ZAGREB – »Živimo u vremenu pokušaja promjena vladajućeg sistema ili dosad dominantnih paradigmi, u vremenu naglih promjena diskursa i dominantnih narativa… Živimo u vremenu nakon postmoderne, u vremenu koje su neki nazvali transmodernom, a u kojem danas mnogi prepoznaju dominaciju fenomena zvanog post-istina.

Sve u svemu, društvo spektakla preoblikovalo se u društvo skandala«, uvodne su teze autorice Dubravke Crnojević-Carić, akademske glumice, redateljice, teatrologinje i doktorice znanosti, u njezinoj novoj knjizi »Nemiri, i mimo njih – Kazalište u doba post-istine«, koja je objavljena u Biblioteci Polilog Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa. Knjigu je uredila Ivana Slunjski, a recenzenti su Martina Petranović i Boris Senker.

Knjiga objedinjuje i preradbe tekstova izlaganih na znanstvenim skupovima i objavljenih u zbornicima sa skupova te tekstove objavljivane u znanstvenim i stručnim časopisima. Neki od njih su znatno promijenjeni, a dio tekstova objavljen je prvi put.

Ratne 1990-e

Pet većih poglavlja naslovljeno je »Trajnost tranzicija: Nemiri, i mimo njih«, »Ima li konduktera u avionu?«, »Ožiljak vs. tetovaža«, »Anticipiranje suvremenih tema: panopticizam« i »Trans-pozicije«. Kakvu ulogu u ovakvom vremenu ima teatar?, pita se Dubravka Crnojević-Carić i nudi odgovor: »Teatar i kazališni ljudi imaju obvezu reagirati na duh vremena, na događanja i mijene koje se zbivaju u svijetu svakodnevice.«

Započinje ovu knjigu, što se nastavlja na prethodnu »Pr(a)vo lice igre« iz 2024. godine, analizom fenomena koji su bili dominantni tijekom ratnih vremena 1990-ih, a koji su bili artikulirani kako u tekstovima odabranih dramskih autora, tako i u repertoarima nacionalnih kazališnih kuća: Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu i Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku. Odabrala je ta dva kazališta, ta dva grada, kako bi analizirala suodnos centra i margine. Istovremeno, tematizira i vlastitu dvojnu poziciju kazališne praktičarke (glumice i redateljice) i teoretičarke.

Autorica primjećuje da se vrijednosna hijerarhija mijenja »te sve ubrzanijim tempom dolazimo do vremena u kojima svatko ima svojih pet minuta skandala, kao i do vremena post-istine, vremena lažne brige za drugoga i drukčijeg, do vremena isključive ‘uključivosti’, straha i – ponovo – sve žešćih i besmislenijih polarizacija«.

Pritom je pitanje koje Crnojević-Carić ponajviše zaokuplja: »Je li teatar uistinu zrcalo života (unutarnjeg, osobnog ili društvenog) ili je pak oruđe koje služi uvođenju društvenih promjena, a čije su agende skrivene oku? Vide li se u teatru posljedice mijene sistema ili, možda, promjena sistema kreće iz teatra?«

Fenomen ludizma

U sljedećem tekstu »Nevinost domovine« postavlja se pitanje nevinosti domovine, a kao primjer uzimaju se drame Ivana Vidića – jedna od ključnih tema što je Vidić trajno problematizira je odnos pojedinca i domovine. Kod Lade Kaštelan pak, konstatira autorica, na prvi pogled možda nije vidljivo koliko je proces definiranja nevinosti doma ili domovine oprečan onom Vidićevu.

Zatim se Dubravka Crnojević-Carić bavi predstavom koja je postala svojevrsni simbol ranih 1990-ih u ratom pogođenom Osijeku. Naime, 1994. godine, nakon više od dvjesto godina igrana je u osječkom Hrvatskom narodnom kazalištu jedna hrvatska školska drama: »Judit, victrix Holofernis«.

Angažiran je čitav ansambl, u trenucima kada je HNK u Osijeku bio granatiran. U to vrijeme repertoari nacionalnih kazališta u Hrvatskoj okretali su se povijesnim i mitskim temama, jer »u vremenima promjene, kriza, stvaranja novih granica uobičajeno je vraćanje prošlom, tematiziranju prošlosti«. Fokus autorice je na kazališnoj sceni u Osijeku i »Slavonskoj Juditi«, a komparira je sa situacijom tih godina u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.

U tekstu pod naslovom »Devedesete u karikama historije. Nizanje posljednjih karika« Crnojević-Carić ukazuje da je drama »Posljednja karika« Lade Kaštelan na specifičan način obilježila devedesete godine prošlog stoljeća. U poglavlju

»Ožiljak vs. tetovaža« autorica piše o vlastitom kazališnom putovanju, analizirajući pritom fenomen ludizma. Kao početnu točku odabrala je naslovnu ulogu koju je igrala 1983. u »Elizabeti Bam« Daniila Harmsa u režiji Damira Munitića, a kao završnu Petru u »Gorkim suzama Petre von Kant« Rainera Wernera Fassbindera, koje je i režirala 2000. godine.

