Foto Davor KOVAČEVIĆ
Na pitanja tko smo, odakle dolazimo i kamo idemo odgovore (unekoliko) daje u ova vremena iznimno bitna izložba u Klovićevim dvorima, istovremeno potvrđujući zašto je, prema Ciceronu, »povijest svjedok vremena, svjetlo istine te život pamćenja«
povezane vijesti
Ljubav prema domovini i želja da razotkrijem istinu nagnaše me pisati s nakanom da prikupljajući što je rasuto uklanjam zabune, rasvjetljujem nejasnoće i pokazujem zablude… Pronađeš li da sam odveć lutao po pretpostavkama, ili da sam se poslužio nevjerojatnima, to je iznudila želja da štogod istrgnem iz nejasnoća i da tebi udovoljim. Ako si dobrohotan, nećeš zamjeriti. Pretpostavke pak uzmi kao takve. Preokreneš li ih nabolje, bit ću ti zahvalan – zapisao je u djelu »O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske« Ivan Lučić, a njegove bi riječi vrijedile i za ovaj tekst uz složenu i hvalevrijednu izložbu »U početku bijaše kraljevstvo« u Galeriji Klovićevi dvori otvorenu u povodu proslave 1100 godina Hrvatskog Kraljevstva, koja nedvojbeno daje uvid u kompleksnu povijest našega naroda, bogatu kulturu te identitet koji se usložnjavao tijekom dugoga vremena u kojemu smo se, zbog toga što su višekratno nalegli na jazik hrvatski, borili za opstanak. Na pitanja tko smo, odakle dolazimo i kamo idemo odgovore (unekoliko) daje u ova vremena iznimno bitna izložba u Klovićevim dvorima, istovremeno potvrđujući zašto je, prema Ciceronu, »povijest svjedok vremena, svjetlo istine te život pamćenja«.
Nakon što je Hrvatski sabor još u ožujku 2024. godine usvojio prijedlog Matice hrvatske i Družbe »Braća Hrvatskoga Zmaja« da se 2025. proglasi »Godinom obilježavanja 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva«, što je podržalo i Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske i Ministarstvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske, početkom prošle godine Ministarstvo kulture i medija imenovalo je tim profesora s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Dinu Milinovića kao glavnog autora, a Tomislava Galovića i Trpimira Vedriša kao koautore izložbe koja je otvorena u listopadu prošle godine, a njezino je trajanje zbog interesa javnosti nedavno produženo do 15. ožujka. Za kustosicu izložbe imenovana je Iva Sudec Andreis iz Galerije Klovićevi dvori, likovni postav izložbe potpisuje arhitekt Berislav Biondić, a vizualni identitet Studio Šesnić & Turković.
Povijest Hrvata
Izložba smještena na tri etaže broji četiri stotine artefakata, koji, smješteni u trideset izložbenih dvorana, daju jasan, sustavan i temeljit uvid u povijest Hrvata, od njihova doseljenja u 7. to jest 8. stoljeću, pa sve do 1925. godine. Uz to, kao što su i sami autori napomenuli na riječkome predstavljanju projekta, uvid u razdoblje 20. i 21. stoljeća dano je na temelju izvorišnih osnova Ustava Republike Hrvatske koji je napisao prvi predsjednik Franjo Tuđman.
Kako ističe ministrica kulture i medija dr. sc. Nina Obuljen Koržinek, izložba nastala »u povodu obilježavanja 1100 godina Hrvatskoga Kraljevstva oblikovana je kao putovanje kroz više od tisuću godina hrvatske povijesti – od zasnivanja državne zajednice i njezine političke afirmacije u doba narodnih vladara iz dinastije Trpimirovića, s posebnim naglaskom na prvi spomen Tomislava kao hrvatskog kralja (rex) 925. godine, pa sve do donošenja suvremenog Ustava Republike Hrvatske 1990. godine«.
