Ako pitate tko se tetovira i zašto, odgovor je – svi, svugdje i svatko, kazala je Tea Rittig i tako možda i ponajbolje sažela razloge zbog kojih je u Etnografskom muzeju u Zagrebu valjalo postaviti izložbu »Moja koža – kultura tetoviranja«.

Razlozi dakako leže u tisućljetnoj povijesti tetoviranja, ali možda i više u aktualnom procvatu tetoviranja. Ako je nekad kroz povijest tetovaža bila i prezrena, ako su se tetovirali samo loši momci i djevojke, buntovnici i mornari, danas tetovaže nose svi, od obična nekog svijeta do NBA zvijezda, nogometaša, pjevača, glumaca. I ako je nekad tetovaža bila rezervirana za zapešće, rame, možda podlakticu, neko mjesto na tijelu gdje će se jedva vidjeti, sada nema dijela tijela koji se ne da ukrasiti i koje se ne ukrašava, pa da se vidi. Dotjeralo je dotle da je lako priznati da se pomalo čudno osjeća onaj koji tetoviran nije.

– Kad sam shvatila da se, dok hodam po gradu, više ne okrećem za nekim zato što je tetoviran, nego da primjećujem kakva mu je tetovaža, shvatila sam da se izložba mora napraviti – priznaje Rittig, autorica ove vrijedne izložbe.

I krenula je ona istraživati, kockice su se putem slagale, a pritom je, kako kaže, upoznala i divne ljude koji tetoviraju i koji se tetoviraju. Sve je rezultiralo izložbom koja obrađuje tetovaže kao fenomen koji je podjednako bio intrigantan kroz povijest kada je imao različite funkcije, baš kao i danas kada je globalno popularan i sve manje stigmatiziran. Ili, kako reče autorica izložbe, cilj izložbe je dovesti u vezu povijesne tradicijske prakse, današnjicu i pokazati kako je tetoviranje dinamičan i pokretljiv kulturni fenomen koji se neprestano mijenja i utječe jedan na drugoga.

OD PRETPOVIJESTI DO DANAS

Priča, odnosno izložba, počinje od samog početka. Tetoviranje je, naime, poznato u gotovo svim kulturama i civilizacijama, od pretpovijesti do danas. Najizravniji su dokaz mumificirana tijela sa sačuvanom kožom, bilo da su namjerno balzamirana ili očuvana u posebnim prirodnim uvjetima. Nova interdisciplinarna istraživanja otkrivaju da su tetovaže imale mnogostruke funkcije; zaštitne, identitetske, statusne, estetske, duhovne, iscjeliteljske ili čak kaznene. Tisućama godina korištene su i u terapijske svrhe, označavale su mjesta na tijelu vezana uz liječenje i rituale. Javnosti su najpoznatiji primjeri egipatske ženske mumije iz oko 2000. godina prije Krista s tetovažama oko trbuha, bedara i dojki. Najstariji konkretni dokazi tetoviranja u Europi nalaze se na tijelu ledenog čovjeka – Ötzija, pronađenog 1991. u Tirolskim Alpama, mumificiranog prirodnim zamrzavanjem prije gotovo 5.300 godina. Na njegovoj je koži pronađena 61 tetovaža izvedena probijanjem i utrljavanjem ugljene prašine. U južnom Sibiru, zahvaljujući ledenim uvjetima, na tijelima mumija iz pazyryčke kulture, negdje između trećeg do petog stoljeće prije Krista, sačuvane su složene tetovaže. Njihovi motivi pripadaju »životinjskom stilu«, prikazuju stvarne životinje, ali i fantastična bića. Autori izložbe postavljaju i logično pitanje: »Jesu li se Vučedolci tetovirali?«

Foto Davor Kovačević

– Iako sačuvana tijela nemamo, moguće tragove tetoviranja mogu pružiti indirektni dokazi kao što su antropomorfne figurice, pribor i alatke. Naime, s područja vučedolske kulture sačuvano je nekoliko keramičkih idola izrađenih s relativno realističnim anatomskim detaljima i odjećom i s urezanim križevima na golim dijelovima tijela, rukama i nogama. Križu ili sunčanom krugu s križem pripisuje se magijska, zaštitna uloga te je takav ukras mogao imati velik simbolički potencijal trajnog ucrtavanja značenja na tijelo – kazuje Rittig.

