mjeseci živi i radi kao čuvarica muzeja, dok zime provodi u svom zagrebačkom stanu, gdje tehnikom filcanja izrađuje figurice ovčica, ali i drugih životinja od vune.

Tea de Both do Lubenica je stigla upravo zahvaljujući Vesni Jakić iz udruge Ruta, za čiji je rad prvo čula putem medija, zatim ju je sasvim slučajno upoznala na jednom sajmu, a potom se to poznanstvo razvilo u prijateljstvo.

Foto Walter Salković

Vesna Jakić, dizajnerica tekstila i odjeće, osnivačica je i dugogodišnja voditeljica udruge Ruta, punog naziva Grupe za kvalitetniji život na otoku Cresu. Udruga je osnovana 2000. godine kako bi konkretnim i sadržajnim akcijama u zajednici učinila život ljepšim svojem članstvu, a time i svima koji žive na otoku. Teško bi bilo i nabrojiti sve projekte koje je Ruta provela u 25 godina djelovanja, a najprepoznatljivija je upravo po nastojanjima da se barem dio ovčje vune iskoristi u proizvodnji raznih uporabnih predmeta i suvenira. Torbe s detaljima od filcane vune, jastučići napunjeni mirisnom lavandom, papuče, kuglice za strojeve za pranje rublja, cvjetovi i privjesci, pa čak i vunene tapiserije i haljine – poduži je popis predmeta koji se u Ruti proizvode tehnikom filcanja.

Vesna Jakić godinama je organizirala prikupljanje vune od lokalnih ovčara. Vunu je zatim sortirala, prala, sušila i bojila, a potom slala na češljanje kako bi je pripremila za daljnju obradu. Jednom je prilikom od orlečkih ovčara dobila gotovo tonu sirove vune, od koje je tek oko 300 kilograma bilo donekle upotrebljivo i moglo se poslati dalje na čišćenje i pranje, što jasno pokazuje razmjere problema s kojim se suočavala.

S vremenom je svoju djelatnost podijelila između udruge Ruta i istoimenog obrta, koji joj omogućuje financijsku održivost kroz serijsku proizvodnju raznih suvenira.

Sudjelovala je na međunarodnim izložbama i projektima, među ostalim i na europskoj izložbi vune u Francuskoj, gdje je imala priliku usporediti domaću vunu s brojnim europskim pasminama. To iskustvo dodatno ju je učvrstilo u uvjerenju da i otočna, iako grublja vuna, ima potencijal, ali zahtijeva znanje, strpljenje i prilagođene tehnike. Jedno od inovativnih rješenja za cresku vunu mogla bi biti proizvodnja peleta za gnojivo.

Edukacija i održiva priča

Iako pojedinačne inicijative nisu riješile problem u cijelosti, pokazale su da se vuna može koristiti na mnogo načina – od tekstilnih proizvoda do inovativnih rješenja poput organskog gnojiva u obliku peleta.

Vesna Jakić svjesna je da pojedinac ne može preraditi sve količine koje nastaju, ali njezin rad pokazuje da se upornošću i znanjem može spasiti barem dio. Kako sama kaže: »Ruta nije riješila problem bacanja vune, ali je pokazala da se vuna može iskoristiti na jako puno načina i da je vrijedna.« Upravo u toj dugogodišnjoj praksi – da od odbačenog runa nastanu proizvod, edukacija i održiva priča – leži temelj njezina djelovanja.

Čak i više od toga, važan je edukativni rad kroz radionice koje godišnje prođe i nekoliko tisuća gostiju i domaćih žitelja, bilo da se organiziraju u dvorištu Rute, bilo u kampovima na otoku. Na radionicama filcanja za djecu pod nazivom »Ovčje ludorije« mališani uče kako od šarene vune izraditi cvjetiće, ptičice, zvjezdice, meduze i razne druge oblike. Oni koji žele znati više uz Vesninu pomoć mogu izraditi pravu vunenu sliku prema svojoj želji.

