Deseci monografija, stihovi, animacija, eksperimentalni film i crna kutija u kojoj su (navodno) role tog istog filma. Ova je neobična kombinacija dio postava izložbe “Svaki je umjetnik za sebe, svi zajedno nikad”, zajedničkog projekta Jelene Blagović i Gorana Trbuljaka.

Otvorena u Galeriji Principij gdje će biti izložena do 16. listopada, ona spaja dvoje umjetnika različitih generacija i medija, a njihove radove ujedinjuje želja da osvijetle položaj umjetnika i način na koji se doživljava umjetnost.

Izložba putuje kroz različite medije

“Ovo dvoje autora bliskih je senzibiliteta i konceptualnosti, ali promatrajući njihove radove možemo reći da je sam proces strašno važan. Vječno je pitanje ideje – koliko i do koje mjere ona treba biti materijalizirana i u kojem obliku. Jelena prevodi nešto što u početku nije umjetničko djelo ili nije stvarano u toj namjeri, ali tu arhivu pokušava i prevodi na platformu umjetničkog djela, problematizirajući stanje stvari u društvu, u struci i položaj umjetnika i djela. Trbuljak sa svojim vrckavim idejama i mislima, još više provocira. Dakle, ta ideja je koncept da provocira što umjetničko djelo jest, upravo u svojoj vlastitosti”, objasnio je prilikom otvorenja voditelj galerije Borislav Božić.

Izložba putuje kroz različite medije – od knjige, preko animiranog filma, do eksperimentalnog filma i multimedijalnih objekata. Postav je zamišljen kao svojevrsna priča u tri čina: Knjiga “Pet bijelih stepenica“ Vlade Kristla iz 1961. zaklopljena i otvorena; animirani film Gorana Trbuljaka iz 2002. u kojem se, kroz crno-bijele scene kafića, otvara pitanje što primjećujemo, a što nam ostaje izvan fokusa i eksperimentalni film i objekti Jelene Blagović, koji reinterpretiraju Trbuljakov rad i šire ga u nove slojeve, koristeći fotografije, slajdove i multimedijalne instalacije. Tako se kroz knjigu, film i vizualne objekte vodi razgovor između dvoje (ili čak troje) umjetnika, ali i između različitih vremena i umjetničkih pristupa.

Kako se gradi “slika o umjetniku“

Središnje uporište izložbe je koncept monografije. Trbuljak se cijeli život ironično igra s idejom monografije, tom “svečanom knjigom“ kojom se umjetnici često žele predstaviti i zaokružiti svoj opus. Umjesto jedne velike monografije, on je radio tisuće malih bilježnica, svaku s tri fotografije koje je smatrao važnima. Time je proces bilježenja pretvorio u opsesivni čin, gotovo parodiju na ideju „kataloga djela“. Blagović taj njegov koncept preuzima i dalje razvija kroz fotografiju, slajdove, film i objekte. U središte postavlja pitanje: kako uopće nastaje monografija, kako se gradi “slika o umjetniku“ i što sve ostaje izvan službenih narativa. Na taj način izložba funkcionira kao živa, nestabilna i otvorena monografija koja je nezavršena i stalno u procesu.

Trbuljak već desetljećima koristi ironiju i humor kako bi publiku naveo da promisli što uopće jest umjetnost i koja je uloga umjetnika, a Blagović pak istražuje pamćenje, identitet i arhive, pokazujući kako fotografije i slike oblikuju naše razumijevanje prošlosti.