Ali, otkud i od kada je uopće u upotrebi riječ tattoo!? Riječ tattoo u engleski je jezik ušla nakon putovanja kapetana Jamesa Cooka, časnika britanske Kraljevske mornarice, istraživača i kartografa, Tihim oceanom između 1768. i 1779. godine. Potječe od tahićanske riječi ta-tu ili tatau, što je izvedeno od ta – riječi koja se odnosi na nešto upečatljivo sa značenjem »obilježiti«. Izvještaji s Cookovih putovanja skrenuli su pozornost Europljana na bogatu tradiciju tetoviranja u Južnom Pacifiku. U razdoblju od 17. do 19. stoljeća tetovaže su u Europi i Americi često smatrane znakom divljaštva, ali su ih s druge strane mornari i istraživači dobrovoljno preuzimali kao uspomene na putovanja i pustolovine. Smatra se da je taj paradoks omogućio tetoviranju prijelaz iz »egzotičnog obilježja primitivizma« u sastavni dio zapadne kulture.

Foto Davor Kovačević

EGZOTIZACIJA I STIGMA

Tijekom 18. i 19. stoljeća tetovaže su se u Europi kretale između egzotizacije i stigme. Dugo su bile poznate kao znak društvene distinkcije i identifikacije s društvenom marginom. One su bile medij samostigmatizacije i stigmatizacije od strane drugih – povezane s mornarima, kriminalcima, prostitutkama ili pripadnicima bandi. No, krajem 19. stoljeća u europskim je plemićkim krugovima vladala prava strast prema tetoviranju. Govorilo se da je carica Sisi imala sidro na ramenu, ruski car Nikola II. tetovažu iz Japana, a danski kralj Frederik IX. ponosno je pokazivao zmaja na prsima u časopisu Life 1951. godine.

Posebna je pažnja dana na izložbi i tradicijskoj tetovaži iz Bosne i Hercegovine. Bocanje, sicanje, križićanje, šaranje, tetoviranje. Fenomen tetoviranje žena katolkinja iz Bosne i Hercegovine jedinstven je u svjetskim razmjerima. Tradicijska je tetovaža posebno značenje imala u vrijeme osmanlijske okupacije Bosne i Hercegovine između 1463. i 1878. godine, kada je križ tetoviran na čelu, prsima, rukama ili prstima, pored primarno zaštitne funkcije imao i jasno vjersko i nacionalno značenje pripadnosti Katoličkoj crkvi i hrvatskom narodu. Ili, kako je to kazala Kata Fofić, jedna od tetoviranih žena: »Imati križ na ruci znači da smo katolici i Hrvati.« Istraživanja su zabilježila preko 300 motiva koji se javljaju pojedinačno ili u kombinacijama, a najčešći je motiv križa i njegove modifikacije. Napuštanje običaja tradicijskog tetoviranja započelo je prije Drugoga svjetskog rata, a zadržalo se sve do šezdesetih godina 20. stoljeća. U Hrvatskoj je običaj zabilježen ponegdje u Lici, zatim u Dalmatinskoj zagori, zaleđu Šibenika te južnoj Dalmaciji, a pretpostavlja se da je riječ o potomcima stanovništva iz Bosne i Hercegovine.

Foto Davor Kovačević

U ranim desetljećima 20. stoljeća tetoviranje u višim društvenim slojevima postaje modni dodatak – diskretan znak ukusa potaknut interesom za egzotiku i japansku umjetnost. S profesionalizacijom prakse otvaraju se prvi stalni saloni u većim gradovima, a trendovi se prelijevaju između Europe i Amerike. Ipak i unatoč aristokratskim primjerima, tetoviranje je sve do šezdesetih godina 20. stoljeća ostalo blisko margini – mornarima, vojnicima, zatvorenicima i radnicima. Društveni pokreti toga doba, poput feminizma i seksualne revolucije, otkrivaju ga ponovo kao znak slobode, otpora i osobnog izraza. Tijekom 1970-ih i 1980-ih tetoviranje se vizualno i društveno preobrazilo, motivi su postali složeniji, a prihvaćenost šira. Tetovaže su postale priznatim oblikom umjetničkog i kulturnog izraza, otvarajući put tetoviranju kao »mainstream fenomenu« u kasnijim desetljećima. Slavne osobe ubrzo su preuzele ključnu ulogu u njihovoj popularizaciji. Tetovaže se javno ističu kao dio osobnog stila. Početkom 2000-ih reality emisije poput Miami Ink i LA Ink uvele su tetovaže u domove gledatelja širom svijeta, stvarajući novu vrstu celebrity kulture tetovaža. Ubrzo su društvene mreže, osobito Instagram i TikTok, postale ključna vizualna platforma na kojoj se dijele radovi, grade zajednice i pronalazi globalna publika.

