Regina Ammicht Quinn
Naravno, tradicije su važne. I naravno, dolazimo iz zapadne patrijarhalne tradicije. No, na sreću, tradicije se mijenjaju i one po sebi nisu zatvorene. Vrijeme je da to promijenimo – i u Bibliji i u životu
Prof. dr. Regina Ammicht Quinn, ugledna njemačka teologinja, održat će 22. siječnja u 19 sati na Filozofskom fakultetu u Rijeci (dvorana 207) predavanje pod naslovom »Religija, ženska tijela i pitanje pobačaja«. Predavanje, koje je otvoreno za javnost, organiziraju Filozofski fakultet i Centar za kulturu dijeloga u Rijeci, a Regina Ammicht Quinn gostuje u nizu predavanja »Religija i javnost«.
U predavanju će biti riječi o gorućem problemu odnosa religije, razumijevanja ženskih tijela i pobačaja u današnjem kršćanstvu. Pitanje pobačaja u današnje vrijeme unosi podjele u društva, zajednice i obitelji. Izgleda da se na vidiku ne nalazi nikakav oblik pomirenja između onih koji se pozivaju na samoodređenje žene i onih koji tumače samoodređenje žene u pitanjima rađanja kao jedan oblik ubojstva.
Regina Ammicht Quinn je doktorica katoličke teologije i ravnateljica Instituta za etiku u znanosti Sveučilišta u Tübingenu. Bila je izabrana za profesoricu na katoličkim fakultetima u Augsburgu i Saarbrückenu, ali joj je mjesni biskup uskratio dozvolu za predavanje zbog njezinih stavova.
Nisu svi pobačaji isti
U raspravi o pobačaju postoje dva glavna pitanja – je li fetus osoba ili potencijalna osoba te ima li fetus prava i ako ima, kako se ta prava trebaju uskladiti s pravima majke. Što mislite o ovom problemu?
– Rasprave o pobačaju često znače: status embrija i prava žene su međusobno suprotstavljeni. To je binarna rasprava: »pro choice« (za izbor)«, koji podržava žene u njihovu bezuvjetnom samoodređenju glede problema reprodukcije, nasuprot »pro life (za život)«, koji podržava embrij u njegovu bezuvjetnom pravu da bude rođen i to uglavnom, iako ne uvijek, iz vjerskih razloga. Mislim da je pitanje pobačaja prekomplicirano da se raspravlja u jednostavnoj suprotnosti kao što je ova. Staviti nerođeno dijete nasuprot žene koja nosi to nerođeno dijete u svojemu tijelu. Odgovornost i krivnja se otvoreno postavljaju na leđa majke, a to znači: svi mi oko nje nemamo odgovornosti i nismo krivi i time se na lak način povlačimo u područje moraliziranja. Međutim, odgovornost se treba staviti na sve nas.
No, trebamo uzeti u obzir da nisu svi pobačaji isti. Pobačaji u kontekstu siromaštva nisu isti kao i pobačaji u kontekstu rata i ratnih zločina. Pobačaji u kontekstu rodnih nejednakosti, gdje žene žele izbjeći teret nošenja djevojčice, drugačiji su od pobačaja u vrlo kompetitivnim društvima u kojima žena strahuje od gubitka budućnosti ako rodi neželjeno dijete. Pobačaji u kojima je ugroženo zdravlje majke drugačiji su od pobačaja u vrlo tradicionalnim kontekstima u kojima rađanje djeteta izvan braka može dovesti do isključenja žene.
To znači: pobačaji se ne tiču samo i jedino pojedinaca i pojedinačnih odluka ili pojedinačnoga srama i krivnje. U pobačajima se ne radi o »pro choice« i »pro life«. Pobačaji su društveno pitanje. Razlozi zbog kojih se žena osjeća nelagodno zbog svoje trudnoće su razlozi duboko ucijepljeni u njihovoj kulturi.
Kao teologinja i etičarka, pitanje pobačaja postavljam svima nama. Zajednice su te koje moraju poraditi na izbjegavanju pobačaja. Međutim, ako želimo izbjeći pobačaje, nema smisla paradirati s plakatima koji osuđuju »zle žene«. Moramo se upitati: kakvi oblici odnosa, obitelji, koji oblici škola i sveučilišta, radnih mjesta, zdravstvenih institucija, vjerskih zajednica doprinose ovoj nelagodi? I kakvi odnosi, obitelji, škole, sveučilišta, zdravstvene institucije, vjerske zajednice mogu olakšati tu nelagodu? Ako želimo izbjeći pobačaje, moramo mnogo toga učiniti. Moramo omogućiti pristup kontracepcijskim sredstvima, moramo omogućiti pristup seksualnoj edukaciji. Potrebni su nam odnosi, obitelji, škole, sveučilišta, zdravstvene institucije koje mogu olakšati nelagodu s kojom se susreću žene. I da, moramo u cjelokupnu sliku uključiti očeve. To može pomoći, ali neće spriječiti pobačaje.
