OPATIJA – Uoči Međunarodnog dana sjećanja na holokaust i sprečavanje zločina protiv čovječnosti, u opatijskoj Villi Antonio je održan 19. Memento, a učenici srednjih škola koji su došli na ovogodišnju komemorativnu manifestaciju imali su priliku ne samo pogledati potresan film »Godine kobnih iskustava obitelji Mandić s fašizmom i nacizmom«, već i osobno upoznati »dječaka za kojim su se zatvorila vrata zloglasnog logora smrti, koncentracijskog logora Auschwitz«, danas 93-godišnjeg, vrlo vitalnog Olega Mandića iz Opatije. Dječaka koji je zadnji živ izašao iz Auschwitza…

– Svake godine obilježavamo ovaj značajan datum sjećanja s raznim temama vezanim za holokaust, kao i zločine protiv čovjeka i čovječnosti. Ove godine prikazat ćemo film o Olegu Mandiću iz 2005. godine – najavio je u ime organizatora Bruno Starčić, predsjednik UABA-e grada Opatije koja je organizirala Memento.

Najavio je i predavanje profesorice Ljiljane Host iz opatijske Osnovne škole Rikarda Katalinića Jeretova čiji je zadatak bio uvesti učenike u tematiku koja nije bitna samo zbog prošlosti, već sve više i zbog sadašnjosti i posebno budućnosti. Međutim, prije same projekcije filma utemeljenog na priči o sudbini jedne obitelji u vrtlogu fašizma i nacizma, ali i na potresnim autentičnim snimkama iz zloglasnog logora u kojemu su ne tako davno ljudi pokazali kako se sve svirepo mogu odnositi prema drugim ljudima, učenicima i okupljenim profesorima se kratko obratio i sam Oleg Mandić.

Šutnja neprihvatljiva

– Od kada sam u mirovini, a prošlo je od toga već neko vrijeme, prenosim svoje svjedočanstvo kako bih mladim ljudima prezentirao zbog čega je važno zalagati se protiv fašizma, nacizma i svih oblika diskriminacije jer je svaki ljudski život jednako važan.

Iz ovog filma ćete moći vidjeti kakve su se svinjarije događale u svijetu tijekom ne tako davne prošlosti, vidjet ćete što je čovjek spreman učiniti čovjeku – rekao je Oleg Mandić koji je na kraju projekcije bio na raspolaganju i za odgovore na pitanja.

– Teške teme kojima se uvijek vraćamo su upravo one teme o kojima ne smijemo šutjeti, kako se velike nepravde više nikada nikome ne bi dogodile. I naravno da je svaki život jednako vrijedan i o svakoj nepravdi koju oko sebe uočimo trebali bismo moći i imati snage progovoriti.

Šutnja nije prihvatljiva i dužnost je svakoga od nas progovoriti i ukazati na svaki oblik mogućeg ugrožavanja slobode i dostojanstva čovjeka ukoliko ga se uoči. Jer upravo je šutnja i dovela do velike tragedije i smaknuća milijuna ljudi u Drugom svjetskom ratu – objasnila je prof. Ljiljana Host.

Potresan film

Uslijedio je potresan film koji je snimljen 2005. godine, a danas, s obzirom na trendove u svijetu, činio se aktualnijim nego ikada.

Kada je završilo Olegovo »sjećanje na dane užasa«, ali i sve lijepe dane koji su nakon toga uslijedili i još traju, u dvorani je zavladala tišina.

Učenike je zanimalo je li gospodin Mandić koji zna kako je to kada izgubiš ime i postaneš samo broj, davno tetovirani logoraški broj na ruci izbrisao ili ga i dalje nosi.

Dobili su odgovor da mu je tetovirani broj i dalje na ruci budući da se njegovim brisanjem ne bi izbrisale i strahote proživljene u danima tako blizu smrti.

Ipak, ti su dani zaslužni za to što je, kako uvijek voli istaknuti, »nakon proživljenog Auschwitza postao svjestan da mu se u životu više ništa tako ružnog ne može dogoditi pa mu je ostatak života bio lijep i mogao je za sebe reći da je sretan čovjek«.