Umjetna inteligencija, invalidna politika, živopisna lica saborskih zastupnika, inflacija i ona famozna lista artikala ograničene cijene, gdjekoja putena žena i niz brodolomaca što ni na pustom otoku ne nalaze sreću, Trump, ratovi… Svakojakih je motiva za vidjeti na nedavno otvorenoj Godišnjoj izložbi karikatura članova Hrvatskog društva karikaturista što se do 10. veljače dade pogledati u zagrebačkoj Dubravi, ali ništa malu ekipu Novog lista nije razveselilo više doli portret što visi pri kraju jednog od zidova načičkanih karikaturama.

– Je li ovo Iva Rinčić – pita fotoreporter Davor Kovačević.

– Mogla bi bit’ Iva Rinčić – veli novinar.

– Iva Rinčić – slažu se karikaturisti Milan Lekić Lex i Damir Novak.

Foto Davor Kovačević

Bome, gradonačelnica Rijeke. A autor Osječanin Miroslav Gerenčer. Kako? Lako! Kriv je Feniks, onaj naš novolistaški enigmatski časopis u kojem je još karikatura. I neka ih je, jer bez novina u kojima se objavljuju karikature sve bi za karikaturiste bilo tim teže. A i ovako su, bome ozbiljna neka čeljad ti karikaturisti, tim više što su im karikature satiričnije, smješnije, aktualnije i po društvo kritičnije. No, prije nego riješimo tko je ozbiljan, a tko ne, i zašto je tome tako, valjalo je pitati nešto drugo.

– Gdje su vam žene? – pitamo.

– Ja svako jutro ženu vodim osam kilometara pješice, izmuči me i dalje nema više – na to će Novak.

Foto Davor Kovačević

– Moja je izdržala ovdje po stepenicama, izgubio sam je negdje, ali naći će ona mene – prihvaća mangupski Lekić.

– Ma nisam vas pitao za vaše žene, nego gdje su vam žene u društvu, one što karikature crtaju – velimo, a sve na osnovu toga da izloženo mahom potpisuju muškarci.

– Iznenadit ćete se, nas članova ima 81, od čega je devet kolegica. Znači, imamo ih više od deset posto. Mi smo jači od Sabora – na to će Lekić.

Foto Davor Kovačević

– Pa vi ste jači od državnih tijela – priznajemo.

– Da! Mi se ne šalimo – poručuje Lekić.

– Grdo zvuči ovo »mi se ne šalimo«, a karikaturisti ste – pokušavamo i mi s pošalicom, ali ne daju se momci.

PREOZBILJNI

Ajmo onda drugačije, recimo pitati kakvi su karikaturisti, koje ih odlike krase?

Foto Davor Kovačević

– Od komičara svake vrste se očekuje da su i privatno smiješni, zabavni. Je li tako i s vama? – zanima nas.

– Karikaturisti su preozbiljni – rezolutno će Novak.

– Preozbiljni!? Zašto? – interesira nas.

– Jer ozbiljno shvaćaju svaku situaciju, a od toga moraju učiniti nešto neozbiljno – smješka se Novak.

Eto ga na! Pa ti sad pitaj gospodu jesu li i koliko zadovoljni domaćim pukom i njegovim razumijevanjem humora.

– Jesmo li narod koji se zna (na)smijati? – pitamo.

Foto Davor Kovačević

Umjesto odgovora, Lakić nam otkriva kako je Društvo dogovorilo suradnju s Muzejem smijeha, pa će tamo u podnajam dobiti prostor od desetak metara četvornih da svako malo prezentiraju radove svojih članova. Pa da smijeha bude.

– Vi to stvarno ozbiljno! Sve promišljate – primjećujemo.

– To je sve autocenzura. Jer, oba smo rođeni u debelom socijalizmu, ja ‘55., a on ‘60. Mlade moramo pitati. Evo jednog. Koje si godište? – hvata za ramena Lekić jednog »mlađeg« od sebe.

– Ja sam ‘46. – smije se Zdenko Puhin.

Legenda je Zdenko Puhin, jedan od osnivača društva, njegov dugogodišnji tajnik, ili, kako vele njegovi kolege, uvijek tajnik. I ako njega pitate kad je bilo bolje, te 1985. godina kada je društvo osnovano ili danas, s mrvu sjete u glasu reći će on da je prije bilo mrvu bolje.

– Bilo je bolje zbog prostora koji su novine davale karikaturi. Sada dobivamo malo mladih u Društvo. Ima nas 81 član, međutim to su svi tek malo mlađi od mene – kaže Puhin.

