Nanese li putnika namjernika put na Trešnjevački plac, onaj zagrebački koji je valjda najopjevaniji makar Dolac bio centralna tržnica, ne treba mu više lutati. Dobro, dakako da će lutati među bancima s voćem i povrćem, nitko ne kupuje tu tek da ga red prođe, ali ako je kome do dobra zalogaja i čaše vina da prikrati »muke« od pazara taj nema kud nego tamo gdje lijepo piše – Ođe, ođe! Eto baš tako, »Ođe, ođe«, zove se malen bistro što odnedavno djeluje na Trešnjevačkom placu.

I nije to »Ođe, ođe« nimalo slučajno, k’o ni ona zastava sa svetim Vlahom što krasi šank. Malo što je tu slučajno, makar su Pavla Miličić i Romano Nikolić kazivali da je slučajno valjda sve osim njihove želje da imaju baš ovakav bistro. A ako se zna da je Pavla producentica, a Romano glumac i redatelj, ili to da ih uz štošta veže i teatar Arterarij u kojem se posve ozbiljne i važne predstave rade, e onda ova bistrološka priča biva još ozbiljnija. Ma, i ozbiljne se priče dade šarmantno i veselo ispričati. Tim više što je u trenu kad je navratila novinarska ekipa marendavati došao i Krešo iz Potjere. Elem…

Prijatelji iz djetinjstva – Pavla Miličić i Romano Nikolić / Foto Davor Kovačević

– Evo vam je, sve se čini, uspjelo preko pjata ući u Potjeru. Slutim, bit će kadtad i neko pitanja što se to ođe, ođe blaguje i radi – velimo Pavli i Romanu.

Smiju se njih dvoje, makar uopće ne bi bilo čudo da su slanutak s pancetom i one njihove slane fritule učinile svoje, pa ih učinile Potjere vrijednima. Samo, pitanje za početak je drugo i diktira ga činjenica da je, k’o što rekosmo, Romano glumac i redatelj, a Pavla producentica.

– Što je »Ođe, ođe«!? Je li ovo predstava ili bistro, da ne kažem zalogajnica?

– Vidjet ćete, vidjet ćemo za dvije godine, ha, ha, ha. Bit će zatvaranje spektakularno – šali se Romano.

TRI LJUBAVI

Vrag će ga, naime, znati kako će, štono bi se reklo, tržište odgovoriti na uskrsnuće atipična bistroa na tipičnoj tržnici. Na sreću, zna Romano o svemu i ozbiljnije.

– Naše dvije ljubavi su… Zapravo, imamo tri: putovanja, druženje i jedenje s prijateljima, a to onda podrazumijeva i kuhanje – kreće Romano.

Ma, ne da vrag novinaru mira, ako to već nije čista đelozija.

– Ma, kakav kuhar, a u vas ni grama viška. Mršavi kuhar i mršavi mesar, nema ništa suspektnije – velimo.

– To je do metabolizma – kratko će Romano.

– Radimo jednako, on smršavi deset kila, a ja dobijem tri – na to će Pavla.

Metabolizam. Ajde, i to smo riješili. Nego one ljubavi…

– Od početka je tako da gdje god nas dvoje putujemo i gdje god dođemo odma’ nas dvoje odemo na pjacu. Prvo ćeš nešto popit’, a tek onda vidjet’ što se jede. Tako je od Campo de Fiori, preko Rialta, Barcelone, do Pariza – priča Romano.

Tako se, veli, rodila ideja, ideja da se dođe, pojede, uživa, u rano popodne dođe doma i krene s pripremama za novi dan.

– Jer volimo jutrom prošetat’ do placa, vidjeti što ljudi imaju u ponudi i što nas inspirira za našu kuhinju. Zapravo, tako upoznaš i ljude i novu kulturu. Najviše ljudi možeš upoznati na placu. Tu vidiš toliko različitih karaktera da to ni pohvatat’ ne možeš – veli Romano.

Tržnice svjetske. Zaludu je tu pitati koja im je od viđenih najviše pri srcu, sve im drage, makar su, vala, najčešće nekako na onoj u Veneciji. Samo, čini se nama da je nabrajajući one ljubavi njihove Romano zaboravio jednu – Dubrovnik.

– Sudeći po vinima u bistrou, po omotu LP-a Tereze Kesovije, po zastavi svetog Vlaha, namirnicama, vinu, rakiji što s juga dolaze, vi kao da se otamo makli i niste – primjećujemo.

