Da stara izreka kako se dobar glas daleko čuje, vrijedi u praksi dokaz su i nizozemski bend YĪN YĪN, bar što se Zagreba tiče. Svaki put kad dođu, a kako su sami rekli, sjećaju se da im je ovo treći put (i da im je špica najest’ se ćevapa svaki put), sviraju pred više ljudi. Frenetični koncert prije dvije godine pred punom Močvarom ostavio je traga, ni u ovo digitalno doba ne smije se podcijeniti moć usmene predaje, bez obzira što im novo djelo „Yatta!“ nije najupečatljivije u devet godina i četiri albuma dugoj karijeri. Naime, iako sinoć nisu napunili dupkom Klub Boogaloo, rekli bismo da je bilo bar dvostruko više ljudi negoli ih stane u Močvaru.

Premda im se zna tepati da su kultni, gotovo ništa posebno kultno u njihovoj glazbi nema. YĪN YĪN baštine formulu koju su izmislili, ili bar najuspješnije prodali, teksaški Khruangbin, koji su lakoćom prije dva ljeta napunili jedno pet puta veći stadion Šalata.

Nije da su nijanse u pitanju, ali princip je isti: uglavnom instrumentalna glazba s naglašenim grooveom i zrnom psihodelije, beskrajnim čistim dionicama gitare s ponešto reverba, i oslanjanjem na retro pop glazbu s Istoka. Khruangbin više vuče na Tajland, YĪN YĪN malo više na zvukove Japana. S tim da su Khruangbin malo organskiji i chill, dok iz jučerašnjih zagrebačkih gostiju frca vrući funk i disko.

I vizualno je to tu negdje, u Khruangbina je malo više mistike (prije svega zbog čudovišne perike Marka Speera), i seksipila (radi neodoljive pojavnosti basistice Laure Lee Ochoa). YĪN YĪN, kao četvorica dugih i tankih živopisnih likova u šarenim košuljama i frizurama koje ne pripadaju redu pomodnih u 21. stoljeću, također ovlaš hipsterski nemarno, drže do toga kako izgledaju. S plavom i slabašnom, ali dugom kovrčavom kosom, držanjem i retro robicom, vješti gitarist Kees Berkers podjeća na vizuru Petera Framptona dok je žario i palio po stadionima tamo negdje sredinom 70-ih godina, a i ostala trojica se skladno uklapaju u tu sliku nekih drugih vremena.

Uživo, YĪN YĪN funkcioniraju kao dobro ugođena i podmazana glazbena mašina, valjaju ritam koji tjera na gibanje. Moraš biti jako dobar da spojiš disco ritam i psihodeliju, a da to ne otklizi u monotoniju. Ovim Nizozemcima to lako polazi od ruke, širina glazbenih začina ugrađenih u njihovu glazbu toliko je široka da jednoličnosti ne može biti mjesta.  YĪN YĪN su tako eklektični da su u stanju slušatelja navesti da u istoj pjesmi „čuje“ zvuk Dalekog istoka, Morriconea iz „Dollars“ filmske trilogije, „Blue Hotel“ Chrisa Isaaca, disco Giorgia Morodera i “Apache” grupe Shadows.

YĪN YĪN su se u Zagrebu još jednom ukazali kao beskrajno zabavan, srčan, nadahnut ali nepretenciozan bend. Ovi Nizozemci su bili dovoljno uzbudljivi da se poslije sat i pol svirke samo od sebe postavljalo pitanje bez pravog odgovora: kako to da su Khruangbin tako veliki i masovno omiljeni, a YĪN YĪN i dalje tek „kultni“ bend.