Lako je moguće da i nema djeteta na svijetu da nije bar jednom povuklo roditelje za skute, a sve ne bi li se umililo taman toliko da mu na vašarima i blagdanskim sijelima kupi plastični dalekozor. Ima nešto magično u tome da pogled kroz plastičnu spravicu dopre čim dalje, da se ono što je daleko učini bližim, da se gledaju zvijezde ili onaj srnjak što zorom sramežljivo izađe iz šume na obližnju livadu. Neke od njih ta želja i navika da gledaju kroz monokulare i binokulare ne napusti nikada, no malo je onih u kojih se za života razbukta strast tolika da krenu sakupljati dalekozore, teleskope i slična čuda.

Branko Hanžek je jedan od takvih, ako ne u nas i jedini. Pošteno govoreći u njega je to od ranih dana bilo više od igre s plastičnim dalekozorom. Dio onog što ovaj kolekcionar ima dade se vidjeti u Zagrebu, u Tehničkom muzeju Nikola Tesla, gdje je do kraja listopada otvorena izložba »Stari i unikatni monokulari i binokulari – iz zbirke Branka Hanžeka«. Na izložbi tridesetak monokulara i binokulara nastalih od sredine 19. stoljeća do 2000-tih godine. Samo, kako zbirka ove vrste uopće nastane!?

Foto Davor Kovačević

– Najsuvremeniji, odnosno najjači teleskop s najvećim povećanjem je ovaj – odmah će »žestoko« i stručno Hanžek.

Sipa on karakteristike »mrcine« koja se na izložbi jedina našla van staklenih vitrina.

– To je katadiopter Schmidt-Cassegrain, njegov promjer je 20 centimetara, žarišna daljina je 2000 milimetara, odnosno 200 centimetara, odnosno dva metra i kada stavite okulare od recimo od četiri milimetra to je povećanje od 500 puta – rafalno će Hanžek.

Foto Davor Kovačević

PRVO – ASTRONOMIJA

Ma, laika zanima i štogod mimo karakteristika samih izložaka. Recimo, je li u gospodina Hanžeka, čovjeka koji je magistrirao i diplomirao i doktorirao fiziku na PMF-u u Zagrebu, bila prvo fizika ili je prva bila strast za okularima svake vrste!?

– Prvo je bila astronomija – k’o iz topa će Hanžek.

– Astronomija!? – ostadosmo u čudu.

Foto Davor Kovačević

– Pa stari Grci su imali »samo« golo oko i poznavali su više zvijezda i zviježđa nago mi danas. Oni su ih sve imenovali. Golim okom. Teleskop je došao tek prije 400 godina, Galileo 1609. – kazuje Hanžek.

Ono ključno, što se Hanžeka tiče, dogodilo se tu negdje za njegova osmog razreda osnovne škole.

– Tada sam se zainteresirao za optiku, za leće. Znali smo osnovna fizikalna svojstva, pa i ono da morate imati barem dvije leće da bi dobili teleskop, da vam treba jedna leća velike žarišne duljine koja je objektiv i jedna leća male žarišne duljine koja je okular. Mi smo to znali i kupili smo od Ghetaldusa leće za naočale dioptrije 0.25. Leća s malim žarišnim duljinama smo imali u džepu koliko hoćete, jer je brat kolege koji je dolazio u Zvjezdarnicu radio u optičkoj industriji – priča Hanžek.

Foto Davor Kovačević

Pa su on i prijatelj u malom sobičku stana na staklenu plohu zalijepili ono što su našli u Gethaldusu, odmaknuli se četiri metra od objektiva, pa kroz leću male žarišne duljine od kakvih šest, sedam milimetara dobili povećanje od 600 puta.

– Nije tu bilo tubusa, ali mi smo i tako gledali na 200 metara daleko igralište koje smo premjerili pa sam znao koliko je – smješka se Hanžek.

Štoviše, na igralištu je bio i stup od struje, na njemu na vrhu i ulična svjetiljka na tih 200 metara daleko.

Foto Davor Kovačević

– Mi smo vidjeli žarnu nit – veli Hanžek.

