Predstava »Auzmeš«, autorski projekt Damiana Humskog, Lorenza Rauševića i Dorotee Ilečić Sever, u režiji Damiana Humskog, udomljena je u Centru za kulturu Maksimir, a producentica je Nika Bokić. Dva najbolja prijatelja u srednjim dvadesetima na životnoj su prekretnici: jedan dobiva od tate firmu do koje mu je stalo kao do pilotiranja ralice u ljetnom periodu, a drugi je upravo postao asistent na Komparativnoj književnosti i od straha pred fakultetskom karijerom momentalno prestao pisati i čitati. U tipičnoj molijerovskoj maniri, dečki se zrcale jedan u drugome: najprije kao kontrasti, a onda kao dvojnici, da bi na kraju ipak stigli svaki do svojih granica. Na sceni je i fizički prisutno ogledalo (potpisano kao špigl), a tu je i glumica Dorotea Ilečić Sever, koja sjajno igra njihove moguće ženske partnerice i korektorice mačo-rituala. Što se točno događa ne možemo prenijeti ponavljanjem zapleta, pa ni (bez)brojnih doskočica.

Kako veli teoretičarka komedije Judith Rooth, komički događaj je cijela hrpa iščašenih dinamika u kojoj se nekim čudom »susreće štošta nespojivo: sve se međusobno sudara i… (ključ je u tajmingu) na kraju prelazi u eksploziju smijeha, ali čak ni tada nije gotovo, isti se događaj počinje iznova puniti, sjećati svoje logike i pripremati za novu eksploziju«.

Što je točno »dobra zabava«?

Režija Damiana Humskog dopušta glumcima (Humski glavom i brkovima, Lorenzo Raušević i Dorotea Ilečić Sever) da odvrnu svoju mladenačku neobuzdanost na maksimum, zbog čega je glumačka energija predstave iznimno visoka – i to tijekom čitava dva sata njezina trajanja. Jedan je od likova potišten jer mu se raspada veza (Humski), drugi je deklarativno vedar i prpošan (Raušević). Problem veseljaka je, međutim, u tome što mu nikakvo tulumarenje ne donosi obećanje savršene zabave. Naprotiv, nakon beskonačnih rundi opijanja jača osjećaj da i dalje nismo dosegnuli ni povezanost s drugima, ni ukidanje unutarnjih kočnica. Spirala samozavaranja, međutim, jednako pogađa i melankolika, tako da glumci na trenutke izgledaju baš kao antički par tužne i vesele maske. Odnos Humski/Raušević postavljen je s uzornom međusobnom glumačkom osjetljivošću i uvažavanjem, pravim pomnim slušanjem, tako da obojica protagonista naizmjence dijele humorni fokus publike i pojačavaju intenzitet jedan drugome. Dorotea Ilečić Sever nastupa kao Wendy ili protuteža muškoj Nedođiji, kroz razne uloge tretirajući oba scenska Petra Pana s potrebnom mjerom kritičke zrelosti (Ilečić Sever igra malu seriju neiskompleksiranih žena, nijednom se ne spotaknuvši na njihovim razlikama). Ideal (uglavnom muške) zabave koja se sastoji od gomilanja opijata scenski je postupno ismijan bez zerice moraliziranja. Naprosto je odigran onako kako zbilja izgleda »ubijanje petkom«: kao zatrpavanje vlastite svijesti i savjesti sve većom količinom ništavila.

Što je točno »loša zabava«?

Kao i svaka velika komedija, »Auzmeš« polako dolazi do svoje prave agende: dvostruke kritike sebičnosti dvaju protagonista. Jer baš kao i kod Molièrea, svaki je lik stabilna monomanija ili egoizam na kvadrat. Rasanjivanje protagonista može iz perspektive pučke mudrosti biti protumačeno kao – najgora moguća zabava. Probuditi se iz svojih samozavaravanja?! Hvala, ne. Natoči, Mando, natoči. Ali to dobro tajmirano buđenje je i mjesto komediografske katarze kroz koju likovi (i publika) stječu snagu, upoznaju se bez maski, kao i prihvaćaju kaos pronađen na osobnim terenima. Možda baš zbog tihe međusobne tolerancije koja je upisana u ovaj komediografski predložak (kao, recimo, u ranim epizodama »Seinfelda«), u kojem nitko ne juri nikoga osuditi, dapače velik se trud ulaže da likovi barem srdačno istrpe jedan drugoga (makar se to povremeno pokazuje teže od slijetanja na Mars), »Auzmeš« ima u sebi i nešto socijalno blagotvorno. Ljudska priroda nije prikazana kao granitna stijena, nego kao savitljiva srčika zdravog mladog drveta. Moguće je nešto naučiti od ljudi oko nas. Biti malo fleksibilniji. Smijati na vlastiti račun.

Dodajmo tome da je velik dio predstave napisan u kolokvijalno burlesknim aleksandrincima (»bilo je malo iz prve u devetu/ nadam se da nisi takav u krevetu«), zatim da jednu koreografsku dionicu čini K-pop numera i da se čitav »Auzmeš« može opisati kao ogromna pohvala jezičnom bogatstvu i visoke i popularne književnosti. Iako igra u malom Centru za kulturu Maksimir, »Auzmeš« je suvremeni izvedbeni klasik, u kojem možete upoznati čitav niz manirizama i ritualizama generacije današnjih dvadesetogodišnjaka, ali i njihove scenske samokritike. Tko bi rekao da ćemo novogodišnji krug izvedbi započeti majstorskom izvedbom na margini zagrebačkih repertoara! Poruka Teatru EXIT: učiti od najmlađih!