– Dubrovnik jest ljubav, ali naš život je trenutačno Zagreb. I ne možemo pobjeć’ iz Zagreba ni radi naših drugih poslova što ih imamo. Nekako smo htjeli taj djelić Dubrovnika, a koji nosimo svuđe s nama, da ga zapravo donesemo na ovu lokaciju koja nama nije ništa spektakularno jer puno ljudi iz Dubrovnika jest u Zagrebu – objašnjava Romano.

Pritom veli kako ništa novo nisu oni tu na plac donijeli, osim što su se odvažili svijetu dati neki svoj mali segment nostalgije i ljubavi prema svom djetinjstvu, gradu i prijateljima. Pa da bistro bude podsjetnik na sve to.

– Sad mi na pamet pada kako bi zgodno bilo da je vrata do na jednu stranu slična splitska priča, a vrata do na lijevu recimo kvarnerska – priznajemo.

– Zdrava je konkurencija najjača stvar na svijetu – k’o iz topa će Romano.

Slane fritule sa srdelama / Foto Davor Kovačević

ŠEFICA U KUHINJI

Priznati valja da teško da su bolju poziciju za svoj bistro i mogli izabrati, pogotovo iz perspektive onog k’o je u kuhinji. Praktički je ogromna smočnica cijeli dan tu pred nosom.

– Nas dvoje smo dvije godine čekali da se otvori natječaj. Konačno, nakon dvije godine, otvorio se natječaj, konačno smo se prijavili i dobili smo natječaj za prostor. Mogli smo zaista otvoriti bistro bilo gdje u Zagrebu, ali onda nas to ne bi podsjećalo na sva ona naša putovanja. Ovdje smo kao na putovanju – iskreno će Romano.

Pavla govori manje, ali Pavla kuha više. Pavla je šefica u kuhinji.

– Trenutno. Romano će nam pripremiti odličan jesensko-zimski jelovnik, od početka do kraja – smije se Pavla.

Ma, smijala se, ne smijala, moglo bi tako i biti. Jer kad Pavle nema, potegne Romano, a kad Romano režira, potegne Pavla. Prvi koncipiran jelovnik je bio onaj proljetni, sa šparogama, jagodama i artičokama, ali je čekanje svih dozvola odvelo sve u ljeto. Ljeto, pa i ovo kasno, na jelovnik je donijelo među ostalim fritule od mola na rikuli s tartarom i limunom, pa prikle (a prikle su samo drugi naziv za fritule op.a.) od crnih i zelenih maslina s rozulinom, pa balančane i srdele punjene pestom što uz krumpir na salatu ide. I bome, cijene su prijateljske, a porcije sve stvorene za dijeljene. Vabi i ono dnevno jelo koje je svaki dan drugo, taman da svijeta stalno ođe ima. A hrana izlazi iz kuhinje i brzo i lijepo.

– Jelovnik će se mijenjati, ali će uvijek na njemu biti više malih jela da kad dođeš čim više toga probaš s prijateljima. Zato su i cijene takve kakve jesu da se proba tim više toga – poručuje Pavla.

– I sve su to jela koja mi jedemo kad smo na otoku, kad smo u Gradu, samo u nekoj malo modificiranoj varijanti – dodaje Romano.

Slanutak s pancetom / Foto Davor Kovačeić

ŠTO BOG DA

Gledano sa strane sve o čemu govore i što rade čini se lako.

– Vi ste pametan neki svijet, bit će da ste unaprijed znali i mogli pretpostaviti što vas sve čeka – velimo.

– Nismo pretpostavili ništa. Sve smo krivo pretpostavili – na to će Romano.

Ima on i objašnjenje.

– Ne možeš sve znat’ dok ne upoznaš plac i ne živiš s njim. Mi sad živimo tu i onda vidiš i koje su navike ljudi, i kojim danom netko ide na plac, a kojima ne, onda upoznaš ljude. Ponedjeljkom zato ne radimo isto kao i muzeji u svijetu – kazuje Romano.

– Dobro, ima logike kad je ovo gastronomija koliko i kultura – velimo.

– Pokušavamo da bude jednostavno, kao što ja mislim da i kultura treba biti lijepa i jednostavna. Tako barem želimo da bude naša ponuda – poručuje Romano.

A sve je počelo zapravo lani s fritulama, i s kućicom na zagrebačkom Adventu. Njihove fritule bile su dobrodošla novost, njihov pristup gostu onako blagdanski blag, a posveta rodnom gradu valjda najbolja moguća. Pitamo ih je li to adventska kućica bila samo pokušaj pa što Bog da, ili dio većega plana!?