Foto Davor Kovačević

– Naša mladež ima 50 godina – dodaje Lekić.

– To nam je sredina – potvrđuje Puhin.

Ako karikaturist nema gdje objaviti uradak, lako odustaje, kažu.

– Novine su novine, pravo mjesto za karikaturu su novine – ne dvoji Puhin.

Foto Davor Kovačević

Inače, kako nam reče Lakić, rade članovi društva povremeno i radionice s najmlađima, čak s djecom predškolske dobi, i ima izuzetnih talenata. Samo, s vremenom nestanu, izgube interes.

– Nedavno sam bio šokiran kada se javio jedan mladi gospodin iz Dubrovnika kojem je 36 godina. Ali mi smo vječiti optimisti i ne damo se – iskreno će Lekić.

FINA PRILIKA

To smo riješili, ozbiljni jesu, ali su i optimisti. Što se pak same izložbe tiče, tu je predsjednik HDK-a Nikola Plečko, zvan i znan kao Nik Titanik.

– Cilj ove godišnje izložbe je da svatko od članova pošalje nešto radova. Naravno, nije to obveza, nisu svi članovi poslali svoje radove, ali nekih 50-ak posto njih je poslao. Pa je netko zastupljen s jednim radom, a netko sa sedam – objašnjava Nik.

Hrvatsko društvo karikaturista ima 81 člana. Na zidovima 126 uradaka. Kvalitetom je predsjednik posve zadovoljan.

– Većina nas nema prilike objavljivati, biti plaćena za karikaturu, tako da je ova izložba fina prilika da se vidi njihov rad – ističe Nik.

Samo, ako nisu plaćeni, ako nemaju gdje objavljivat’, koja ih to ‘nevolja’ uopće tjera da crtaju karikature!?

Foto Davor Kovačević

– To je ona unutarnja strast – smješka se Nik.

Mali milijun tema pokrivaju izložene karikature. Neminovno se čovjek pita koliko je tu laži, a koliko istine, koliko je sve zajedno slika društva, koliko je na koncu karikatura ispušni neki ventil svojim autorima.

– Čemu se mi to na koncu smijemo – pitamo Nika.

– Karikatura je i jedna velika terapija za autore, pogotovo one koji rade društveno političku karikaturu. Imaš onu priču o Dr. Jekyllu i Mr. Hydeu. S jedne strane karikaturist liječi frustracije građanima, a s druge karikatura je najjače sredstvo javne kritike – kaže Nik.

– Još uvijek – sumnjičavi smo.

– Mislim da će uvijek i biti, dokle je svijeta i vijeka će biti, a u kojem obliku, vidjet ćemo. Tu je crtanje kao nekakav starinski oblik, a pojavilo se s novim tehnologijama i puno alata s kojima se brzo da napraviti, uvjetno rečeno, karikatura. No, poanta je uvijek u strasti autora koji crta. To je bitno, to crtanje, umjetnički poriv koji te tjera da crtaš – ne dvoji Nik.

A čemu se smijemo i što se sve dogodilo s humorom i karikaturom u nas otkad, recimo, imamo svoju državu? Nik Titanik je onaj koji svakodnevno karikaturom komentira politiku kao takvu, pa, kako kaže, iz tog kuta i odgovara.

Foto Davor Kovačević

– Kad bi rek’o da vlada cenzura, ne vlada. Kad bi rek’o da je sloboda, sloboda je. Ako se držiš granica dobrog ukusa, možeš kritizirat’ svakoga. I ako smo radi toga stvorili državu, onda smo uspjeli. A što se tiče humora, i tema, i načina obrade tih tema, došlo je do određenih promjena, baš k’o i u društvu. Neke teme danas i ne bih obrađivao, a jesam prije dvadesetak godina. Ali, politiku kao politiku možeš obrađivati koliko god hoćeš, i to je dobro – ne sumnja Nik.

PRIRODNO STANIŠTE

Humor i Hrvati. Ako pitate, primjerice, zaljubljenike u film, vazda će vam reći da je u filmovima što se snimaju u Srbiji humor bolji. Kako stojimo s karikaturom?

– Odlično! Ako gledamo Hrvatsko društvo karikaturista, čiji autori šalju svoje radove na mnogobrojne festivale karikature u svijetu, mi smo u ovih 40 godina koliko društvo djeluje osvojili više od 600 nagrada. Uzmemo li u obzir tu činjenicu, onda možemo napraviti analogiju sa sportašima koji su najveći ambasadori naše domovine, ali ja bih se usudio reći da su to i karikaturisti. Međutim, nije to toliko vrednovano u društvu – kaže Nik.

