Čekamo na obali, osluškujemo u daljini zvuk vanbrodskog motora i kod pulskog lukobrana jedva naziremo siluetu gumenjaka. To se Dragan Vasić, pulski ronilac, školjkar i podvodni radnik, u dogovoreno vrijeme vraća s mora. Dok prilazi obali, naporni sati pod vodom, na dubinama od 18 metara, vide mu se na licu. U gumenjaku mu je sva potrebna oprema – ronilačka signalna plutača, boce s kisikom, odijelo, maska, peraje… I mrežasta vreća s par kila školjaka. Prepoznajemo dondole (brbavice) i mušule (dagnje).

– Evo, ovo je sve divlje, prirodno i sve je ručno izvađeno. Svaka od ovih školjki mi pod vodom prođe kroz ruke, kaže Vasić, predsjednik Koordinacije školjkara Obrtničke komore Istarske županije.

Nije loše, pomislili bi gledajući školjke. Kakva bi se obilna buzara napravila s tim?

– Da, nije loše. Ali iz ovog ulova moram pokriti troškove izlaska na more, troškove obrta, sve redom, i osigurati si zaradu. A ulovi su, s obzirom na nekadašnje godine, sve manji i manji. Računica nije neka: i nama je sve poskupjelo, troškovi izlaska na more već su preveliki, kaže Vasić.

Tražena i skupa roba

S morskog dna jugozapadne obale Istre vade se mušule, dondole i takozvane lakirke. Roba se uglavnom prodaje po restoranima i očekivano će u mjesecu prosincu biti veća potražnja za njom. To znači i nužno više napornih izlazaka na more, bez obzira na vremenske uvjete.

A sve što se iz podmorja izvadi, sve se i proda. Nema zaliha u ovom poslu. Školjke su tražena i skupa roba; nisu to masovni i jeftini artikli poput jaja iz Poljske ili meso iz Argentine.

– Doduše, izgubili smo one goste, Talijane, koji su u Istru dolazili izvan sezone na ribu i morske plodove. Vjerojatno je i njima sve to skupo pa ih nema, ili se sa smjenom generacija izgubila ta navika. To svi primjećujemo, od ronilaca i ribara do ugostitelja. Ali uvijek će biti onih koji su spremni potrošiti i koji znaju što je kvalitetno i zdravo. Priroda nam daje što može i to je to što imamo, kaže Vasić.

Priroda daje, ali se priroda i mijenja.

– O da, itekako se mijenja. Događaju nam se klimatske promjene, a očito su s time vezane i promjene koje mi vidimo na moru i pod morem. Uočavamo posljedice, a što se sve točno zbiva, odgovor na to pitanje morat će dati znanstvenici. Ljeti se more sve više zagrijava, duže ostaje toplo i, najvažnije od svega, reprodukcija je slabija. To se primijeti u svim segmentima ribarstva: u školjkarstvu, priobalnom ribolovu, kočarskom i plivaličarskom ribolovu. Riblji stok se jednostavno ne stigne obnovi, kaže ovaj iskusni ronilac.

To hoće reći i da bi vreća školjaka, koju je izvadio nakon više napornih sati pod morem, prije nekoliko godina bila daleko teža i izdašnija.

– U posljednjih pet, šest godina kontinuiran je pad ulova. Iz godine u godinu sve slabiji. Sada smo negdje na 50 posto ulova naspram prijašnjih godina. Nije da neke konzumne vrste nestaju, samo ih ima manje. Nije kao s periskom, koja je, poznato je svima, izumrla. Tu i tamo vidimo male jedinke da se pojave, ali nakon nekog vremena, kada dođu do određene veličine, krepaju. Ma tko će znati što se sve to zbiva, priča Vasić dok sprema opremu i izvlači gumenjak na prikolicu.

Procvat invazivnih vrsta

Tih posljednjih pet, šest godina, o kojima govori, vezuje za razdoblje otkako je invazivni rebraš sve prisutniji i sve masovniji u sjevernom Jadranu.

– Ima ih ove godine baš puno i zabrinjavajuće je da traju ovako dugo. Tu slabiju reprodukcije svih organizama u moru primjećujemo baš nekako otkako se pojavio rebraš, kaže Vasić.

Navikli smo da rebraši s padom temperature mora pomalo ugibaju i nestaju. Za tih zimskih razdoblja, kad ne vrši pritisak na ekosustav, more uspijeva obnoviti svoje resurse nužne za preživljavanje domaćih vrsti. No ove jeseni/zime rebraš je još uvijek prisutan, a vidljive su i nakupine tih ljigavaca s obale. Temperatura mora kreće se oko 14 stupnjeva Celzija, ali rebraš odbija uginuti.

Kako to ta invazivna vrsta utječe na reprodukciju domaćih vrsti, nedavno nam je objasnio dr. sc. Paolo Paliaga s Fakulteta prirodnih znanosti u Puli. Rebraš se, filtrirajući vodu, hrani zooplanktonom koji je hrana i sitnoj plavoj ribi. A taj zooplankton zapravo čine račići, larvarne faze ribe, trpova, školjkaša, itd. Kako gotovo svi morski organizmi imaju svoju larvarnu fazu, tako su i gotovo svi oni na meniju rebraša. Oni gutaju sve pred sobom, troše resurse i osiromašuje more.

Dok jednih vrsta ima sve manje i manje, druge proživljavaju svoj procvat. I to baš predatori koji dodatno smanjuju riblji fond.