Elizabeta Bam bila je za nju jedna od najznačajnijih uloga, dok je u »Gorkim suzama« preuzela dvije funkcije – bila je redateljica i glumica koja igra naslovnu ulogu. I u ovom tekstu dolazi do izražaja snažna zaokupljenost Dubravke Crnojević-Carić fenomenom ludizma i razmišljanjima o ludizmu kao životnoj sili koja je u nekim društveno-povijesnim trenucima omiljena, a u nekim omražena te doživljavana poput društvene opasnosti. Zanima je pitanje prirode odnosa spram ludizma i kazališne igre u određenom društveno-povijesnom kontekstu.

Kultura otkazivanja

Autorica se dotiče i aktualnog fenomena kulture otkazivanja.

Kako je napisala, »danas živimo kulturu otkazivanja ili kulturu zatiranja. Čitajući neke od studija koje se bave tim najnovijim fenomenom, možemo zaključiti kako je riječ o poziciji u kojoj je izjednačenje pojedinca i odabrane grupe ključni faktor«.

Jedan tekst posvećen je fluidnosti granica institucionalnog i izvaninstitucionalnog teatra, kao i razlikama među njima. Između ostalog, Crnojević-Carić zaključuje: »Gluma je, baš kao i teatar u cjelini, uvijek politična, pa tako i osjetljiva na društvene mijene.«

U cjelini pod naslovom »Avanturizam kazališnog feminizma« autorica se bavi vlastitom dvojnom teorijsko-praktičarskom kazališnom pozicijom, ovoga puta s naglaskom na radovima koji se bave drukčijim/drukčijom i drugom/drugim te rezultiraju brojnim teatrološko-znanstvenim tekstovima, esejima i predavanjima, ali jednako tako i nizom kazališnih predstava i izvedbi kojima je početna točka i feministička perspektiva i feministička epistemologija.

Dubravka Crnojević-Carić opisuje svoje radno putovanje: od 1982. do 2000. godine stvarala je uglavnom predstave unutar kazališnih institucija kao akademska glumica. Tik pred 2000. godinu počinje istovremeno raditi i unutar kazališnih institucija, ali i izvan njih, u takozvanom nezavisnom teatru.

Donoseći crtice iz vlastite prakse, nameće si i danas aktualno pitanje: jesu li teatar i stvaralaštvo u bliskoj vezi s aktivizmom? No, još je važnije pitanje ometa li zapravo aktivizam stvaralačke prakse?

Nadalje se autorica bavi izvedbom kao mjestom ožiljka, a slijedi tekst koji je posvetila kazališnom amaterizmu, držeći kako je ideja slobode bliska fenomenu amaterizma.

U sljedećim tekstovima piše o junačkoj igri »Juran i Sofija« ili »Turci kod Siska« Ivana Kukuljevića Sakcinskog, o romanu »Strah« Dubravka Jelčića, o »Gloriji« i »Pustinji« Ranka Marinkovića – u kojima Marinković tematizira, između ostalog, razne oblike igre, odnosa zbilje i ludizma, spoznaje i promjenjivosti »istine« u »svijetu života« i »svijetu kulture«.

Trans-pozicije

Zaključno poglavlje naslovljeno je »Trans-pozicije«, a u njemu Crnojević-Carić donosi tekstove o intertekstualnosti i citatnosti u Šoljanovoj »Romanci o tri ljubavi« te o »Astri« Borisa Senkera, kao i onaj o tome kako se kralj Ubu suprotstavio kralju Sunca tematizirajući »politički korektan« govor.

U cjelini »Teatar ovog desetljeća i roman: od društva spektakla preko društva spletaka do društva skandala« Crnojević-Carić postavlja pitanje zašto se danas radije dramatiziraju romani, a manje rado i manje uspješno igraju dramski komadi? Autorica se iznova vraća fenomenu post-istine (eng. post-truth) koji, kako je navela, dovodi polifoniju i heteroglosiju do paradoksa: tako su emocije, uvjerenja i osobni »doživljaji« važniji od kritičkog mišljenja, analiziranja, propitivanja, u oblikovanju javnog mišljenja i donošenju odluka.

Pojam i termin »post-istina« stekao je veliku popularnost, osobito u kontekstu političkih događanja i širenja dezinformacija putem društvenih mreža.

Posljednji tekst u knjizi naslovljen je »Metis – lukava inteligencija ili ‘quod licet iovi, non licet bovi’«, podsjećajući da su stari Grci govorili o metisu kao o jednoj od ključnih i temeljnih vrlina, kao o daru bogova rijetkima. Nositelj metisa, ili takozvane lukave inteligencije je Odisej.

U daljnjoj analizi za primjer uzima Odisejev govor na početku Sofoklova »Filokteta« te Klitemnestrine govore u Eshilovu »Agamemnonu«, na kraju se pitajući zašto osjećamo kako Klitemnestra ipak nije obdarena metisom, a Odisej to jest?

U vremenu kad se spominje post-istina navedeno je pitanje još naglašenije, zaključuje Dubravka Crnojević-Carić.