Dijete kao kazna
Iz tog razloga nam je potreban pristup sigurnim pobačajima kako bi umanjili opasnosti po zdravlje žene i uvećali zdravstvenu i psihološku pomoć. Statistike su jasne: vrlo restriktivni zakoni o pobačaju nisu povezani s manjom stopom pobačaja. Na primjer, u Africi je stopa pobačaja 29 na 1.000 žena, a u Latinskoj Americi 32 na 1.000 žena – a to su područja u kojima je pobačaj nezakonit u većini zemalja. Za Zapadnu Europu stopa je 12 na 1.000, a tu je pobačaj u većini slučajeva zakonski omogućen.
– On je sve to – on je vjersko, moralno i u mnogim zemljama pravno pitanje. I još više od toga. To je medicinsko pitanje premreženo s pravnim pitanjem u slučajevima, kao primjerice u Irskoj 2012. godine, kada je trudnica, koja je započela pobačaj svojega djeteta od 17 tjedana, umrla. Liječnici nisu željeli izvršiti pobačaj jer je embrij imao otkucaje srca. Pobačaj je, nadasve, društveno pitanje, a također i vjersko pitanje. On je vjersko pitanje ukoliko se i jer se vjerske zajednice i institucije, u Europi posebno Katolička crkva, često na razne načine postavljaju protiv liberalnijih zakona o pobačaju. Većina tih protagonista nema kćeri.
Danas u Hrvatskoj imamo tendenciju da mnogi liječnici odbijaju raditi pobačaje iz moralnih ili vjerskih razloga. Koje posljedice mogu izaći iz tih odluka?
– Ako doktori odbijaju pobačaje na temelju savjesti, to moramo prihvatiti. Za mene osobno, to ima smisla ako su te osobe također predane stvaranju društva u kojemu trudne žene, u situacijama koje nisu uobičajene – ako su premlade, prestare, preneobrazovane, presiromašne, nisu udane, usred su svojih završnih ispita ili su zatrudnjele s pogrešnim čovjekom – imaju podršku u materijalnim dobrima i uz veliku solidarnost. Bi li ti liječnici sve to učinili za neku nepoznatu ženu, kao i za svoju petnaestogodišnju kći?
Glede sustava zdravstvene skrbi: bitno je da se omogući siguran pobačaj. Znamo da će pobačaja uvijek biti. U većini slučajeva, alternativa sigurnom medicinskom pobačaju nije nedostatak pobačaja nego nesiguran pobačaj. Svjetska zdravstvena organizacija definira nesiguran pobačaj kao proceduru prekidanja trudnoće koju izvodi pojedinac kojemu manjka nužnih vještina, ili u okolini koja ne ispunjava osnovne medicinske standarde, ili to oboje. Nesiguran pobačaj je važan uzrok lošega zdravlja među ženama u zemljama u razvoju. Oko 47.000 žena svake godine umre zbog nesigurnog pobačaja; oko 8 i pol milijuna žena godišnje doživljava komplikacije zbog nesigurnog pobačaja te im je potrebna zdravstvena njega, a tri milijuna žena ne dobiva pomoć kakva im je potrebna. Svjetska zdravstvena organizacija također bilježi da nesigurni pobačaji imaju važne negativne posljedice mimo neposrednih učinaka na zdravlje žene. Na primjer, komplikacije zbog nesigurnog pobačaja može smanjiti produktivnost žene, povećati ekonomski pritisak na siromašne obitelji, uzrokovati smrt majki koje svoju djecu ostavljaju same, uzrokovati dugotrajne zdravstvene probleme poput neplodnosti i skončati u velikim troškovima za već preopterećene zdravstvene sustave.
On je religijsko pitanje jer kršćanska tradicija predstavlja utjelovljenoga Boga kao djeteta i time svoje žarište ima na »djetetu«. To je dragocjena tradicija. Svoje žarište ima na Božiću, to jest utjelovljenju u rođenju djeteta Isusa. Mnogo vremena djeca su bila važni radnici u obitelji i oni koji su osiguravali roditelje u njihovoj staroj dobi. Kršćanska tradicija sa svojim poštovanjem djeteta po sebi (koliko god bilo nepotpuno to poštovanje), omogućila je nastanak Konvencije o pravima djeteta UN-a.
Istovremeno, to je vjersko pitanje jer kršćanska tradicija prikazuje vrlo problematične slike žena – Eve koja se ne smatra početkom života već početkom grijeha i Marije koja je, u svojoj pripisanoj joj apsolutnoj čistoći, predstavljana kao uzor svakoj ženi, ali taj uzor u stvarnom životu žene nikada ne mogu postati. Ova dvostruka tradicija je za žene vrlo problematična: one nemaju vjerski autoritet i prikazivane su kao moralno nepouzdane – posebno glede njihova tijela i seksualnosti. U trenucima krize, a pobačaj predstavlja krizu, to vodi problematičnoj uskoj viziji u kojoj je žarište na »lošoj ženi«, a ne na kontekstima: društvenim i kulturalnim kontekstima koji mogu stvoriti nelagodu kada se dogodi neželjena trudnoća, a vjerski kontekst prihvaća samo »čistu« ženu.