Foto Ervin Pavleković
– Time se pred posjetiteljem otvara široki kronološki luk od početaka hrvatske državnosti u ranom srednjem vijeku do suvremene, samostalne i demokratske Hrvatske. Takav dubinski uvid omogućuje koncepcija ove izložbe koja je utemeljena na ideji povijesnoga i simboličkoga kontinuiteta hrvatske državnosti. Naime, tijekom stoljeća pojam državnosti oblikovao se u sklopu različitih društveno-povijesnih kategorija i koncepata kao što su gens, populus, lingua, natio, traditio, religio. Hrvatska se povijest pritom interpretira u trajnoj povezanosti s europskim nadstrukturama: od Rimskoga i Franačkoga Carstva, Bizanta i Zemalja Krune svetoga Stjepana pa sve do Habsburške Monarhije. Upravo je to bremenito političko nasljeđe, koje je i baština i izazov, utrlo put maloj, ali suverenoj državi i njezinu sudjelovanju u današnjoj europskoj zajednici naroda, govori Obuljen Koržinek.
Foto Ervin Pavleković
Izložba, dodaje, »prvi put okuplja najznačajnije spomenike hrvatske kulturne baštine u jedinstven niz, čime se jasno ocrtava povijesni kontinuitet državotvorne ideje«, a »predstavlja iznimno zahtjevan i složen projekt koji okuplja više od 400 eksponata iz više od 50 institucija, uz sudjelovanje više od 40 autora tekstova i više od 70 autora kataloških jedinica«.
– Stotinu godina nakon velikoga jubileja iz 1925., kada se obilježavalo 1000 godina Hrvatskoga Kraljevstva, današnja nas izložba podsjeća na ključne trenutke hrvatske povijesti i na snagu tradicije Kraljevstva čije su se metamorfoze tijekom stoljeća uvijek iznova potvrđivale. Od Trpimirove isprave i pisma pape Ivana VIII. knezu Branimiru, preko prvoga hrvatskog kralja Tomislava do samostalne Republike Hrvatske otkriva nam se priča o trajnoj i živoj ideji državnosti koja i danas oblikuje naš identitet i mjesto Hrvatske u Europi, piše ministrica u uvodnome tekstu kataloga.
Popratni katalog
Izložbu prati i opsežni katalog koji broji 691 stranicu, a obrađuje ideju, nastanak te povijesni kontinuitet Hrvatskoga Kraljevstva tijekom više od tisuću godina. U njemu se povijest ne prikazuje samo kao niz događaja, nego kao dugotrajni proces oblikovanja političkog identiteta, državnosti, kulture te pamćenja. Polazi se stoga od ranosrednjovjekovnih ishodišta, dolaska Hrvata i susreta s antičkom i kršćanskom baštinom, zatim se prati razdoblje knezova i kraljeva, uloga Crkve i plemstva, preživljavanje državne ideje u raznim političkim okvirima te njezina transformacija u moderno doba. Također se povezuje povijesna ideja kraljevstva s današnjom Republikom Hrvatskom, naglašavajući simbolički i pravni kontinuitet državnosti kao ključan element nacionalnog identiteta. |
Stabilna država
Kako dalje govori, »dva stoljeća postojanja ranosrednjovjekovnoga Hrvatskog Kraljevstva bila su dinamično i turbulentno razdoblje obilježeno ratovima za obranu granica mlade hrvatske države, unutrašnjopolitičkim sukobima, ali i razvijenom trgovinom i živom diplomatskom aktivnošću hrvatskih poklisara na svim najvažnijim europskim dvorovima«.
Foto Ervin Pavleković
– Pisana su povijesna vrela dostatna, a postojeći dokumenti, sačuvana materijalna baština i arheološki nalazi upućuju na to da je Hrvatsko Kraljevstvo smatrano stabilnom državom u europskom kontekstu, da je Tomislavova kraljevska moć uživala papinsku legitimaciju i potporu hrvatskoga plemstva, dok strukture vlasti, politički odnosi i diplomatska aktivnost svjedoče o integraciji u šire procese koji su oblikovali onodobni poznati svijet. Bizantski autori pak s poštovanjem ukazuju na snagu hrvatske vojske i mornarice. Samosvjestan narod poznaje svoju povijest i iz nje crpi poticaje za oblikovanje budućnosti. Stoga je očuvanje povijesne baštine i sjećanja na velikane koji su naš povijesni put utrli i oblikovali dužnost svih nas. Priča o hrvatskim knezovima, kraljevima i državnosti nezaobilazan je dio osobne iskaznice hrvatske države i naroda pa će ta tema dobiti posebnu pozornost u godini u kojoj se obilježava 1100. obljetnica utemeljenja Hrvatskoga Kraljevstva, ocjenjuje Obuljen Koržinek.
