Foto Dean Miculinić
Knjiga koja tematizira bolest, oporavak i osobne lomove, ali i političku i društvenu stvarnost, otvorila je razgovor o temama o kojima se i dalje govori rijetko i sa zadrškom
povezane vijesti
U Gradskoj knjižnici Rijeka večeras je predstavljena nova, treća po redu knjiga Jadranke Kosor, „Žene koje mašu rukama“ u izdanju Frakture. O knjizi je s autoricom razgovarao urednik Seid Serdarević, a dvorana je bila ispunjena publikom zainteresiranom za njezinu najintimniju i, kako je istaknuto, najhrabriju prozu do sada.
Knjiga koja tematizira bolest, oporavak i osobne lomove, ali i političku i društvenu stvarnost, otvorila je razgovor o temama o kojima se, kako je više puta naglašeno tijekom večeri, u hrvatskom društvu i dalje govori rijetko i sa zadrškom. Govoreći o motivima za knjigu, Kosor je istaknula kako je svjesno odlučila pisati o iskustvu bolesti i operacija, unatoč očekivanjima okoline.
Razbijanje stigme
– Kad sam rekla da ću pisati o operacijama i oporavku, mnogi su reagirali da to nije tema za nekoga tko je bio predsjednik Vlade. A ja sam mislila da je upravo važno da netko koga ljudi poznaju progovori o onome o čemu se šuti.
Nijedna bolest ni operacija nisu lijepe, ali to je život i o tome treba pisati – kazala je te dodala da je riječ o svjesnom razbijanju stigme.

– Smatram da se u Hrvatskoj premalo govori o bolestima, o nemoći, o ljudima koji hodaju na štakama, stvarnima ili metaforičnima. Ta iskustva ne događaju se nekome drugome, nego svima nama – ustanovila je.
Jedna od središnjih tema večeri bila je ranjivost koju donosi bolest. Kosor, koja je operirala oba koljena, otvoreno je govorila o osjećaju gubitka kontrole tijekom boravka u bolnici.
– Najviše me pogodio osjećaj da sam potpuno ovisna o drugima. Cijeli život sam bila samostalna, a odjednom ne mogu ništa, ne mogu ustati, ne mogu odlučiti kad ću na zahod.
To je bio gubitak intime i dostojanstva koji me duboko uzdrmao – pričala je te kazala kako je s pisanjem započela već nekoliko dana nakon jedne od operacija, i premda su to bile samo skice, kako kaže, osjećala je da se pisanjem oslobađa boli.
Male pobjede
Pisanje je, kaže, započela već nekoliko dana nakon operacije: knjiga progovara o promjeni perspektive koju donosi bolest, ali i susretima s drugim ljudima u sličnim ili težim situacijama.

– Ja, koja sam vodila pregovore za ulazak Hrvatske u Europsku uniju, odjednom sjedim i pričam o bolnim koljenima s ljudima koje prvi put vidim. I tada shvatite koliko smo svi zapravo mali i koliko se perspektiva u životu može promijeniti u jednom trenutku…
Ljudi su mi prilazili i pričali svoje najteže priče, kao da ih moraju nekome predati. Te su se sudbine nizale jedna za drugom i imala sam osjećaj da to više ne mogu podnijeti. I to je jedan od razloga zašto sam morala pisati – pojasnila je.
Unatoč teškim temama, i knjiga i sama promocija obilježene su i humorom te naglaskom na „male pobjede“ – za Kosor je to bio prvi ručak skuhan na štakama, tuširanje bez pomoći, ponovno stavljanje naušnica i lančića, a simbolika oslobađanja od štaka za nju je nadišla fizički oporavak jer je, kako kaže, tada ponovno mogla mahati rukama.
Ustaške budnice
Iako intimna, knjiga ne zaobilazi ni političke teme. Kosor otvoreno govori o vlastitim stavovima i zabrinutostima zbog ustaških budnica koje su se orile centrom glavnog grada, zbog Thompsonovog koncerta, zbog napada na kulturna i manjinska događanja.

– Ne bojim se govoriti o onome što vidim i čujem. Ako smo donijeli deklaraciju o antifašizmu, onda ona mora vrijediti. Ako ne vrijedi, neka se to jasno kaže. Ja ne mislim da je hrabro govoriti istinu, to nam je obaveza – poručila je.
Publiku su posebno nasmijali dijelovi u kojima autorica s dozom ironije govori o prošlim ljubavima i susretima.
– Kad sam nakon desetljeća srela svoju nekadašnju veliku ljubav, gledala sam ga i mislila, ako ja ovako izgledam, kako tek on mene vidi? To je taj trenutak kad shvatite kako vrijeme mijenja sve, ali i kako se neki osjećaji čudno zadrže – zaključila je Kosor.
Na kraju večeri istaknuto je kako su „Žene koje mašu rukama“ na neki način univerzalna priča o ženama koje se bore za slobodu, od bolesti, očekivanja i društvenih okvira.