Tako je sve počelo. Nakon jednog složenog optičkog instrumenta momci su sastavili još koji. No, potrebe da sakuplja monokulare i binokulare u Hanžeka je tek unatrag deset godina. Što se to dogodilo da se probudila kolekcionarska strast? Ima to veze i s činjenicom da je deset godina radio kao profesor fizike u osnovnim i srednjim školama, zatim deset godina kao prosvjetni inspektor, a nije za ne spomenuti ni to da je dvadeset godina u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti znanstveni savjetnik u trajnom zvanju.

– Dogodilo se to da sam radeći svoj posao vidio da određeni fakulteti u Zagrebu bacaju u smeće sprave iz svojih zbirki. Ispravne uređaje bacaju u smeće – veli Hanžek.

Foto Davor Kovačević

Poimence on te i takve fakultete ne spominje, ali zato će rado spomenuti one koji su sve svoje sprave sačuvali. Pohvalit će, primjerice, PMF gdje su, na odjelu fizike, sačuvali sve od 1875. na ovamo, baš kao što će u dobrom svjetlu spomenuti i Fakultet kemijsko-inženjerske tehnologije.

– No, kad sam vidio da se sprave bacaju, odlučio sam krenuti po fakultetima i zamoliti ih da ono što misle baciti radije daju meni. Jer, ako bacite tu materijalnu baštinu jednoga dana sve će nestati. Reći će svatko da ovaj narod nije imao ništa. Ispast će da smo najjadniji i najzaostaliji jer nismo sačuvali ono što smo imali, a bili smo u vrhu – ističe Hanžek.

Motiv je dakle bio samo jedan, spasiti instrumente. No, ne samo da ih je Hanžek spasio nego im je i vratio funkcionalnost tako da svaki izložak savršeno funkcionira.

– Moram pohvaliti Marijana Horvatičeka, optičara u mirovini, čovjeka zlatnih ruku koji je sve ovo pogledao, koji je napravio unikate – ističe Hanžek.

Foto Davor Kovačević

Pritom nam pokazuje dalekozor, refraktorski, terestrički koji je ručni rad optičara Horvatičeka iz 1985. godine. Takvog se, kaže, kupiti ne da, a i sve karakteristike su mu sjajne.

– Sve je ovdje u super funkcionalnom stanju zato što je Mario Horvatiček svaki taj uređaj rastavio, provjerio, stare uređaje polirao – kaže Hanžek.

K’O NEBO I ZEMLJA

Učinio je to i s najstarijim uređajem u izloženoj zbirci, onim što broji 170 godina. Teleskop je to s adapterom i stativom iz 1855. godine. Elem, Horvatiček čini da ono što Hanžek spasi bude bolje nego novo. A ovo adaptirano je, reći će Hanžek, u odnosu na ono što se kanilo baciti »k’o nebo i zemlja«. Izložbe ovog tipa su i zato dobre, da se neki novi vrijedni primjerci lakše nabave, da ih se lakše nađe, da se jave ljudi koji bi ih donirali.

Foto Davor Kovačević

– Ljudi se javljaju. Već mi je pet instrumenata obećano – kaže Hanžek.

Ali, ako je postojala opasnost da nehajno i nemarno pobacamo dio našeg naslijeđa, prijeti li opasnost da tehnologija dokine ove optičke instrumente, da se nađe nešto modernije, drugačije!? Hanžek u to ne vjeruje, gotovo ni malo i ima za to dobre razloge.

– Otiđite, recimo, na brod. Svaki kapetan ima dalekozor – veli, primjera radi, Hanžek.

A gdje su lovci, pa na koncu i onaj damski kazališni dalekozor kojeg je vazda mudro imati kad ste u kakvoj loži velikog kazališta. Inače, oni najmlađi instrumenti u zbirci stari su 20 godina. Novije od toga Hanžek ne sakuplja. Zato ne zaboravlja spomenuti kolege iz Rijeke s kojima surađuje i prijateljuje.