Foto Ervin Pavleković
Kako ističe jedan od autora izložbe, prof. dr. sc. Tomislav Galović, na gotovo tri tisuće kvadrata prikazani su artefakti – »od Višeslavove krstionice i epitafa kraljice Jelene, preko Ladislavova plašta iz Zagrebačke nadbiskupije i Bašćanske ploče te djela ‘Historia Salonitana’ Tome Arhiđakona (iz Vatikanske apostolske knjižnice) do znamenitog govora Bernardina Frankapana ‘Oratio pro Croatia’ (1522.) iz Austrijske nacionalne knjižnice ili pak zavjetne slike Tome Erdödyja iz 17. stoljeća iz Bojnica u Slovačkoj« – koji daju uvid u ključne trenutke hrvatske povijesti.
Foto Ervin Pavleković
Da se radi o iznimno važnoj izložbi povijesne važnosti, govori i kustoski tekst prof. dr. sc. Dine Milinovića u kojemu se u uvodnome retku pita »tko smo«, »odakle dolazimo« te »kamo idemo«, te konstatira da »kao što osobna iskaznica ne govori puno o vlasniku, tako ni šturi podaci iz povijesnih knjiga i udžbenika ne govore sve o jednom narodu«. Baš zato, »da bismo razumjeli sami sebe i zaštitili se od zaborava«, izložbom je izgrađen »svojevrsni arhiv pamćenja u kojemu su pohranjeni podaci nalik na DNK živog bića«.
Foto Ervin Pavleković
– Možemo ga zamisliti kao obiteljski album odabranih fotografija ili kao jedan od šesterokuta u beskonačnoj galeriji Borgesove Babilonske knjižnice. Ljudi koji brinu za taj arhiv su čuvari pamćenja, magistri memoriae. Jedna od određujućih ideja u našem arhivu, koja se provlači kroz cijelu hrvatsku povijest, odnosi se na zasnivanje državne zajednice i njezinu političku afirmaciju na prostoru između Jadranskoga mora i Panonske nizine. To je područje bivšega Rimskog Carstva koje će, usprkos podjeli (395.) i propasti zapadnoga dijela (476.), ostati politički i civilizacijski uzor za sve nasljednike, kako na Zapadu (Rim), tako i na Istoku (Konstantinopol). Oni barbarski, poludivlji ratnici koji sa slika Celestina Medovića ili Otona Ivekovića zadivljeno promatraju plavu morsku pučinu i otoke u daljini u novoj su domovini zatekli jedan stari, već urušeni svijet (mundus senescit, kazuju onodobne kronike), ali prožet mladom, vitalnom vjerom, na čijim su zasadama naučili biti dijelom velike europske obitelji. Kraljevstvo, isprva u svojoj stvarnoj, povijesnoj manifestaciji, a potom kao ideja koja u sebi sadrži jezgru političkog opstanka, ne prestaje biti središnja misao hrvatske političke stvarnosti i promišljanja sve do 20. stoljeća, kaže Milinović.