– Radionice su za domaću djecu besplatne jer ih provodimo u sklopu projekta koji financira Grad Cres. Zimi slične radionice organiziramo u suradnji sa školom, a ljeti je to koristan sadržaj za djecu dok im roditelji rade. Odrasli, koji su malo više zainteresirani za cijelu priču s vunom na otoku, mogu se bolje upoznati s tehnikom filcanja, a osim toga, na radionici sami izrade predmet koji će ih još dugo podsjećati na Cres. Krasno je iskustvo već to što sami isfilcaju vunenu sliku, a kad od nje naprave jastuk ili torbu koju onda dugo nose i koriste, ta je uspomena još intenzivnija i dugotrajnija – kaže Vesna, koja radionice već petnaest godina organizira i u kampovima na otočju. Zbog svojih edukativnih aktivnosti Vesna Jakić uvrštena je među 100 najboljih edukatora na svijetu 2016. godine u projektu The Other Hundred.

Foto Walter Salković

Nedavno je Vesna Jakić ostvarila svoj dugogodišnji san – kupila je stroj za suho filcanje, jedini takav u Hrvatskoj, koji će joj značajno olakšati rad. Nabava stroja potrajala je dvije godine.

– Kroz grupu Vuna Europe došla sam do čovjeka iz Nizozemske koji je stroj kupio u SAD-u. Kad sam saznala uvjete kupnje, krenula sam u potragu za financijama. Ministarstvo gospodarstva raspisalo je natječaj za tradicijske i umjetničke obrte, a kako Ruta wool & design ima certifikat umjetničkog obrta, prijavila sam se i čekala odgovor ministarstva čak deset mjeseci – pripovijeda Vesna Jakić.

Posustajanje tradicijskog ovčarstva

Kad su sredstva napokon odobrena i uplaćena, stroj je naručen i izrađen u Novom Meksiku. Zatim ga je trebalo dopremiti: kontejnerskim prijevozom do Rotterdama, špedicijom do Rijeke te na kraju kombijem do Cresa. Rokovi su se otegnuli i ministarstvo nije prihvatilo obrazloženje zbog čega je isporuka toliko trajala pa je Vesna Jakić morala vratiti ukupan iznos.

– I tako je nakon 11 mjeseci stroj napokon stigao u Rutu 4. siječnja ove godine. Od tada smo u svakodnevnom procesu isprobavanja i učenja. Zadovoljna sam jer je stroj ispunio moja očekivanja u fazi izrade u kojoj mi može pomoći. A gomila ideja koje mi se vrte po glavi jedva čekaju svoj red i realizaciju, do koje je put bio trnovit, ali možda uz pomoć stroja napravimo i puno zvjezdica da zaboravimo na trnje – zaključila je Vesna.

Foto Walter Salković

Ova priča pokazuje koliko je truda uloženo kako bi se spriječilo neekološko odlaganje u prirodi oko 15 tona creske vune, koliko je nastaje svake godine, a procjenjuje se da se u Hrvatskoj godišnje baci oko 1.300 tona vune – što jasno govori o razmjerima ekološkog i gospodarskog problema koji ostaje neriješen.

Na otoku Cresu broj ovaca iz godine u godinu opada, a tradicijsko ovčarstvo posustaje pred sve složenijim izazovima. Stanovništvo je sve starije i mnogi se više ne mogu baviti ovcama na način na koji su to činile prethodne generacije, dok se tek rijetki mladi odlučuju za tu zahtjevnu djelatnost. Dodatni pritisak stvaraju i »uvezeni« problemi poput divljih svinja te, posljednjih godina, još opasniji predator – čagalj. Nameće se pitanje hoće li sutra uopće biti ovaca na otoku ili će se njihovim nestankom »riješiti« i problem vune. No, nestankom ovčarstva ne gubi se samo jedan dio gospodarstva, nego i važan dio otočne tradicije i identiteta.