Foto Davor Kovačević

Pritom je spreman i demistificirati onu da u poslu karikaturista nama ništa novca. Ima, kaže, ako se poslu pristupi profesionalno.

– Ima ako poduzetnički pristupiš ovom poslu. Jer, nije karikatura samo društveno politička, sportska i slično. Ima različitih grana karikature gdje se može zarađivati novac, a sve ovisi od toga kako se tko želi i zna pozicionirati na tržištu – smatra Nik.

Portretna karikatura pa da je za poklon, brzopotezna pa da se uživo crta na eventima ili u turističkim središtima, festivalska karikatura gdje se nagrade dijele… I činjenica da je sve, kako kaže Nik, do autora i toga koliko se misli žrtvovati u životu da uspije. A lako nije jer je, reći će to i Nik, novinskog prostora za karikaturu, tog prirodnog staromodnog staništa za karikaturu, sve manje, makar je s druge strane karikature nikad više zahvaljujući internetu i društvenim mrežama.

Davorin Trgovčević je dopredsjednik HDK-a. I on će spomenuti onih preko 600 nagrada i priznanja što su ih otkada je društva članovi zaslužili na svjetskim festivalima. I on će spomenuti da je potencijal hrvatskih karikaturista puno veći od mogućnosti objavljivanja. A kad je tako, onda je i odgovor na novinarsku dilemu što to tjera karikaturiste da se ovime bave posve očekivan i jedini istinit.

– Kao u svakoj djelatnosti gdje nema puno novca, kao primjerice u onim tzv. malim sportovima, ni u karikaturi se nećete obogatiti. Svi koji se bave karikaturom, bave se tim prvenstveno iz ljubavi, ali postoje i neki oblici karikature koji su isplativi, počevši od portretne pa do međunarodnih festivala. Sve su to motivi za bavljenje karikaturom, ako i nije objavljivanje u novinama – veli Trgovčević.

Što se pak motiva na izloženim uratcima tiče, tu je sve što je obilježilo prošlu godinu.

– Mi karikaturisti volimo reći da je Hrvatska El Dorado za karikaturiste, nudi pregršt tema, međutim to smo često čuli i od kolega iz drugih država, i to samo onih iz okruženja – kaže Trgovčević.

Samo, koliko daleko doseže karikatura, tim više što se naši političari i politika čine imuni na kritiku svake vrste.

– Nismo mi toliko naivni da mislimo kako ćemo promijeniti svijet karikaturom, ali i mali koraci ponešto znače. Kada se kritika pojavi na javnom mjestu, i ako je opravdana i jasna, nitko nije baš toliki debelokožac da bi ostao na to imun – smatra Trgovčević.

SVJETONAZORSKI STAV

I da, vidi se u karikaturama svjetonazorski stav autora i to je, kaže Trgovčević, u redu. Bitno je samo da se ne prelaze granice objektivnosti, ističe. Sve što govori lijepo se dade vidjeti i na njegovim izloženim karikaturama. Portretna karikatura njegov je forte, a na zidu tako rame do rame karikatura Mira Bulja, gradonačelnika i saborskog zastupnika, i Zvonimira Mihanovića, slikara.

– Ima Miro Bulj čime biti zadovoljan. A i zahvalan je model, ako smijem to tako reći – priznajemo.

Foto Davor Kovačević

– Moram reći da se ljudi ne ljute na portretnu karikaturu. Nekada smo to i znali primijetiti. Ne bih htio ispasti politički nekorektan, ali iz mog iskustva mogu reći da smo prije dosta godina znali primijetiti da su žene malo osjetljivije na karikaturu. I to se promijenilo, a kako dosta radim i brzopotezne karikature, mogu reći da su žene postale i hrabrije. One su među prvima koje sjedaju preko puta nas da im se napravi karikatura, nikada nisu uvrijeđene ni ljute i uvijek je to vesela atmosfera – kazuje Trgovčević.

Je li Miro Bulj vidio svoju karikaturu, ne zna se. Zna se da su svi hrvatski predsjednici i naša jedina predsjednica dobili Trgovčevićevu karikaturu i vidjeli je. I bome, kako kaže Trgovčević, čak je i predsjednik Tuđman, koji je slovio za pomalo krutog čovjeka, bio izuzetno blagonaklon prema viđenom. A što je onaj konačni cilj karikature, nasmijati ljude ili i progovoriti o nekim bitnim stvarima?