Foto Ervin Pavleković
Prvi hrvatski kralj
S obzirom na to da se izložba odnosi na Hrvatsko Kraljevstvo, njegov nastanak i razvoj, njezina je središnja figura kralj Tomislav. Pripadnik hrvatske vladarske dinastije Trpimirovića, Tomislav, prvi se put spominje 914. godine kao hrvatski knez u djelu »Historia Salonitana« Tome Arhiđakona. U razdoblju njegove vlasti ranosrednjovjekovna hrvatska država prerasta iz kneževine u kraljevstvo; politička organizacija dobiva jasnije obrise, granice se šire u skladu s vojno-političkim prilikama, a crkvena uprava uspostavlja novu hijerarhiju. Prema djelu »De administrando Imperio« bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta, godine 924. srpski knez Zaharija bježi u Hrvatsku pred bugarskim napadom, dok dio stanovništva također pronalazi utočište u hrvatskim zemljama. Prije 925. Tomislav pobjeđuje Mađare i širi vlast do rijeke Drave, što potvrđuju i kasniji srednjovjekovni izvori. Presudna je 925. godina, kada papa Ivan X. u svojim pismima Tomislava izričito naziva kraljem Hrvata. U isto vrijeme održava se Prvi splitski crkveni sabor, na kojemu je potvrđeno prvenstvo splitske Crkve i osnovana Splitska metropolija. Sabor također ograničava, ali ne zabranjuje, uporabu slavenskoga jezika u liturgiji te spominje hrvatskoga kralja i velikaše kao ključne nositelje vlasti. U razdoblju 926. ili 927. Tomislav ostvaruje veliku pobjedu nad Bugarima, nakon koje ubrzo umire bugarski car Simeon. Bizantski kroničari taj poraz opisuju kao potpun slom bugarske vojske, čime se dodatno potvrđuje vojna snaga hrvatske države. Nakon toga, 928. godine papinski izaslanik posreduje u miru između Hrvata i Bugara te boravi u Splitu, gdje se održava Drugi splitski crkveni sabor. Papa Lav VI. tada ukida Ninsku biskupiju i uključuje je u Splitsku nadbiskupiju, a novome splitskom nadbiskupu šalje palij kao znak metropolitanske vlasti. O snazi Tomislavove države svjedoči i podatak da je Hrvatska mogla podići desetke tisuća konjanika i pješaka te znatnu mornaricu. Nakon Tomislavove vladavine vlast preuzima kralj Trpimir II., čime se nastavlja kontinuitet hrvatske kraljevske vlasti oblikovane u presudnom razdoblju prve polovice 10. stoljeća. |
Otpor osvajačima
Na tome i takvome putu, pojašnjava, iskustvo je bilo ključno; »iskustvo koje smo stekli na tome putu neobično je bogato: učili smo se organizaciji društva i države zasnovanima na rimskom pravu i porukama evanđelja; suživotu s drugim narodima u različitim političkim konstelacijama i unijama; parlamentarnom dogovaranju (uz pokoji »vritnjak«), ali i oružanom otporu osvajačima ili tiraniji«.
Foto Ervin Pavleković
– Cijelo to vrijeme nosila nas je ideja kraljevstva i pomogla nam preživjeti stoljeća kontinuiranih ratova, podjela i nesigurnog života na granici. Od Krbavske bitke 1493., gdje že pobeždena bisi čest hrstjanska, pa do ukidanja Vojne krajine 1881. proteklo je gotovo četiri stotine godina. Pojam kraljevstva (regnum) ima, dakako, i svoju mitsku dimenziju koja u sebi sadrži ne samo povijesne, nego i biblijske, eshatološke pa i romantičke konotacije koje su figuri kralja (rex) podarile svojevrsnu mistiku i odredile ga kao jedan od arhetipskih simbola u europskoj povijesti. Svaki je kralj nasljednik Božjeg pomazanika Davida s jedne i legendarnog kralja Artura s druge strane. Okružen je svojim pratiocima – vitezovima Okrugloga stola i dvorskim damama; njegova je prijestolnica Camelot – gnijezdo uljudbe, umjetnosti i mudrosti. No više od samoga kralja, koji je obilježio samo dio stvarne hrvatske povijesti između 10. i 12. stoljeća, sadržaj ove izložbe odnosi se na tu upornu, žilavu ideju koja je nadživjela posljednjega Trpimirovića i nadahnula Ivana Lučića Luciusa (1604. – 1679.), oca hrvatske historiografije, da više od pet stoljeća kasnije napiše »De regno Dalmatiae et Croatiae«. Jedno kraljevstvo (regnum), jedna zemlja, jedan kralj, pa makar on bio iz loze Arpadovića, Anžuvinaca, Jagelovića ili Habsburga. Sredinom 17. stoljeća, u vrijeme reliquiae reliquiarum, kada Hrvatska ne zaprema više od 15-ak tisuća četvornih kilometara, Lučić, njegovi suvremenici (Juraj Rattkay) i neposredni nasljednici (Pavao Ritter Vitezović) dali su zamah borbi za politički opstanak u novovjekoj Europi, tumači Milinović.
Foto Ervin Pavleković
Takav put koji je podrazumijevao i borbu, podcrtava, doveo nas je do samostalne Republike Hrvatske. No, iako danas »živimo republiku«, (…) u početku, ipak, bijaše kraljevstvo«.