– Kod nas je sve samo pokušaj pa što Bog da – na to će Pavla.

– I predstave, ha, ha, ha. Ma mi smo krenuli na Advent iz želje da zajedno nešto radimo. Nas dvoje se znamo već 32 godine. U Gradu živimo kuća do kuće, ali nismo bili baš najbolji u djetinjstvu – priče Romano.

– Tko je za to bio kriv – pitamo.

– Ja sam bio kriv – pošteno će Romano.

– Bio je dosadan – precizira Pavla.

Ono što je bitno da su njih dvoje, kako kaže Romano, uvijek imali ideju.

– Uvijek smo u veselom društvu kazivali: »Joj, kad mi otvorimo…« Tako to čovjek kaže za tisuću stvari, pa nikad ništa, a ona i ja smo dovoljno ludi da smo zaista tu jednu stvar, od njih tisuću, i napravili – jednostavno će Romano.

Napravili i to zato da čim češće vide da im gosti dođu da se podruže, da dogovore nešto uz čašu vina, da nije sve samo »idemo na piće« i »idemo na večeru«, već da ima i »idemo na marendu«. Radno je vrijeme stoga, barem za sad i do daljnjeg, od 8 do 15, makar nisu večernje sate posve prekrižili.

– Ali to će više bit’ uz neke popratne programe, uz kakav koncert, neku glazbu… – kazuje Pavla.

Moralo bi bit’ kakvog scenskog prikaza kad je »gazda« redatelj.

– Stremimo mi k tome da se nešto takvog događa, za neke stvari trebaju i dozvole i nadamo se da će i Tržnice i Grad imat za to sluha da se ponekad nešto dogodi, plac oživi na neki nov način – mudro će Romano.

Ugodan ambijent koji vabi na druženje / Foto Davor KOVAČEVIĆ

ZAJEDNIČKA BORBA

A to što ima bistro neće ni malo, rezolutno će Romano, štetiti njegovom kazališnom angažmanu. Evo u Dubrovniku taman režira predstavu koja se bavi zaboravom i zaboravljanjem. Možda je, tko zna, i ovaj bistro dio njegova truda da važno ne zaboravi!?

– Nije, nije, ovo je naša zajednička borba. Ali, nije to naša jedina zajednička borba, pa je tako Pavla primjerice radila i u Arterariju. Nekako smo i poslovno nastojali da nam se životni putevi križaju, samo je dosad bilo u drugim ulogama. Ovdje su uloge podjednake i njeno je koliko moje, a moje koliko i njeno. Poanta je da možemo i mi uživat’ od ovog što smo napravili – ističe Romano.

– I privuć’ što više mladih kreativnih ljudi koji će učiniti zajedno s nama da cijele priča raste. Tako se u Arterariju dogodilo i tako će se, nadamo se, dogoditi i ovdje – kaže Pavla.

Malo kazalište kojem ide dobro, pa mali bistro.

– Nadam se da će mali bistro ić’ puno bolje od malog kazališta – na to će Romano.

A da ih je spojit’!?

– I to je plan jedan dan, možda. K’o što vani to i može – nema ništa protiv Romano.

Romano i Pavla. Ako je suditi po posjetu, savršena je to kombinacija. Uostalom, jada se Pavla, toliko se dobro i dugo znaju da nitko više protiv njih ne želi igrati asocijacije ili na trešetu, jer im je pogled dovoljan da znaju pojam ili tko kakve karte drži u ruci.

– Vas valjda samo spiza posvadit’ može – velimo.

– Nas sve može posvadit’ – oni će u glas.

Ali…

– Svađamo se stalno, ali za pet minuta je mir. Više su to obiteljske razmirice, bratsko-sestrinske, da ti u sekundi digne živac pa onda za sekundu na to zaboraviš. Da nije tako, ne bi ovaj naš odnos toliko dugo ni trajao – kazuje Romano.

Anita / Foto Davor KOVAČEVIĆ

ISKRENA VEGANKA

A praktički otkada je bistro otvoren, u njegovoj kuhinji se dade vidjeti i glumicu Anitu Delić Matić, zvijezdu kazališta Kerempuh, iskrenu veganku koja vrsno kuha. Pitamo je kako su je samo u kuhinju zatočili!?

– Oni nisu ni pitali, ja sam se nudila – na to će Anita.