– To je gospodin Zlatko Ciganj koji ima firmu Optimus, koji prodaje dalekozore, koji se u to razumije i s kojim mnogo razgovaram. A tu je i gospodin Miljenko Smokvina koji je nekada bio u Torpedu. Bili su mi odlični domaćini kad god sam u Rijeci. S njima surađujem – ističe Hanžek.

Nešto Hanžek kupi, nešto dobije na poklon, a kadikad, veli, dođe i do zamjene. Pokazuje nam Swarovski dalekozor koji doživotnu garanciju ima.

Foto Davor Kovačević

– Pogledajte na Njuškalo, nude se po cijeni koja ide od 500 do 3.000 eura. Ali, znate što je problem – njega ni Mario ne može očistiti, jer treba posebne uređaje da bi se očistio. Trebalo bi Swarovski moliti te uređaje da ga se očisti – priča Hanžek.

Gleda čovjek sve te izložene predmete i ne može ne priznati i to da su lijepi za vidjeti. Hanžek, međutim, iskreno veli kako je njemu važno da su funkcionalni, dok je ljepota u drugom planu. Pa ako je i kupljen dalekozor na buvljaku na Hreliću, ako je i bio sav crn i ako nije imao ni objektiv, tu je Mario da se uhvati onog što drugi u startu proglase nemogućim poslom. I eto funkcionalnosti, a bome i ljepote, jedino je problem da Hanžeka ne bi na Hreliću prodavači svakojakih drangulija počeli prepoznavat pa da cijenu automatski pred njim dižu.

PREVENTIVNO ZAŠTIĆENA

Laički je, ali je i logično nekako pitati Hanžeka gdje li samo drži svojih 60-ak prikupljenih optičkih sprava. Smije se on, kaže supruga ima veliku kuću pa mu je dala jednu etažu. Za pitati je i do kud Hanžek kani s kolekcijom ići, što je onaj njegov krajnji cilj.

– Imam želju da kada dođem do lijepe okrugle brojke, do broja 100, da to bude ono končano To je moja želja – poručuje Hanžek.

Ako je suditi prema izložbi i načinu kako o svojim predmetima priča, ispunit će se njegova želja sigurno. Inače, njegova zbirka je preventivno zaštićena zato što se nadopunjuje i još najviše četiri godine će se moći nadopunjivati. A onda će zbirka, koliko god predmeta u njoj bilo, biti zaštićeno kulturno dobro znanstvenog značenja prema Zakonu o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara. To pak hoće reći da bi prikupljenih okruglih 100 predmeta trebalo dobiti i svoj trajni smještaj pa da se otrgnu monokulari i binokulari zaboravu i da se sačuva dio naše kulturne baštine.

I morat će sve biti tako, jer nemaju, nažalost, ni Hanžek ni Horvatiček nasljednika u današnjoj mladosti. Mladost, bi, kaže, samo gotove stvari. A nekada je Hanžek, daleke 1976. godine, s onim svojim prijateljem za maturalni rad napravio svoj prvi dalekozor. Imućni su, doduše, i tada gotove dalekozore kupovali, no to je neka druga priča u koje nema ni romantike, ni nostalgije, ni dobra.

PRVA IZLOŽBA U KRIŽEVCIMA

Prvu izložbu ove vrste, onih prvih 30 instrumenata iz svoje zbirke, Hanžek je napravio u Križevcima. I nije to nimalo slučajno i ima to svoje zašto.

– Kao prvo bila je prigoda obzirom na to da je u Križevcima otvorena nova zvjezdarnica. A drugo, što ljudi ne znaju, prva optička mjerenja bila su na Poljoprivredno-ratarskoj školi u Križevcima tamo negdje 1860., 1870., ovisno kako tko gleda. Mnogi će sada reći da su u pomorskim školama u gradovima na obali imali i starijih mjerenja i instrumenata. Jesu, ali je nastava bila na talijanskom. U Križevcima je bila na hrvatskom. Tu su učenici imali praktičnu nastavu geodezije i mjerenja terena prvi, u Križevcima – ističe Hanžek.