– Netko je negdje izjavio, ciljajući pripreme za obilježavanje velike obljetnice, da republici ne treba kraljevstvo, da danas ne treba jučer. Istina, Hrvati možda i više od drugih nacija pate od »teškog tereta povijesti« koja im često nije bila naklonjena. Ova izložba, vjerujemo, pokazat će u kojoj je mjeri takva konstatacija točna i otkriti neke od razloga zašto je tome tako. Ali izostanak, manjak povijesti jednako tako negativno utječe na oblikovanje kolektivnog mentaliteta i identiteta, a posljedično i na izgradnju solidarnosti među članovima jedne zajednice. Uostalom, bez povijesti i povijesnog pamćenja nema njezina najveća dara: Povijest je svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života. Tko ne bi poželio s Ciceronom piti na tom arkadijskom izvoru?! Sjećanje na početke hrvatske povijesti, na njezine izvore, održavanje u životu toga sjećanja tijekom jedanaest stoljeća – to je ono što Jacques Le Goff, veliki francuski povjesničar i prijatelj Hrvatske, zove »odgojem pamćenja«. Danas, i više nego prije stotinu godina, imamo razloga dostojno i sa zahvalnošću obilježiti tu tanku, žilavu pupčanu nit koja nas još spaja s našom davnom posteljicom, napominje Milinović.
Foto Ervin Pavleković
Dominantni fenomeni
Sama izložba u povodu 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva, naglašava, »podijeljena je na tematske cjeline osmišljene u skladu s dominantnim povijesnim, društvenim i kulturnim fenomenima«.
– Iz dvorane u dvoranu naglasak je na pravnom i simboličkom kontinuitetu Kraljevstva, koji nam dopušta pratiti ideju državnosti tijekom stoljeća, od nastanka hrvatske države i narodnih vladara u ranome srednjem vijeku do izbora tuđih dinastija. Ta »ideja dugog trajanja« vodila je hrvatsku domoljubnu i političku misao sve do naših dana, iznalazeći razne mnemotehnike koje su pripomogle njezinu formiranju i artikuliranju. Povijesni slijed koji na taj način pratimo otkriva specifični »mentalitet« hrvatske državnosti. On se očituje u trajnoj pripadnosti »imperijalnim nadstrukturama« (Rimska crkva, Franačko Carstvo, Bizant, Zemlje Krune sv. Stjepana, Habsburška Monarhija), ali i različitim oblicima komunalne mikrodržavnosti. To je političko i civilizacijsko nasljeđe koje nas je pripremilo za sudjelovanje u današnjoj europskoj zajednici nacija. Jubilarna 1925. godina imala je za krunu podizanje mogile u Maksimiru, simbola hrvatskog zajedništva, priča Milinović.
Foto Ervin Pavleković
Izložba, pojašnjava, »završava instalacijom suvremenog umjetnika Vitolda Košira, motivom rastvorene knjige i pisma koji simboliziraju onu tanku ali raskošnu nit što se provlači kroz hrvatsku povijest – od kamenih natpisa s imenima kneževa i kraljeva na latinskome jeziku, Bašćanskih ploča pisanih glagoljicom na hrvatskome jeziku, prve tiskane knjige na hrvatskom iz 1483., Marka Marulića i njegove »harvacke« Judite do Ljudevita Gaja i Danice, Vijenca i Matice ilirske (hrvatske) te, naposljetku, Ustava Republike Hrvatske«.
– »Mitski« status 925. godine, na koju se izložba poziva, potvrdili su naši preci prije stotinu godina, kada je diljem hrvatskih zemalja obilježena tisućita obljetnica Kraljevstva. Ne želeći zaostati za njima, uvjereni da u neovisnoj državi, rođenoj iz žrtve onih koji su za nju dali živote u Domovinskom ratu, imamo dodatni razlog – i obavezu – iznova podsjetiti na dugu tradiciju koja crpi snagu duboko iz nama dodijeljenog komada Zemljine kore, pozivamo vas da zajedno budemo čuvari pamćenja. Naša je želja da svi posjetitelji izložbe nanovo prožive taj izazovan, često mukotrpan, ali ustrajan hod kroz više od tisuću godina povijesti. Na početku toga puta bijaše kraljevstvo, govori Milinović.
