Dolina Neretve odavno je nadaleko poznata kao zlatna dolina, dolina hektara i hektara mandarina, naranača, klementina i limuna. Ovaj kraj živi od poljoprivrede već desetljećima, a upravo zahvaljujući mandarini, razvija se, polako, ali sigurno, i turizam.

No, iako imaju itekako plodno tlo, idealnu klimu za uzgoj agruma i premda ovo područje nije pogođeno iseljavanjem mladih, barem ne u mjeri u kojoj je to prisutno u drugim krajevima Lijepe naše, nekoć unosan posao danas je »spajanje kraja s krajem«.

Naime, ulaganja su velika, a o riziku od vremenskih nepogoda suvišno je i govoriti, radna snaga postaje sve skuplja, a otkupne cijene sve niže i niže. Opravdano se nameće pitanje hoće li uzgoj mandarina uopće opstati, i to ne u nekoj daljoj budućnosti, već u narednim godinama.

Berba u jeku

O problemima s cijenama i načinom otkupa, kao i potencijalnim rješenjima, razgovarali smo s dr. Željkom Bjelišem, agronomom kojem je, kako kaže, poljoprivreda i struka i život.

Bjeliš je predsjednik Udruge proizvođača agruma i povrća doline Neretve, zatim član Upravnog odbora Hrvatske poljoprivredne komore te predsjednik Odbora za voćarstvo pri HPK i član Odbora za agrume i povrće koji se godinama zalaže za bolje uvjete za poljoprivrednike ovoga kraja.

A bolji uvjeti i strategija silno su im potrebni, pogotovo u rodnim godinama kao što je ova. Prema statistikama, nakon godine sa slabijim urodom slijedi godina sa znatno većim količinama, pa je i ova godina potvrdila to pravilo.

– Prošle godine imali smo prosječnu godinu, ubrano je 30.675 tona. To je količina koja se može prodati bez poteškoća na našim uobičajenim tržištima, a to je prostor bivše Jugoslavije i zemlje središnje Europe.

Novija tržišta su Češka i Slovačka, a dio robe ide i za Austriju i Njemačku. Međutim, očekivano, ove je godine urod veći. Očekuje se 50.000 do 60.000 tona, započinje Bjeliš napominjući kako ne postoji službena metodologija procjene, već se brojka temelji na pretpostavkama proizvođača koji se ovim poslom bave dugi niz godina.

Berba je već tjednima u punom jeku, no razloga za pretjerano zadovoljstvo proizvođača nažalost nema. Otkupna cijena određena je isključivo od strane otkupljivača, odnosno trgovaca i upravo je to ono što smeta proizvođačima.

– Proizvođače nitko ne pita je li im ta cijena prihvatljiva. Mi nemamo partnerski odnos kakav treba imati u svakom poslu, da svaka strana bude barem donekle zadovoljna.

Otkupljivači, odnosno trgovci su ove godine odredili prvu, početnu cijenu od 55 eurocenti za prvu klasu, odnosno 25 eurocenti za drugu klasu, govori Bjeliš i dodaje kako se u ovom slučaju ne može govoriti o zakonu ponude i potražnje; mandarina se tek pojavila na tržištu.

Također, upozorava kako su i ove navedene cijene prilično relativne, točnije da cijene dviju klasa trgovcima otvaraju prostor za manipulaciju.

Nezakonit otkup

– Radi se o tome da je prvih dana otkupa vrijednost gajbe od 18, 19 kilograma iznosila 9 i pol eura, možda i 10 eura, a nakon pet, šest dana ona je pala na 7 i po, do 8 i po eura. Zadane cijene ne predstavljaju stvarnu cijenu, nego i nju opet trgovci samovoljno određuju, objašnjava Bjeliš.

To je nešto, razumije se, s čim proizvođači nikako nisu zadovoljni, kao ni s načinom otkupa dijela trgovaca na što upozoravaju Ministarstvo poljoprivrede i Agenciju za tržišno natjecanje već godinama.

– Drugi problem koji se isto vuče već godinama je problem otkupa, odnosno načina otkupa; primanja robe i izdavanja otkupnog bloka. Jedan dio otkupljivača izdaje otkupni blok odmah prilikom dovoza robe i to je ono što je nama proizvođačima prihvatljivo.

Dakle, mi uberemo, dovezemo na otkup, odmah nam se izda blok, tj. račun i to je konačno, bez naknadnih mijenjanja cijena. No, s druge strane, imamo jednu skupinu otkupljivača koji ne rade na taj način, nego robu zaprimaju »na skladištenje«, a svi znamo da se mandarina ne čuva, ne skladišti, nažalost nema mogućnost duljeg čuvanja.

Ta roba ide u postupak ujednačavanja boje tako da dobije jednaku žutu boju kakvu tržište želi vidjeti. I ta druga skupina trgovaca sebi daje za pravo da oni blok izdaju nakon kalibriranja, pakiranja i otpremanja robe. To je neprihvatljivo, naglašava Bjeliš.

Neizdavanje otkupnog bloka, odnosno računa predstavlja jednu od nepoštenih trgovačkih praksi, stoga od Agencije za tržišno natjecanje već godinama traže da napravi nenajavljene nadzore, no, čini se, još nema dovoljno političke volje da se napokon uvede red.