Ili ženu koja se kaje za svoje grijehe. Međutim, ako se dijete smatra kaznom za seksualnu aktivnost, onda je tu nešto vrlo vrlo pogrešno.
Autonomija žene postoji
Ima li žena isključivo pravo nad time što će učiniti sa svojim tijelom?
– Naravno, žene imaju pravo odlučiti što će sa svojim tijelima i sa svojim životima: kako će se šišati, što će odjenuti i koje će dijelove tijela otkriti u javnosti, a koje neće. No, čak i ovdje društvene norme utječu na pojedinačne odluke. Pitanje pobačaja je puno kompliciranije jer trudnoća uključuje samo žensko tijelo i uključuje žensko tijelo koje nosi drugi život. Zapadna filozofska tradicija naglašava »autonomiju« i »samoodređenje« kao ono što obilježava ljudski život. Sve do druge polovice 20. stoljeća to se nikada nije primjenjivalo na žene. Ako žene sada traže »autonomiju« i »samoodređenje« za sebe (i svoja reproduktivna pitanja), onda se one nalaze u dobrom filozofskom društvu.
Feministička teorija je dugo vremena kritizirala ovu tradiciju – ne zato jer je ta teorija protiv autonomije, već zato što na autonomiju gleda u širem kontekstu. Feministice su naglašavale da ljudska bića nisu autonomna u apsolutnom smislu te riječi. Ljudi su duboko međusobno ovisni i postaju ono što jesu u odnosima. Stoga se razvio pojam »odnosne autonomije«, autonomije unutar nesvodljive potrebe i sposobnosti za odnose. U slučaju pobačaja to znači: Da, postoji autonomija. Nitko – ni obitelj, ni župni svećenik, ni liječnik ni država ne može odlučiti u ime žene. Žene su moralni subjekti, a ne objekti. I da, postoje odnosi. Nerođeno dijete ne može se suprotstavljati majci. Svi mi, kao članovi obitelji, prijatelji, budući očevi, dijelovi vjerskih zajednica, građani, imamo ovdje odgovornost: odgovornost da napravimo mjesto za odlučivanje bez nelagode, kao i odgovornost da ne isključimo i ne osudimo žene koje se ne žele ili ne mogu prilagoditi tradicionalnim konvencijama ili moralnom normama koje drugi imaju. Te se konvencije uvijek trebaju kritički istražiti. A u religiji se radi o milosti i o razumijevaju, solidarnosti i oproštenju.
U jednom intervjuu rekli ste da žene ne postoje u Crkvi. Možete li to objasniti?
– Žene postoje, ali je njihov »stvarni« život nevidljiv. Sve do danas, žene su bile gotovo uvijek objekti, a ne subjekti religijskoga mišljenja, učenja i praksi. Postoji idealizirana slika »žene«, posebno »majke« u kojoj se prožimaju biologija i pretjerano uzdizanje Marije. Žene su »dobre« sve dok su majke (a u kršćanskoj tradiciji rađanje sina koji postane svetac je i put majke ka kanonizaciji) ili sve dok su djevice i posvećuju svoj život Bogu. Ovdje je stvoren simbolički poredak koji ženama ne pripisuje vlast. Od Mary Daly, žene koja je sve isprovocirala prije 40 godina s rečenicom »Ako je Bog muško, onda je muško Bog«, postoji već snažna rasprava, ali ne i snažna teologija koja svoje žarište ima na pitanju žena u kršćanskoj vjeri. Pitanja o kojima se raspravlja idu od ideje Boga, promjene i nove vizije tradicije po pitanju roda, a ideološke elemente u kršćanskoj i društvenoj misli podvrgava se kritici te se analizira moć koju pripisujemo rodnim razlikama.
Zbog čega žene u Katoličkoj crkvi ne mogu biti svećenice?
– Naravno, tradicije su važne. I naravno, dolazimo iz zapadne patrijarhalne tradicije. No, na sreću, tradicije se mijenjaju i one po sebi nisu zatvorene. No, zaista ne znam niti jedan uvjerljivi razlog zbog kojeg žene ne mogu postati svećenice.
»Pozdravite Andronika i Juniju, Židove koji su bili sa mnom u zatvoru. Oni se izdvajaju među apostolima i bili su u Kristu prije vas«. Tako piše Pavao u svojoj poslanici Rimljanima. Dakle, očito je da je postojala žena, Junija, koja je bila apostol i Pavao je spominje prije »naše sestre Febe, đakonice u crkvi«. Od početka 12. stoljeća, Feba i Junija se nazivaju »časnim ženama«. Danas, svi utjecajni prijevodi Biblije govore da je Pavao pozdravio »Junija«, a ne »Juniju«. Žena ne može postati apostol. I zato što žena ne može postati apostol, ona žena koju su nazvali apostolom, nije žena. Vrijeme je da to promijenimo – i u Bibliji i u životu.