Foto Ervin Pavleković
Svaka dvorana, kaže Tomislav Galović, »ima jedan središnji izložak, bio on dokument, umjetnički spomenik ili drugo svjedočanstvo vremena«, a »namjera je bila – i u tome se uglavnom uspjelo – da na izložbu budu dopremljeni originali, i to je jedna od bitnih odrednica ove izložbe koja od samostalne Hrvatske države nije bila zamišljena ili postavljena unutar muzejskih ustanova u Hrvatskoj«.
Foto Ervin Pavleković
– Govoreći o hrvatskim vladarima, kneževima i kraljevima treba istaknuti jednu posebnu dvoranu koja je posvećena latinskim kamenim spomenicima s nazivima naših vladara i veledostojnika. To je jedna posebnost zato što niti jedan slavenski narod – a to treba posebno istaknuti i pred drugima uvijek govoriti, posebice pred stranim stručnjacima i istraživačima – nema takvu ranosrednjovjekovnu epigrafičku baštinu, tj. natpise u kamenu na latinskom jeziku. To imamo samo mi! I to je razlog zašto mi kao Hrvati danas jesmo gdje jesmo, zašto pripadamo zapadnoj Europi, latinskoj Europi, zašto pripadamo kršćanstvu, katoličanstvu rimskom. U znanosti se to kaže: Orbis Latinus – Slavia Latina. Prvotni jezik, prvotno pismo hrvatskih kneževa i kraljeva jest latinski jezik, latinsko pismo, a tek kasnije nastupaju glagoljica i hrvatska ćirilica kao dva slavenska pisma kojima se kontinuirano bilježio hrvatski jezik, napominje.
Foto Ervin Pavleković
Lik i djelo Tomislava
Kako Galović pojašnjava, na prvoj etaži nalaze se cjeline iz srednjovjekovne povijesti, »Ishodišta: In principio«, »Novi narod na karti Europe«, »Pokrštavanje i crkvena obnova«, »Elite i kneževski dvor«, »Doba kraljeva«, »Kralj na sjeveru«, »Nova biskupija: Kraljevsko uporište«, »Trojedna Kraljevina« i »Frankapani neokrunjeni kraljevi«. Na drugoj etaži obuhvaćene su cjeline iz ranonovovjekovlja i povijesti 19. stoljeća, »Borba za opstanak«, »Nalegoše na jazik hrvatski«, »Hram slavnih muževa«, »Usprkos ratu, pero je jače od mača«, »Zrinski i san o kruni: Famam servare memento!« (»Sjeti se služiti slavi!«), »Croatia rediviva« (»Oživjela Hrvatska«): Otkriće povijesti«, »Regnum regno non praescribit leges« (»Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone«): Između staleške tradicije i moderne države«, »Od naroda do nacije: Hrvatska u 19. stoljeću«, »1918. Kraj Hrvatskoga Kraljevstva« i »Ustav Republike Hrvatske«. A prizemlje ustanove rezervirano je za sve ono posvećeno prvome hrvatskome kralju Tomislavu, njegovu liku i djelu.
Foto Ervin Pavleković
Uz sve ono što govori o hrvatskome kralju Tomislavu, u prizemlju se, kaže Galović, nalazi i ono što ukazuje na to kako su kralja »tijekom stoljeća percipirali i doživljavali ljudi od pera, kista i dlijeta, povjesničari i umjetnici, ali i hrvatski narod u cjelini«.
– »Dilecto filio Tamisclao, regi Croatorum/Dragom sinu Tomislavu, kralju Hrvata« – upravo je tim riječima papa Ivan X. u svome pismu iz 925. godine Tomislava titulirao kao kralja Hrvata i dragoga sina. Upravo tu rečenicu mi ove godine slavimo (925. – 2025.), kao što su to naši pretci slavili i prije točno stotinu godina (925. – 1925.). Naime, godine 914. Tomislav se, iz hrvatske vladarske dinastije Trpimirovića, prvi put u povijesnim izvorima spominje kao hrvatski knez (…Tamislaui ducis). Bilo je to u djelu Historia Salonitana (»Salonitanska povijest«) glasovitog srednjovjekovnog pisca Tome Arhiđakona Splićanina (1200. – 1268.). No, točno prije 1100 godina papa Ivan X. (914. – 928.), čiji se pontifikat podudara s Tomislavovom vladavinom, u svoja dva pisma Tomislava titulira kao kralja (rex). Ta su pisma – kao i zaključci splitskih crkvenih sabora iz 925. i 928. godine te drugi spisi – sačuvani u prijepisu iz 16. stoljTeća u rukopisnom djelu nepoznatog sastavljača koje se naziva Historia Salonitana maior (»Veća salonitanska povijest«), ističe.