Na proljeće je ona otvorila i paušalni obrt koji se zove Art vega koji uključuje i kulinarske radionice i glumačke. To hoće reći da sve ima što treba imati da može raditi u kuhinji.

– Pa sam im rekla: »Ljudi, ako treba bilo što raditi, ja sam tu.« Međutim, kad smo bili na otvorenju, Pavla je rekla: »U utorak u sedam i po’ da si došla«, smije se Anita.

Zanimalo ju je, kaže, da izbliza vidi što posao u kuhinji jest.

– Tu radiš apsolutno sve. Pavla je šefica i ona ima u sebi prirodno usađenu organizaciju, i da ona nije koordinator, sigurno bih se pogubila. Drugi sam tjedan tu, nema probe i htjela sam naučiti nešto novo. I učim – objašnjava Anita.

S druge pak strane Romano kaže kako je i plan i želja zajednička ove trojke da Anita koja ima zavidan broj poklonika koji cijene njenu vegansku kuhinju i prate je na Instagramu, s vremena na vrijeme kreira neko dnevno jelo sa svojim potpisom. I bilo je takvih jela već. Onaj prvi utorak u zadatak je dobila raditi minestrone, a koji dan poslije radila je i toskansku juhu s bijelim grahom, kus kusom i krutonima.

– Ja vam zapravo znam reći da je kazalište i kuhinja isti đava. Kuhamo tu ulogu i kuhamo, pa izađemo pred publiku. Ovdje kuhamo samo malo brže. I onda i u kazalištu i u bistro čekaš hoće li publika biti zadovoljna skuhanim. I kako nakon predstave po licima vidiš, po pljesku jesmo li uspjeli ili nismo, takva neka vrsta uzbuđenja je i kad nekome serviraš skuhano. Spremni smo, naravno kao i u kazalištu, i ovdje na kritiku. Međutim do sada su samo bile pohvale. I lijepo je. Nekako se spojila naša ljubav za kazalištem i naša druženja koja su uvijek uz hranu – sumira Anita.

Krešimir Međeral Sučević uživao je u marendi / Foto Davor Kovačević

NAJJAČA PODRŠKA

Anita je prva glumica koja se u kuhinji našla, ma prijatelji su tu ruke dali oko mnogo čega dok se prostor uređivao. Evo i stolci u bistrou imaju na sebi ime, ime onih koji su ih poklonili. Nego, neće jelovnik kasno-ljetni trajati još dugo. A neće na onom jesenskom ne bit’ mesnih jela. Bit će ga, premda Romano i Pavla još ne otkrivaju adute. Zapravo, Romano mrvu i otkriva, jer kako veli ništa bolje nema od sarmica po receptu Pavlina dunda. Pavlina je pak želja da pokažu što su naučili u Firenci na edukaciji izrade tjestenina, raviola.

– Svakako će ić’ raviol s kopunom, jer pokušavamo što više namirnica iz Dubrovnika, onih što ih ljudi možda ne konzumiraju često, prezentirat’ na neki jednostavan način – ističe Pavla.

Redatelju se u tom trenu izgubi, ode prvo u kuhinju, a onda negdje niz plac. Nosi ono malo što je ostalo od svega kolegi s placa.

– Ljudi s placa, s banaka su nam najjača podrška. Prije nego smo otvorili, krenuli su dolaziti i biti podrška, jer je priča s papirologijom trajala jedno devet mjeseci, pa bi donijeli malo smokava, malo grožđa. Većina ih je već probala naša jela, a onda i pošalju svoje stalne mušterije – kazuje Pavla.

Evo Romana natrag. Taman da prisnaži kako je Pavla zen majstor kad srdele filetira.

– Sjećate li se kad je Marina Abramović pozvala one umjetnike kod sebe da razdvajaju grah, rižu, grašak. E osjećam se tako – smije se Pavla.

Pritom u jednaku tonu dodaje kako ne zna ni sama je li veća tragedija kad srdela na placu ima ili nama.

– Pavla filetira, a ja ih punim i paniram. Meditacija čista – prisnaži i Anita.

– Mi radimo na regeneraciji našeg duha – dodaje Romano.

– Vidim ja da će vama svašta padati na pamet za rada u ovom bistrou. Mogao bi Romano humorne predstave počet radit’ – velimo.

– Ne bi! Ovo je moja humorna predstava, ha, ha, ha – veselo će onaj koji zna zašto se ide baš ođe i niđe više.

A što se junaka Potjere tiče, s obrokom je on bio posve zadovoljan i doći će, kaže, opet.