Nezaobilazno filmološko djelo koje bi trebalo ući u svu relevantnu teorijsku literaturu, metodološki kompaktna knjiga koja okuplja rasute tekstove, a bavi se samom srži, pitanjem što je sve film, otprilike su samo neke od opisnica koje je o novoj knjizi »Što je sve film/ i kako mu prići/« s podnaslovom »Filmološke i ine rasprave i eseji« domaćeg filmološkog asa, prof. dr. sc. Hrvoja Turkovića, kazao recenzent doc. dr. sc. Tomislav Šakić u povodu njezina predstavljanja u riječkome Art-kinu, koje je moderirao Saša Stanić.

Riječ je o još jednoj autorovoj promišljenoj studiji koja uvelike produbljuje shvaćanje filma – što je film, kako ga spoznajemo, kako ga interpretiramo i kojim se mehanizmima ostvaruje njegovo djelovanje na gledatelja – i to njegovoj osamnaestoj knjizi, djelu koje okuplja tekstove nastajale u različitim razdobljima povezane dosljednim istraživačkim interesom za temeljna pitanja filmske prirode, percepcije i značenja.

Vraćanje osnovama

Kako je kazao recenzent knjige, doc. dr. sc. Tomislav Šakić, autorova nova knjiga vrlo je bitna jer vraća filmologiju njezinim osnovama – promišljanju filma kao medija, a ne samo kao društvenog ili kulturnog proizvoda.

– Knjiga je užasno poticajna, jedna od najudarnijih Turkovićevih knjiga, fundamentalna. Zato što su te tzv. ostale studije, filmološke i metodološke rasprave koje se nigdje ne uklapaju, ispostavilo se, ova je knjiga povratak fundamentima filmologije i mišljenja o filmu. I sam naslov knjige govori o tome što sve film jest. Ovo je jedna prilično čvrsta kompaktna knjiga; iako je ovo rasuti teret, odnosno studije su to koje se ne uklapaju nigdje, jer nisu o hrvatskom filmu, nisu o animaciji, nisu o dokumentarnom filmu, a nisu ni o filmskom izlaganju, zapravo su o filmu samome i onda dobivamo naslov »Što je sve film«, koji je dosta bazenovski. Kad čitate, zapravo imate osjećaj kao da se resetiramo na onaj početak filmološke misli. To su tekstovi o filmu samome. Prvi dio knjige koji govori o filmu općenito po mome sudu mora ući u svu teorijsku literaturu, to je čista senzacija, ističe Šakić.

Glede nastanka knjige, govori njezin autor prof. dr. sc. Hrvoje Turković, redoviti profesor u miru i stvaralački uvijek u nemiru, tekstovi su to koji su nastajali tijekom vremena, a svojom tematikom svoje mjesto ranije nisu našli u nekim drugim njegovim knjigama.

Foto Marko Gracin

– Rasprave od kojih je sastavljena ova knjiga nastajale su i objavljivane kroz veliko razdoblje (od najranije iz 1985. do najnovije iz 2024.), a iako se dosta mojih knjiga sastoji od probranih tekstova po nekom od kriterija mojih provlačnih razmišljalačkih interesa, ovdje izabrane rasprave nastajale su gotovo kao digresija ili pak kao dodatna razrada u odnosu na njih, pa se nekako nisu uklapale u selektivne kriterije po kojima sam koncipirao i sastavljao pojedinačne dosad objavljene knjige, a nekako nemaju ni šanse da se uklope u knjige koje su već duže u planu za sastavljanje. Neki od tekstova ove knjige fokusirani su na vrlo uske probleme (npr. iluzivni temelj filma, distinkcija između teorije i interpretacije), drugi na načelne osobine filma (pitanje medija, imaginativnosti filma, gledališne situacije), a treće su gotovo panoramskog pogleda (npr. razmatranje što sve čini film). No podjela knjige na dva dijela ipak ukazuje na provlačne veze tekstova u svakome od njih, pojašnjava autor.

Kognitivistički okvir

Na konstataciju moderatora da knjiga unekoliko pokazuje i Turkovićevu »ljudsku stranu«, odnosno da je autor »teoretičar koji zastrašuje znanjem, ali se u ovoj knjizi ogolio, pokazao ljudsku stranu i otkrio kako je pisati teško«, autor naglašava i kako mu je potreba da objasni vlastite reakcije na filmove – zašto je nešto izazvalo određeni dojam, kakvu atmosferu ima film, odnosno što to točno znači da film ima određenu atmosferu i ugođaj – bila poticaj (ili, njegovim riječima, »gura ga prema teoriji«) za bavljenje teorijom, a upravo definiranje atmosfere i ugođaja, napominje, ključni su za razumijevanje filmskog iskustva.

Kognitivistički pristup teorijski je okvir, a jedan autorov tekst objavljen krajem 1990-ih godina, napominje Šakić, zapravo je »prva sustavna pojava kognitivizma u hrvatskoj filmologiji«. Iako tom pristupu, kaže, nije bio sklon, »vidimo da je kognitivizam zapravo otvorio nova vrata; filmolozi su počeli govoriti o filmskoj stilistici, o filmskoj retorici, dakle o konkretnim, strukturalnim elementima filma, o onome kako film radi, a ne samo što znači«.

Kad se govori o kognitivističkom pristupu, multidisciplinarnom pristupu koji se temelji na proučavanju funkcioniranja naših mehanizama opažanja, autor pak naglašava kako on nije došao kao neka strana teorija, nego kao prirodan nastavak njegova pokušaja da objasni mehanizme gledateljeva doživljaja filma.