– Intencija zakona je ta da se proizvođač ne dovede u podređen položaj i da se na njega ne natovari rizik posla. Sve je to jasno definirano, regulativa je to Europske unije koju je Hrvatska morala primijeniti, ali kad govorimo o mandarini, ona se još uvijek ne primjenjuje, upozorava Bjeliš.

Sve poskupjelo

Uz sve to, kao i svega ostaloga, rastu cijene ulaganja, a najveći skok cijene vidljiv je kada je u pitanju radna snaga. Porasli su troškovi repromaterijala, a cijene gnojiva osciliraju, u prosjeku su porasle za 20 posto, a isto toliko porasle su i cijene zaštitnih sredstava.

Foto Hrvoje Jelavic/PIXSELL

– Međutim, najviše je porasla cijena ljudskog rada, svi znamo da se mandarina mora i orezati i pognojiti, a najveći su troškovi kod rezidbe i kod berbe. Berba je zaista visok trošak, a to je posebno eskaliralo ove godine.

U nedostatku radne snage, što je osjetno svugdje, pa tako i kod nas, došlo je do povećanja cijene rada u berbi u odnosu na prošlu godinu za 20 posto. Ove godine dnevnica iznosi od 50 do 60 eura neto, s tim da je markica za sezonski rad poljoprivrednika još skoro pet eura i kada se još plati porez na dohodak na ovu dnevnicu od 50 do 60 eura, to je još 10 posto, dakle pet do šest eura plus troškovi prijevoza.

Dakle, ako je dnevnica 60 eura neto, proizvođača taj radnik košta 70 do 75 eura, a ako je 50, diže se na 60 do 65 eura, kazuje Bjeliš koji je napravio izračune koji pokazuju da, ako uzmemo u obzir da proizvođač dobije za gajbu mandarina od sedam do osam eura, trošak berbe kreće se od 3 do 3 i pol eura.

Jasno, sve ovisi o tome kakvi su berači, kakvi su plodovi i sl., no gotovo je došlo do toga da na samu berbu otpada pola zarade!

Ovaj izračun odnosi se na one koji svoju robu prodaju na otkupima, na one koji nemaju mogućnosti organizirati direktnu prodaju.

S druge strane, nastavlja Bjeliš, dio proizvođača prilagodio se situaciji, posebno oni koji su relativno mali, iako u dolini Neretve takvih baš i nema, no recimo da su oni koji imaju 20 do 30 tona mandarina godišnje.

– Okrenuli su se prema direktnoj prodaji ili putem dostavnih kuća ili štandova i sl. Oni su uglavnom zadovoljni, za mandarinu dobiju dosta više nego na otkupu.

Naravno, imaju dodatne troškove koji nisu mali, treba sve to organizirati što nije jednostavno, ali ljudi su se uhodali. To je jedna od onih opcija koja je ekonomski prihvatljiva, proizvođači imaju dohodak koji je za njih uglavnom zadovoljavajući, govori Bjeliš.

Isto tako, dio proizvođača posvetio se preradi, oni svoje mandarine, ne sve, ostavljaju za preradu, najčešće za sok, rjeđe za džemove, a sve s ciljem povećavanja ekonomičnosti.

Snađi se druže

– Umjesto da prodaju mandarinu za 50 eurocenti, oni će napraviti sok i litru soka prodati za tri, tri i pol eura. Za litar soka potrebno je tri kilograma mandarine što znači da taj proizvođač za primarni proizvod dobije 70 eurocenti što nije loše, kaže Bjeliš.

Ipak, za sve opcije nužan je razvoj proizvoda, pozicioniranje na tržištu i marketing za što velika većina proizvođača nije spremna niti dovoljno educirana, a nekakve zadruge još uvijek nema.

– U svom doktorskom radu pretpostavio sam da se određena količina proizvoda daje u preradu, konkretno u sok. Računao sam ekonomičnost, no tu je proizvođačima potrebna – intervencija države.

Državi je to dopušteno, na razini Europske unije Hrvatska kao članica ima posebno osjetljive sektore, tu su maslinovo ulje i duhan, a nekoliko navrata tražili smo od Ministarstva poljoprivrede da se prošire ti posebno osjetljivi sektori s mandarinom, odnosno preradom mandarine u sok, govori Bjeliš.

Ministarstvo gluho za sve prijedloge

Zamisao Željka Bjeliša bila je da intervencija države bude vrijednost sredstava koji će pokriti troškove prerade, dakle da poljoprivrednik dobije prerađeni proizvod, bez dodatnih troškova.

– Proizvođač dakle daje svoj proizvod kao ulog, država pokriva preradu i onda bi proizvođač mogao prodavati sok prilično povoljno.

Kad bi litra soka bila dva eura, to bi ispalo 70 eurocenti do kilogramu mandarine što je više nego dobro, odnosno svi bi proizvođači s tim bili zadovoljni, tumači Bjeliš, no zasad od realizacije te inicijative, kako kaže, nema ništa.

Proizvođači upozoravaju, predlažu, pronalaze načine za opstanak, no ministarstvo šuti. U međuvremenu, u trgovačkim centrima kilogram mandarine, neusporediv s onim koje možete kupiti direktno od proizvođača.

Cijena kilograma sad je euro, dok je još prije desetak dana bila 2 do 3 eura, a otkupna cijena stoji na 0.55 eurocenti. Hoće li poljoprivreda (p)ostati isključivo poligon za bogaćenje bogatih?