Hrvatski pisac, scenarist i producent Velimir Grgić u svojoj dugogodišnjoj medijskoj karijeri pisao je za vodeće magazine i portale u Hrvatskoj, uređivao i vodio mnoge TV emisije te producirao dokumentarne i igrane filmove. Objavio je dvadeset knjiga o glazbi, filmu, društvenim fenomenima te popularnoj i azijskoj kulturi.

U svojoj novoj knjizi »Lice zla« (Media bar, 2025.) Velimir Grgić bavi se najmračnijim od najmračnijeg, najzloćudnijim od najzloćudnijeg u ljudskoj naravi, najpoznatijim i najbizarnijim zločinima 20. stoljeća. Ništa se doista ne može usporediti s užasima koje su počinili naizgled posve obični ljudi iz susjedstva. To dokazuje trideset priča o zločinima i ubojicama koji su svojom okrutnošću i neljudskošću šokirali svijet. Osim što pokušava »ući u glavu« osoba koje su se pretvorile u monstrume i razložiti obrasce njihova ponašanja, Velimir Grgić postavlja i neka važna pitanja: što je zapravo (istinsko) zlo, je li i koliko je imanentno čovjeku, i kako uopće tretirati one koji su se svjesno odrekli ljudskosti? I više nego dovoljno da o knjizi i temi s autorom porazgovaramo šire i dublje za ovotjedni Magazin Glasa Slavonije.

SAMOOBRANA OD ZLA

Kako objašnjavate stalnu potrebu da se o fenomenu kao što su masovni i serijski ubojice piše, snima, crta, igra, analizira, komentira, esejizira? Ta navada dakako nije od jučer, stara je koliko su stari u javnosti šire medijski prezentirani prvi slučajevi, no je li se taj fenomen još više raširio u ovom našem digitalno umreženom i globaliziranom komunikacijskom svijetu…?

– Ta je navada stara koliko i ljudski rod. To je ono što pseudostručno zovemo »morbidnom znatiželjom«, duboko utisnutom u narav čovjeka, poznat fenomen okretanja za prizorima prometne nesreće na cesti… Čovjek u osnovi bježi od onog čega se boji, ali ne znači da to ne želi razumjeti i podsvjesno se s time suočiti. Postoji i teorija da je popularnost true crimea jednostavno rezultat konzumacije sadržaja kao upute za potencijalnu samoobranu od zla. Taj je argument posebno zanimljiv ako uzmemo u obzir da su prema svim statistikama dominantni konzumenti true crime sadržaja – žene!

Ali svakako vrijedi konstatacija da je internet sve odveo na novu razinu, logično – nekada priče oko logorske vatre, s dolaskom tiska imali smo časopise i knjige, televizija i radio odradili su svoje, a onda se fenomen u digitalnom dobu globalizirao. Potreba za shvaćanjem užasa oduvijek je u nama, a digitalizacijom je samo eskalirala globalnim umrežavanjem svijeta. I činjenicom da je toliko toga dostupno – nakon samo nekoliko klikova na streaming servisima možete biti prikovani uz true crime na duže vrijeme.

Posebno zanimljiv aspekt fenomena masovnih i serijskih ubojica svakako je i njihovo »urastanje« u masovnu popularnu kulturu. Koliko je za to »odgovoran« i Hollywood, koji je o serijskim ubojicama snimio niz antologijskih filmova uglednih redatelja?

– Hollywood je samo nastavio ono što je nekad radio papir. A što su danas nastavili raditi Netflix i bezbrojni true crime podcasti. Fascinacija je uvijek tu, baš kao i zločini, samo se mijenja način na koji se to »urastanje« odvija.

LJUDSKOST U NELJUDSKOM

Zašto nam nikad nije dosta serijskih ubojica? Alzena MacDonald, profesorica s Katedre kulturnih studija na Curtin University Western Australia u izvrsnom zborniku »Murders and Acquisitions« naglašava da serijski ubojice reflektiraju strah od Drugoga i nepoznatoga, utjelovljuju naše paranoje i tjeskobe, predstavljaju ambivalencije našega društva i prikrivene zvijeri među nama…

– Tražimo li ultimativno čudovište, čisto i rafinirano zlo iz starih priča i bajki, naći ćemo ga u serijskim ubojicama – vuk iz priče o Ivici i Marici postaje naš susjed, čovjek koji je »bio tako tih i miran«, a frižider mu je pun ljudskih ostataka, jer ubija iz zabave svaki drugi dan nakon povratka iz ureda. Svakom normalnom čovjeku teško je to pojmiti, pa je logično da ga fenomen fascinira, koliko ga se i boji. Alzena MacDonald je u pravu, ali uz akademsko objašnjenje valja navesti i ono »sirovo«, a to je element »čovječe, možeš li vjerovati u ovo?«, koji stoji iza fascinacije svakim bizarnim zločinom. A zločini serijskih ubojica su upravo takvi, pa ih, ma koliko sam se u knjizi trudio svesti njihov broj na minimum, jednostavno ne možeš izbjeći.

Prema autorima iz navedenoga zbornika, serijski ubojice u popkulturnim reprezentacijama konceptualno aranžiraju ubojstvo kao umjetnički čin, a takav tip serijskog ubojice, idealno utjelovljen u liku Hannibala Lectera, virtuozni je mastermind… Romantizira li se na taj način, i druge slične, napose filmske načine, ljepota zla, smrti, umiranja… Makoliko bila drastična i krvava?