– Kognitivizam je multidisciplinaran pokret, koji se dobrim dijelom temeljio na računalnim simulacijama percepcije. Programeri su pokušavali modelirati način na koji mi vidimo svijet, i to ih je natjeralo da analiziraju mehanizme percepcije vrlo precizno. Ta egzaktnost mi je bila bliska. Kognitivizam se zapravo samo nadovezao na ono što se prije zvalo psihologija spoznaje, koja se bavi višim moždanim funkcijama, no tijesno je povezana s temeljnim perceptivnim funkcijama. Dakle, ona ne istražuje apstraktno mišljenje, nego način na koji naš um gradi sliku svijeta. A film je upravo to – model stvaranja svijeta kroz percepciju. To je tražilo maksimalnu egzaktnost i analitičnost, a upravo ta egzaktnost pomogla je psiholozima da bolje razumiju kako mi vidimo i prepoznajemo svijet, tumači Turković.

Struktura knjige

Filmski autori, pojašnjava dalje, svjesno upravljaju pažnjom gledatelja, ritmom, kretanjem kamere, bojom i zvukom, oni manipuliraju našim očekivanjima, emocijama i perceptivnim mehanizmima, što ne znači da gledatelj gubi slobodu, nego da film djeluje kroz precizno usmjerene spoznajne procese, stoga nam kognitivistički pristup daje okvir da objasnimo zašto film izaziva određene osjećaje, a ne samo koje to osjećaje izaziva.

Knjiga u izdanju Disputa koju je uredio Josip Pandurić broji 247 stranica, a uz sadržaj, autorovu uvodnu riječ, kazalo imena te literaturu, knjiga je podijeljena u tri formalne cjeline koje su označene slovima A, B i C – Film uopće, Metodološka pitanja te Apendiks. Prvo poglavlje sadrži niz potpoglavlja – Iluzija kretanja u filmu – mitovi i tumačenja, Filmski prizori u gledateljevu prizoru, Rad imaginacije, Pitanje medija i razgraničenje filma, Što je sve film?. Drugo poglavlje sadrži potpoglavlja Racionalnost kao retorička strategija, O teoriji i interpretaciji – može li biti »teorije« pojedinog filma? i Na čemu temeljiti kognitivističke pristup. Posljednje, treće poglavlje ima potpoglavlje naziva Paradigma Peterlić (iz posve personalne vizure).

Uz Peterlićevu »Teoriju filma«, prvi dio knjige naziva »Film uopće«, ocjenjuje Šakić, »mora ući u apsolutno sve kurikulume i literature«.

– Kad čitate filmologiju, i dan-danas svi pričaju o perzistenciji vida, zbog čega vidimo film u mračnoj kinodvorani. Dakle, u dijelu Iluzija kretanja – mitovi i tumačenja, poznavanjem apsolutno sve napisane literature o tome na svijetu Turković ide kroz sva tumačenja, što je perzistencija vida, fi-pokret, beta pokret, frekvencija sličica u sekundi. Nitko se ne bavi tim temeljnim pitanjima na kojima počiva ontologija filma, odnosno filmska teorija ili filmologija uopće. Drugi dio odnosi se na razliku između filmskog prizora od onog životnog. Treći dio je novonapisani tekst »Rad imaginacije«, koji ima fascinantan početak, a polazi od one definicije filma prema kojoj je to zapis izvanjskoga svijeta, što je zapravo suprotno od imaginacije. Takvih čudnih paradoksa, poput onih kad je film povijesni, što je to filmska drama, kod Turkovića ima i inače. Iako se u početku čini čudnim zašto se neke stvari on uopće pita, kasnije se ispostavi da to sve i nije baš tako jednostavno, napominje Šakić.

Centar knjige

U nastavku prvoga dijela knjige slijedi dio koji se bavi pitanjem medija i razgraničenja filma što je, prema njemu, »ujedno i centar knjige«, a nadovezuje se i na posljednji dio u prvoj cjelini koji se odnosi na definiciju filma koja kreće od one Peterlićeve prema kojoj je film »fotografski fonografski zapis izvanjskoga svijeta«.

– Iako sam se i ja, kad sam vidio popis tema, zapitao što tu radi memoarski dio o Peterliću, on nije tu bez razloga, jer sjeda logički. Uvodni ključni dio knjige je zapravo čista senzacija, stvarno moram reći, onda idu metodološka rasprave o kognitivizmu, racionalnosti i dio koji se odnosi na pitanje teorije filma i interpretacije, nastao na temelju Žižekova pitanja o teoriji filma na jednome simpoziju, zaključuje recenzent te dodaje kako autor u bibliografiji ima više od 700 jedinica literature, a ukupno preko tisuću autorskih tekstova, što znači da je obradio svako područje filmologije. Drugim riječima, možemo dodati, apsolutni je domaći filmološki autoritet.

Rasvjetljavanje nejasnoga

»Iako je gotovo svaka od rasprava na neki način povezana s onim čime se autor i inače bavio, svaka je svojevrsnom dodatnom refleksijom kojom je nastojao da ono što je ostalo neraščišćeno (ili nedovoljno raščišćeno) raščisti, da sumira ono što je bilo rasuto, odnosno parcijalno dodirivano u različitim njegovim tekstovima, da stavi u fokus ono što ga je popratno mučilo«, piše na poleđini knjige.