– Cilj je i jedno i drugo. Karikatura bi trebala biti duhovita, bez obzira o kojoj se vrsti karikature radi. Ali bi nas isto tako trebala natjerati na razmišljanje, i to ne samo ta dnevnopolitička, već i ove tzv. geg karikature, pogotovo kada se bavi temama kao što je ekologija ili nešto slično – objašnjava Trgovčević.

E da, nasmijat’ ljude u nas je jedna od najtežih disciplina, govorili mi o karikaturi, filmu ili književnosti. Evo i Srećka Puntarića, autora svevremenskog Felixa, kako ozbiljan šeta prostorijom nakon što je pogledao izloženo. Karikaturisti su stvarno ozbiljan neki svijet.

– Pokušavam u karikaturu unijeti humora koliko mogu. Dnevni ritam traži aktualnost, a aktualnost je obično žalosna. I onda mi moramo od tog žalosnog napraviti nešto smiješno, barem neko zrnce humora dati – objašnjava Puntarić.

PARADOKS

Govori to čovjek koji 50 godina objavljuje karikature. Idealan da ga se pita kad je bilo bolje ili gore biti u nas karikaturist, kakav god da je odgovor.

– To je jedan paradoks u vremenu kad tehnologija i mediji idu naprijed, a humor stagnira, možda i nazaduje. Jer, ako humor poistovjetimo s duhovitošću, a duhovitost ima u korijenu riječ duh, taj duh se u ovom potrošačkom društvu ne njeguje. Iz mojeg iskustva neko zlatno doba humora je bilo 70-ih. Zagreb film je tada bio na vrhuncu, iz Zagreb filma smo crpili ideje jer su nam bili uzori. To je jednostavno bilo vrijeme kreativnosti u svemu – kazuje Puntarić.

– Možda se dogodi opet to vrijeme kreativnosti – velimo.

– Očito su to nekakve sinusoide. Upali smo tu gdje jesmo i pokušavamo napraviti koliko znamo, koliko umijemo. Nastojim da to uvijek bude duhovito, blisko čitatelju – ističe Puntarić.

Posjetitelji zato zadovoljni.

– Odlična je izložba, kao i svake godine. Svake sam godine tu na godišnjoj izložbi, baš kao i na onim međunarodnim – veli nam Josip Šiklić.

I sam pomalo crta, a na pitanje što mora imati dobra karikatura, kaže: »Ne previše, a da puno kaže.« Voli on karikature s porukom. Smatra da karikatura i dalje ima utjecaja, pa je šteta što je sve manje ima u našim tiskovinama.

– A znamo li se mi Hrvati smijati? – pitamo ga.

– Sve manje. Nije nam ništa smiješno – sa smiješkom će Šiklić.

Na odlasku hitamo se pozdraviti s predsjednikom.

– Predsjedniče, što ovom našem društvu treba – pitamo ga pred rastanak.

– Karikature, što više karikature – umjesto pozdrava će Nik Titanik.

I da, karikaturistkinja je možda tek deset posto u Društvu, ali karikaturu za plakat i naslovnicu kataloga s izložbe potpisuje žena, Ana Gezi.

TKO IZLAŽE…

Ovogodišnje izdanje okuplja radove afirmiranih hrvatskih karikaturista, kao i onih manje poznatih autora, čiji se radovi objavljuju u domaćim i lokalnim medijima te redovito bivaju nagrađivani na međunarodnim festivalima karikature. Oni koji izlažu su: Ana Gezi, Zvonimir Čačić, Frano Cebalo, Zoran Duniskvarić, Miro Georgievski, Miroslav Gerenčer, Tomislav Grbin, Ljubica Heidler, Tin Horvat, Hule Hanušić, Roko Idžojtić, Ivan Biško, Slobodan Butir, Igor Jurilj, Borislav Josipović, Tomislav Kaurin, Ivica Kolumbić, Dragutin Kovačević, Zlatko Krstevski, Krešimir Kveštek, Milan Lekić Lex, Kristian Mandić, Josip Majić, Ratko Maričić, Joško Marušić, Mojmir Mihatov, Čedomil Mišković, Zdenko Puhin, Srećko Puntarić, Oleg Perčinić, Željko Pilipović, Petar Pismestrović, Miloš Panić, Marijan Pavečić, Predrag Raičević, Mario Rosanda, Ivan Sabolić, Bojan Senjanović, Emil Strniša, Zoran Tkalec, Davor Trgovčević, Nik Titanik, Božidar Vukelić, Darko Zloušić, Zrinka Ostović i Živko Nimac.