Foto Davor Kovačević

ŠTIT I MOĆ

Vrijedan je dio izložbe i onaj posvećen zagrebačkoj suvremenoj sceni od 90-ih kada se tetoviranje profesionalizira, o čemu kroz intervjue govore tattoo majstori Marin Urbanc i Ninoslav Zelenović Zele. Predstavljena su i svjedočanstva o tome što im znače tetovaže. Suradnici i kazivači su Ninoslav Zelenović Zele, Marin Urbanc, Marina Mesar OKO, Nika Barišić, Mladen Donadini, Maja Krišković, Josip Sušac, Stipe Štajduhar, Irena Milina, Tonka Galović, Eva Balažin, Zoran Stojanović. »Nakon prve se probije led, poslije druge sigurno treća«, poručuje tako Štajduhar. Irena Milina će pak reći kako su joj tetovaže postale štit, način da zadrži svoj mali introvertni prostor, ali i znak osobne moći jer se jednostavno bolje osjeća s njima nego bez njih.

A što se pak stilova tetoviranja i trendova tiče, oni su brojni i stalno se razvijaju. Svega je tu, od primjerice tradicionalnog američkog stila, preko japanskog, do fantasyja ili pak suvremenog realizma.

– Trendovi u tetoviranju uvijek su se kretali u ciklusima. Dok jedni svoje tijelo ukrašavaju, drugi se ističu time što tetovaže odbijaju – upravo zato što su postale uobičajene, ističe autorica izložbe. I to je itekako istina.

Foto Davor Kovačević

Izložba je otvorena do 3. svibnja. Pratit će je i mnogi popratni programi, taman da u pravu bude ravnateljica Etnografskog muzeja Zvjezdana Antoš kad predviđa velik broj posjetitelja, naročito mladih. Jer, ovo je izložba koja otvara oči, ako ništa da drugačije gledaju ljude s tetovažama, svjesni koliko poruka i zančenja odašilje taj crtež na ljudskoj koži.

PIONIRKE TETOVIRANJA

Tetovirane atrakcije uživale su veliku popularnost u 19. stoljeću, hraneći želju publike za neobičnim prizorima. Do 1920-ih tetovirane žene prvenstveno su se viđale u freak showovima i cirkusima. S promjenom javnog pogleda na žensko tijelo mijenjala se i povijest tetoviranja. Dok su dame iz viših slojeva svoje tetovaže nosile diskretno, na skrivenim dijelovima tijela, cirkuske umjetnice nudile su puno gole kože. Pokazivanjem nogu i bedara, što je u viktorijansko doba smatrano provokativnim, privlačile su publiku. Istovremeno su na razglednicama i ulaznicama prikazivane kao dobro odgojene, skromne i čedne, što je stvaralo intrigantan kontrast s tetovažama. Njihovi vratovi, ruke i lica obično su ostajali netetovirani kako bi mogle imati alternativnu karijeru nakon cirkusa. Na izložbi u kratko i priča o životima tri istinske junakinje svoga vremena. Olive Oatman, Maud Wagner i Betty Broadbent pionirke su tetoviranja. Njihove biografije su fascinantne. Betty Broadbent bila je tako najpoznatija tetovirana žena 20. stoljeća, s čak 365 tetovaža na tijelu. Nastupala je u najvećim cirkusima na svijetu i uvijek isticala umjetničku vrijednost svojih tetovaža. Godine 1981. postala je prva osoba uvrštena u Tatoo Hall of Fame.

OBREDNI KARAKTER

Foto Davor Kovačević

Tetoviranje – sicanje u Hercegovini, bocanje u Bosni – imalo je obredni karakter, izvodilo se u proljeće, uglavnom u dane kršćanskih blagdana Cvjetnice, Velikog petka, Uskrsa ili Blagovijesti, na blagdan svetog Ivana, a najčešće na blagdan sv. Josipa. Najraširenija tehnika podrazumijevala je izradu skice, a potom brzo ubadanje iglom umočenom u smjesu crnila dobivenog od čađe, baruta, ugljena u prahu, smole bora, tinte ili drugih dostupnih sastojaka uz vodu, med ili majčino mlijeko. Ponegdje se osnovna sirovina stapala s rakijom ili mlijekom stoke, petrolejem ili čak s mašću. U pripravljanju bojila pomogla bi čak i slina, odnosno pljuvačka. Kao alati koristile su se šivaće igle, trnje, šila ili naoštrena drvca.