– »Romantizira« se otkad je umjetnosti. Nisam siguran bi li bez tog dodatka kreativna interpretacija uopće bila moguća – nazovemo li to »romantiziranjem« ili jednostavno traženjem ljudskosti u neljudskom kako bismo bolje shvatili s čime imamo posla, to je manje važno. Hannibal Lecter u Hollywoodu manje je opasan od Charlesa Mansona na majici Axla Rosea. Jedan je lik iz holivudske fikcije, a drugi je stvarni psihopat koji se glamurizira kao buntovnik. Netflixov »Dahmer« je još gori po tome. Ta kvalitetno napravljena igrana rekonstrukcija ere u potrazi za ljudskim elementom očajnički je pokušavala humanizirati osobu koja je u dnevnoj sobi gradila oltar od kostiju mladih muškaraca. Prije nego bi završili kao dekoracija, živima bi bušio rupu u lubanji pa u nju ulijevao kiselinu.

UNIVERZALNI FENOMEN

Da se napokon dotaknemo i vaše nove knjige »Lice zla«, koja se i sama izvrsno uklapa u kontekst spomenutih fenomenoloških i konceptualnih odrednica, a ne samo crnokroničarskih rubrika… Drugim riječima, zašto i kako jedna takva knjiga kakva je »Lice zla«? Koliko je inspiracija bio i popularni TV serijal »Monster«, koji za Netflix realiziraju Ryan Murphy i Ian Brennan, uključujući i aktualnu priču o Edu Geinu?

– Meni nije, ali možda jest izdavaču, ha, ha, ha. Popularnost tzv. true crime žanra na Netflixu pokazala je da postoji ogromno tržište za ove teme. Ja nisam novinar crne kronike, ali bavio sam se kroz život i takvim temama, pišući za Playboy prije 26 godina o snuff filmovima, koje sam istraživao dvije godine i susreo se s koječime, a onda i kao voditelj i jedan od scenarista HTV-ova serijala »CSI Hrvatska« (2016.), koji se bavio zločinima iz Hrvatske. Knjiga je puno bolji medij za ući u dubinu problema, a ja sam je koncipirao bliže onome čime se češće bavim – kao zbirku 30 horor-priča, s tom razlikom što je sav horor stvaran.

Knjiga sadržava trideset priča o zločinima i ubojicama koji su svojom okrutnošću i neljudskošću šokirali svijet. Veći dio njih je općepoznat, no dio njih baš i nije, posebno ubojice iz daleke Azije poput Huang Zhihenga, Lee Choon-Jaea, japanskog dvojca Miyazaki-Kobayashi, slučaja Hello Kitty… Koji su vam i kakvi kriteriji bili pri odabiranju svih tih monstruoznih likova za knjigu?

– Trudio sam se, kao što rekoh, smanjiti broj serijskih ubojica o kojima se toliko puno zna i dati širu sliku. Monstrumi su univerzalni, pojavljuju se na svim dijelovima planeta i bilo mi je važno pokazati da oni nisu samo dio američke mitologije, nego i fenomen koji zahvaća sve kontinente, nacije i rase. Masovni ubojica iz Koreje ili sadisti iz slučaja Hello Kitty možda su manje poznati na ovom dijelu planeta, ali s druge strane Urala pandan su onome što gledamo na Netflixu. Slučaj odrezane glave Hello Kitty lutki inspirirao je i hongkonšku kinematografiju, koja je o njemu snimala filmove, baš kao što Hollywood snima svoje.

Posebnu draž knjizi daje i sjajan dizajn naslovnice, prijelom i atraktivne ilustracije Timislava Šiptara. Kako ste se odlučili na takav koncept, umnogome s popkulturnim, pa i popartističkim pečatom? Naime, takav koncept vizualizacije onoga o čemu i kako pišete krasi gotovo sva vaša dosadašnja izdanja, što samostalno, što u koautorstvu…

– Što da kažem, trudim se uvijek surađivati s talentiranim i kvalitetnim ljudima. Knjiga je više od slova.

NOVI PROJEKTI

Kad se sve zbroji, koliko ste kao autor zadovoljni kako je knjiga ispala, i sadržajno i formativno? Planirate li možda nastavak, drugi dio knjige, ako se može pronaći bar još 30 ubojica sličnog ili približno sličnog kalibra poput ovih u knjizi, ili takvih više nema, ili zasad o njima još ne znamo dovoljno?

– Jako sam zadovoljan. Mogao bih napisati nastavak koji bi se bavio 21. stoljećem. Ali ne žurim se. Treba odmoriti glavu od toliko mraka.

S obzirom na to da je knjiga još »friška«, kakav je odjek na tržištu, kod čitatelja, kako ide s promocijom…? Koji bi zapravo bili čitatelji takvog štiva kakvo je »Lice zla«?

Emica Elvedji/PIXSELL

– Nikad se u životu nisam opterećivao time tko je ciljna publika, time se bavi izdavač, koji vjeruje da ona postoji, pa izbacuje knjigu u knjižare. Moj je fokus uvijek isti – napisati najbolju knjigu što mogu o temi koja mi je u rukama. Pretpostavljam da je to onda i neka vrsta odgovora na pitanje – ciljam na čitatelje dobrih knjiga!

Na kraju, što dalje, kakvi su planovi, koje i kakve nove teme, projekti, knjige, filmovi, TV serije, u godini koja je tek počela…?

– Radim na nekoliko velikih inozemnih filmskih projekata, tako da puno vremena provodim u zrakoplovu. Prošle sam godine doslovno obišao planet, a ove godine trebao bih se približiti njihovoj realizaciji, nakon dvije godine pripreme. Neću previše o tome, znat će se kad bude trebalo. Od ostalih planova, na proljeće izlazi moja stolna igra s temom K-popa. Također ciljamo globalno tržište, ali nadam se da će biti i hrvatske verzije.