– Ribari će ti reći da imaju problema s tunama i delfinima, kojih je sve više. I istina je, iz mreže im jedu ulov i rade im velike štete, kaže Vasić.

Spas u poticajima

Nadovezuje se time na probleme o kojima je nedavno za naš list govorio medulinski ribar Neven Lorencin, inače predsjednik Ceha ribara Obrtničke komore Istarske županije. Flota je zastarjela i neupotrebljiva, ljudi, a posebno mladi, ne vide budućnost i egzistenciju na moru, ribe je sve manje i manje. Ribi treba dati priliku da sazrije i naraste i da se reproducira, i zato lovostaji na sitnu plavu ribu imaju smisla. Ali to je sada već potez očajnika. Lorencin je izjavio da je more davno prelovljeno i da se s takvim mjerama trebalo reagirati na vrijeme.

– Svi ti problemi utječu da u ribarstvu, uključujući i školjkarstvo, uopće nema mladih ljudi. Kako da se odvaže na to kad ribarstvo, a pogotovo priobalni ribolov, nije samoodrživo. Da nemamo poticaja iz fondova Europske unije i Republike Hrvatske, bio bi nam “ključ u bravu”. Poticaji nam jako puno znače, kaže Vasić.

Na pitanje s kakvim se pak problemima nose uzgajivači školjaka, poput pedoča, odgovara da im glavni problem radi orada.

– Ona im jede i mlađ i robu koju nasade. Ono što smo rekli da je reprodukcija slabija, odnosi se i na školjke iz uzgoja. Dagnja baca mlađ, ali se mlađ ne “lovi” u onim količinama kao prije, kaže Vasić. Smatra da bi povećanje uzgojnih područja za školjkare uz, naravno, konzultaciju s uzgajivačima, ribarima i znanstvenicima, bitno doprinijelo razvoju te grane. I ne samo da bi na taj način zadovoljili potražnju za školjkašima, nego bi i novi “nasadi” pedoča, obogatili ekosustav. Živi organizam privlači drugi organizam – najjednostavnije je objašnjenje.

Niz je pojava, vjerojatno usko povezanih s klimatskim promjenama, koje doprinose osiromašenju mora. Prije dva ljeta imali smo jedan od gorih oblika prekomjernog cvjetanja mora. Svi smo tog ljeta vidjeli i gunđali protiv debelih slojeva nakupina koji su plutali po površini, a ronioci poput Dragana imali su prilike i vidjeti što se zbiva kada te nakupine padnu na morsko dno – pokriju sve organizme koji nisu migrantski, sprječavaju im dovod kisika, počinje odumiranje. Cvjetanje se oduvijek vezuje uz negativan utjecaj rijeke Po na sjeverni Jadran, ali i za porast temperature mora.

– Temperature mora razlikuju se od godine do godine. Ove smo godine tu negdje, oscilacija je pola stupnja do stupanj. Čak smo proteklog ljeta imali dosta dobru temperaturu koja nije prelazila 27 stupnjeva. Ali ljeta prije površinski je sloj bio na 30 stupnjeva i to je strašno. Ono što primjećujemo mi ronioci je da se mijenja termoklina i da preko ljeta nije na istoj dubini duž zapadne obale Istre, kaže Vasić.

Pusti plićak

Termoklina je pojam koji označava sloj u kojem se temperatura vode naglo mijenja s dubinom. Ona je važna jer utječe na razmjenu tvari, na morske struje i na biološku produktivnost.

– Nekada je taj sloj između gornjeg toplog i donjeg hladnog mora bio na 15-ak metara, svugdje podjednako. Sada se dogodi da je kod Premanture na otprilike 15 metara, u Rovinju je na 20 metara, a u Poreču niti nema dovoljne dubine za tu razliku. Na površini bude 26 stupnjeva, a na 15 metara dubine samo 24 stupnja. A ta bi razlika trebala biti puno veća, kaže Vasić.

Sve to utječe i na morske struje. Kao i što padaline utječu na sastav vode. Sve je uzročno-posljedično povezano.

– Primjećujem da se na zapadnoj obali Istre puno duže nakon ljeta zadržava mutna voda nego što je to bilo nekada. Navikli smo da krajem rujna i početkom listopada krenu jesenske kiše, a onda bi do kraja listopada zapuhalo jugo koje donosi frišku vode iz Dalmacije. Ali sad sve izostaje ili kasni. Evo, tek sad primjećujem da se voda počela bistriti, a već smo u prosincu, kaže Dragan.

“I gledam more gdje se k meni penje, i slušam more dobro jutro veli…”, napisao je davno pjesnik Josip Pupačić. Danas gledam plićak – u njemu se ništa ne kreće. Ne treba biti ronilac – svaki kupač, šetač uz more ili rekreativni ribolovac s obale, vidi da su plićaci pusti. Nema glavoča, nema kozica, nema račića kao nekad.

– To je zato jer nema vegetacije. Prvo nam je nestala ona zelena “salata”, kako smo je zvali. Nestala je još odavno. A onda je nestala i smeđa trava po stijenama. Nekih velikih polja posidonije ionako nismo imali na zapadnoj obali Istre, ona je tipična za istočnu stranu. A vegetacija je nužna da bi more vrvjelo životom. Sve je siromašnije nego nekad. More se mijenja, i to na očigled, zaključuje Vasić.