Foto Ervin Pavleković
Kako pojašnjava dalje, »u prvom papinskom pismu – naslovljenom na salonitanskog (splitskog) nadbiskupa Ivana i njegove sufragane – nakon papinske, vladarska datacija navodi se po kralju Tomislavu«.
– Consulatu peragente in provintia Croatorum et Dalmatiarum finibus Tamisclao rege (»u vrijeme obnašanja konzulata/vladanja kralja Tomislava u pokrajini Hrvata i krajevima Dalmacijâ«). U drugom pak papinskom pismu, a koje je izravno upućeno hrvatskom kralju Tomislavu i zahumskom knezu Mihaelu, salonitanskom nadbiskupu Ivanu, svim biskupima sufraganima, svim županima i cijelom hrvatskom kleru i narodu, a u kojem se poziva na svekoliku vjernost i odanost Rimskoj crkvi, papa se Tomislavu izravno obraća kao: dilecto filio Tamisclao regi Croatorum (»dragom sinu Tomislavu, kralju Hrvata«), kazuje.
Foto Ervin Pavleković
Knezovi krčki
Također skreće pažnju i na to da su na izložbi zastupljeni i kvarnerski otoci te Krčka biskupija.
– Na izložbi svoje su mjesto našli, tj. zastupljeni su: Osorski evanđelistar (Evangeliarium Absarense) iz 11. stoljeća (sada u Vatikanu, Biblioteca Apostolica Vaticana, MS Borg. Lat. 339), Odredba Petra Krešimira IV. o području Rapske biskupije (Biograd, 8. srpnja 1071., sada u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu), Bašćanska ploča (u replici iz Gliptoteke HAZU), Jurandvorski ulomak (iz Hrvatskog povijesnog muzeja u Zagrebu), isprava kojom ban Pavao I. Bribirski potvrđuje Rabljanima sve posjede koje imaju u području pod njegovom vlašću (Skradin, 4. siječnja 1307., sada u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu), II. Vrbnički misal (1462., iz Župnog ured u Vrbniku), Prvotisak Misala iz 1483. (primjerak iz samostana sv. Marije na Glavotoku, sada u Zagrebu na Ksaveru kod franjevaca trećoredaca glagoljaša) i Senjski glagoljski Misal (Senj, 1494.), creski primjerak (samostan sv. Frane u Cresu). Izložena je i »Nova de universis philosophia«/»Nova sveopća filozofija« Frane Petrića (Cres, 1528. – Rim, 1597.) tiskana u Veneciji 1593. godine te »Institutionum linguae Illyricae libri duo«/»Osnove ilirskoga/hrvatskog jezika u dvije knjige« (Rim, 1604.) Bartola Kašića (Pag, 1575. – Rim, 1650.), nabraja Galović.
Foto Ervin Pavleković
U takvome geografskom rasprostiranju i njegovu denotiranju bitnu ulogu, ne zaboravimo, imaju, kako kaže, »knezovi Krčki, kasniji Frankapani/Frankopani«, koji su posebno istaknuti.
– U prizemlju izložbe prikazuje se film »Prijenos kostiju Zrinskog i Frankopana u domovinu« snimatelja Osječanina Josipa Hallae iz 1919. godine u kojem se u nekoliko kadrova vide Jugoslaveni iz okupiranih krajeva, a među njima i otočani Kvarnerskih otoka (Rab, Pag, Lošinj, Cres i Krk). Najzad, više je nego ispravna i točna po važnosti povučena paralela za otok Krk da ima u svome okrilju temeljne hrvatske dokumente – od Bašćanske ploče preko djela i uloge hrvatskog velikaškog roda knezova Krčkih Frankapana/Frankopana do Nacrta hrvatskog Ustava – čime taj prostor ulazi u iznimno važna poglavlja nacionalne povijesti, zaključuje Galović.
Foto Ervin Pavleković
Foto Ervin Pavleković
Foto Ervin Pavleković
Foto Ervin Pavleković
Foto Ervin Pavleković
Foto Ervin Pavleković
Foto Ervin Pavleković
Foto Ervin Pavleković
Foto Ervin Pavleković
